Nema pravde za Kristiana Vukasovića (18). Barem ne još. Pet godina prošlo je od misteriozne smrti jedva punoljetnog mladića kojem je, unatoč opsežnoj medicinskoj dokumentaciji i dijagnozama - metabolički sindrom, astma, iznadprosječno izražene teškoće iz kruga ADHD-a, psihijatrijski tretmani još u dječjoj dobi, “oštećenje funkcionalnih sposobnosti III. stupnja, odnosno teži invaliditet” uz “prijeku potrebu privremene pomoći i njege u punom opsegu”, što je utvrđeno vještačenjem HZZO-a iz 2018. godine -suđeno kao ubrojivom. 

Mladić (18) je u umro u splitskoj bolnici u kolovozu 2019. godine, gdje je, u teškom stanju, doveden iz zatvora na Bilicama. Služio je kaznu od osam mjeseci zbog izazivanja požara.

Kako su pisala 24sata, u bolnicu je primljen u komatoznom stanju s brojim krvnim podljevima na ekstremitetima, na prednjoj trbušnoj stijenki te na oglavku tjemena. Obdukcija pokazala da je preminuo od zatajenja srca, koje je kako su mnogi tumačili, stalo od straha. No, državno odvjetništvo je slučaj zatvorio zaključivši da nije bilo propusta.

Tu posljednju noć, u 3.15 sati zabilježeno je kako zatvorenik Kristian Vukasović otežano diše i ne može ga se probuditi, pisala je Slobodna Dalmacija. U 3.45 sati zapisano je da je Vukasović odveden u KBC Križine, dok u 5.25 sati bilježe kako se zatvorenik stavlja "na rashod". U 5.40 sati navedeno je kako je stanje uredno.

Otac: Netko ga je u zatvoru tukao, vidio sam podljev na trbuhu od 15 centimetara 

Otac Stipan Vukasović vidio je u bolnici da Kristian ima modrice po trbuhu. Radilo se, ustvrdio je, o debelom krvnom podljevu od 15 centimetara, koji se, prema njegovim riječima, nalazio s desne strane.

- Sin mi je ranije rekao da ga je u jednoj od ćelija zatvorenik stalno psihički provocirao, da je u drugoj ćeliji od ‘cimera’ dobio 4-5 pljuski, a pravosudni policajac kojem se požalio samo je konstatirao ‘da to nije vidio’ - rekao je nakon Kristianove smrti otac Stipan Vukasović.

Kristian se nekoliko dana prije nego što su ga 1. kolovoza našli u komi u ćeliji splitskog zatvora Bilice, u dva navrata posvađao s nekim u ćeliji u kojoj je bio s mladićem nepravomoćno osuđenim za ubojstvo i još nekima. Vukasović i mladi ubojica bili su pod pojačanim nadzorom. Prvi incident bio je u noći na 28. srpnja.

Nakon što su čuli buku u ćeliji u kojoj se nalazio i Kristian, pravosudni policajci otišli su provjeriti o čemu je riječ. Utvrdili su da je u sobi izbila svađa. Drugi, identičan incident, bio je u noći na 31. srpnja, samo dan prije nego što su ga našli bez svijesti na podu ćelije. Otvorili su ćeliju, vidjeli da se zatvorenici svađaju i ponovno je zaključali.

Otac Stipan je, ne pristajući na to da nitko za smrt njegova sina jedinca ne odgovara, na Općinskom sudu u Zadru podignuo privatnu tužbu protiv zatvora na Bilicama, Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, Općinskog suda u Splitu i Bolnice za osobe lišene slobode u Zagrebu.

No pravda je u Hrvatskoj nezamislivo spora. Već pet godina prošlo je od Kristianove smrti, a presude po tužbi Stipana Vukasovića još nema. Za ilustraciju, više od godinu dana putovala je do odvjetnika Stipana Vukasovića samo dokumentacija iz Svetošimunske bolnice za osobe lišene slobode, gdje je Kristian u nekoliko navrata boravio.  

Podsjećamo, Kristian je iza rešetaka završio 1. travnja 2019. godine. Uhićen je bio zbog podmetanja četiri požara pored obiteljske kuće u Sumpetru kod Omiša. Općinsko državno odvjetništvo teretilo da je od 28. do 30. ožujka ove godine na predjelu Sumpetar, u mjestu Jesenice, podmetnuo četiri požara paleći suhu travu pokraj svoje obiteljske kuće.

Najveća šteta nastala je tijekom požara tri masline, i to u iznosu od tri tisuće ondašnjih kuna, dok je u najmanjem izgorjelo 35 metara četvornih makije i dvije mlade masline. U jednom od ta četiri požara izgorjelo je i nešto borove šume, čime su oštećene Hrvatske šume.

Kristian: Žao mi je, suče, neću više nikad... Sudac: Osuđujem te na osam mjeseci zatvora

Bitno smanjeno ubrojiv, neosuđivan, jedva punoljetan, ali ipak suđen kao potpuno ravnopravan član zajednice. Osuđen je u jedan dan jer je priznao krivnju, pisala su 24sata. Nisu se primjenjivale odredbe Zakona o sudovima za mladež na koje je imao pravo i po dobi i po svom stanju. Ni otac Stipan ni Kristian nisu znali za tu mogućnost. 

- Osjećam se krivim i žao mi je što se to dogodilo. Kad biste me sada pustili na slobodu, nikada više to ne bih napravio. Obećavam kako se ništa slično neće ponoviti. U istražnom sam zatvoru četiri mjeseca i uzimam propisanu terapiju - preklinjao je Kristian suca općinskoga suda u Splitu, ali nije bilo milosti za jedva punoljetnog mladića, iako ni vlasnik maslina ni Hrvatske šume nisu bile zainteresirane za kazneni progon i unatoč tome što Kristian nikad ranije nije bio osuđivan.

Dobio je osam mjeseci zatvora i smješten je među najveće kriminalce u splitski zatvor Bilice. U nepravomoćnoj presudi ni ime mu nisu pogodili, na papiru stoji da je na osam mjeseci zatvora greškom osuđen Davor Smoljo.

Jedan od njegovih cimera, čiji identitet je poznat 24sata, tvrdio je da su na Kristiana pazili u ćeliji, ali da je bilo očito kako mladić s poteškoćama ne pripada među njih. 

- U ćeliji imate jednu osobu koja je mozak, koja je smirena i s kojom se može razgovarati - ispričao je Kristianov zatvorski "cimer" za 24sata.

- U ćeliji uvijek ima i jedna osoba koja njome vlada, recimo da je ona mišić. Ta osoba u našoj ćeliji je bila vrlo korektna. Evo primjer. Naš mali Kristian nije imao dobru koordinaciju pokreta. Imao je problema s penjanjem na krevet na kat. ‘Ja znam da sam oštećen, dugo sam se rađao, nisam imao dovoljno kisika, zato se malo slabije krećem’, pričao mi je jednom. Ja sam s njim vježbao dva sata, i ja i snagator, odnosno mišić, pomagali smo mu da se popne u krevet i da bude fizički sposoban. Bojao se i rekao mi je da će se popet ako se i ja popnem. Popeo sam se i onda je i on pokušao te uspio. Nitko u našoj ćeliji nije ga maltretirao...

Kako je Kristian, osuđeni piroman, u zatvoru mogao imati upaljač?!

Kristian je, kaže "cimer", u zatvoru bio nekako dokopao upaljača. 

- Prvi dan, kad je Kristian ušao u sobu, čuvari su nam došli i vrlo korektno rekli: ‘Gospodo, dajte nam sve svoje britvice. Shvatili smo zašto. Ipak, vratili su nam ih nakon 24 sata. Pratili su nas, išli su gledati hoćemo li prihvatiti Kristiana. Kad su vidjeli da smo ga smirili, kad su vidjeli da, dok je s nama, neće ništa napraviti, onda su nam dali natrag britvice. (...) S njim se nije smjelo ništa na silu. Tako se nije moglo ništa postići. Samo bi došlo do kontraefekta. Recimo, Kristian bi znao doći do upaljača. Kako je on mogao imati upaljač? Osuđen je i zatvoren zbog podmetanja požara, a imao je upaljač u zatvoru. Ćelije su malene, kao i prozori. Bojali smo se, što ako mu padne na pamet zapaliti nešto, ugušili bismo se u snu. Ne bismo ni znali. Ovako smo mu uzeli upaljač, ništa se nije smjelo na silu. U dogovoru s dvojicom cimera, inscenirao sam razgovor u ćeliji. Govorio sam kako volim ponekad noću zapaliti cigaretu i raspitivao sam se tko ima upaljač. Pitao sam Kristiana da mi ga da, a on mi ga je ustupio. Nikad nije primijetio da ja uopće ne pušim. Jedino se tako moglo postupati s njim - rekao je zatvorenik.

Posebno je bilo teško noću, kad bi sunce zašlo iza hrđavih žica i ograda na Dračevcu. Pogasila bi se svjetla, a Kristian bi bio prepušten sebi i svojoj izmučenoj psihi.

- Noći su bile teške. Ljudi u našoj sobi su navečer dobivali lijekove za umirenje ili propisanu terapiju u jakim dozama da budu mirni. Kristian i ja smo provodili noći razgovarajući. Rekao nam je, i meni i ostalima, da si želi nauditi. Pričali bismo do dugo u noć. I ne samo ja, svi koji su bili s nama u ćeliji su ga čuvali i pokušavali mu pomoći. Nitko, ali nitko od strašnih kriminalaca koji su bili zatvoreni u našoj sobi, nikad ga nije udario. Bio je ljut, nezadovoljan i tužan. Slabo je spavao. Ja sam ga smirivao, morao sam ga pokušavati smiriti. (...) Govorio sam mu da mu je Bog dao život i da život nekad jest patnja, ali da će s vremenom netko shvatiti da nije toliko ozbiljan grešnik. Da ono što je učinio nije strašno. Naše teme nisu bile svakodnevne političke, društvene stvari. Kad smo razgovarali, najčešće sam ga nastojao odvratiti od ideje o suicidu. Hrabrio sam ga, a on mi je pričao o svom djetinjstvu. S Kristianom bismo i šetali. Na Bilicama imamo dvije šetnice, A i B. Šetnje imamo svakog dana, tri puta po dva sata - kaže Kristianov 'cimer'.

No Kristian u zatvoru nije boravio samo u jednoj ćeliji. Ona broj 46 i dalje krije tajnu - što se točno dogodilo tu posljednju noć, oko 3.15 kad su cimeri prozvali stražare jer je Kristian Vukasović otežano disao i nije ga se moglo probuditi?