Nemam pojma koliko će Alexandria Ocasio-Cortez biti članica Kongresa. Ali njezin izbor već služi važnoj svrsi. Vidite, sama pomisao da imate mladu, artikuliranu, televizičnu nebjelkinju, mnoge desne dovodi do ludila, i u tom ludilu oni otkrivaju svoje pravo ja.  

Neka otkrića su kulturološka: histerija oko videa njezinog plesa iz studentskih dana ne govori toliko o njoj, koliko o samoj histeriji onih koji ju proizvode. Ali važnije otkriće je ipak intelektualne prirode. Desničarska osuda "ludih" ideja koje predlaže Alexandria Ocasio-Cortez služi kao vrlo dobar podsjetnik na to tko je zapravo tu lud, piše Paul Krugman u novoj kolumni objavljenoj u New York Timesu. 

Kontroverza se rodila onog trenutka kad je Ocasio-Cortez počela zagovarati poreznu stopu od 70-80 posto na vrlo velike prihode. Prilično ludo, zar ne? Tko uopće misli da to ima smisla? Samo neupućeni poput recimo Peter Diamonda, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju i vjerojatno vodećeg svjetskog stručnjaka za javne financije. Diamond je trebao sjesti u Odbor Federalnih rezervi ali su ga republikanci odbili s objašnjenjem da je nekvalificiran. I to je politika koju nitko nikada nije proveo, osim ... SAD-a, 35 godina nakon Drugog svjetskog rata - uključujući i najuspješnije razdoblje gospodarskog rasta u našoj povijesti.

Da budemo precizniji, Diamond, u radu s Emmanuelom Saezom - jednim od naših vodećih stručnjaka za socijalnu nejednakost - procijenili su da optimalna porezna stopa iznosi 73 posto. Neki su to i povećali:Christina Romer, glavna makroekonomistica i bivša šefica Vijeća ekonomskih savjetnika predsjednika Obame, procjenjuje je na više od 80 posto .

Odakle dolaze ti brojevi? U osnovi analize Diamond-Saez kreću od dvije pretpostavke: Smanjenja granične korisnosti i konkurentnog tržišta.

Granična korisnost je važan ekonomski parametar, a svodi se na primjer - peta kuglica sladoleda pruža daleko manje zadovoljstvo nego prva. Oni koji si mogu priuštiti svake godine novi auto i u garaži ih imaju pet, neće u njemu toliko uživati kao prosječni radnik koji novi auto može kupiti eventualno svakih 15 godina.

Zato je smanjena marginalna ili granična korisnost je poimanje zdravog razuma da dodatni dolar vrijedi puno manje u zadovoljstvu ljudi s vrlo visokim prihodima nego onima s niskim primanjima. Dajte obitelji s godišnjim prihodom od $ 20,000 dodatnih 1.000 $ i to će napraviti veliku razliku u njihovim životima. Dajte momku koji zarađuje milijun dolara dodatnih tisuća i jedva će ga primijetiti.

U ekonomskoj politici to podrazumijeva da ne bismo trebali brinuti o tome što politika radi prema prihodima vrlo bogatih. Politika koja bogate čini malo siromašnijima će utjecati samo na nekolicinu ljudi i jedva će utjecati na njihovo zadovoljstvo životom, budući da će i dalje moći kupovati što god žele.

Zašto ih onda ne oporezujemo 100 posto? Odgovor je da bi se time uklonio svaki poticaj da se učini sve što je u njihovoj moći kako bi zaradili toliko novca, što bi naškodilo gospodarstvu. Drugim riječima, porezna politika prema bogatim osobama ne bi trebala imati nikakve veze s interesima bogatih, već bi se trebala baviti samo time kako učinci poticaja mijenjaju ponašanje bogatih i kako to utječe na ostatak populacije.

Švicarski uspjeh Rajićev san: Od švercanih borova do kralja čokolade

Ali ovdje se pojavljuju konkurentska tržišta. U savršeno konkurentnom gospodarstvu, bez monopolske moći ili drugih poremećaja - što je vrsta ekonomije u koju nas silno uvjeravaju konzervativci - svatko dobiva svoj marginalni proizvod. To jest, ako vam se plaća 1000 dolara po satu, to je zato što svaki dodatni sat koji radite dodaje vrijednost od 1000 $ ekonomskom outputu.

U tom slučaju, međutim, zašto nam je tako jako stalo do toga kako bogati jako teško rade? Ako bogat čovjek radi dodatni sat, dodajući 1000 dolara gospodarstvu, ali dobiva 1000 dolara za svoje napore, kombinirani dohodak svih ostalih ne mijenja se, zar ne? Ah, ali ipak da jer on plaća porez na tih ekstra zarađenih 1000 dolara. Dakle, društvena korist od pojedinaca s visokim prihodima je da rade više jer će plaćati više poreza, i obratno - ako se smanji trošak njihovog rada, onda se smanjuju i porezi koje plaćaju. 

Ili, da kažemo malo sažetije, kada oporezujemo bogate, sve o čemu bismo trebali brinuti je koliko prihoda prikupljamo. Optimalna porezna stopa za osobe s vrlo visokim prihodima je stopa koja povećava maksimalni mogući prihod.

I to je nešto što možemo procijeniti, i to daje uvid koliko prihod prije oporezivanja najbogatijih odgovara prihodima od poreza. Kao što sam rekao, Diamond i Saez stavili su optimalnu stopu na 73 posto, Romer na više od 80 posto - što je u skladu s onim što je rekla i Alexandria Ocasio-Cortez. 

Prigovor: Što ako uzmemo u obzir činjenicu da tržišta nisu savršeno konkurentna, da tamo ima mnogo monopola? Odgovor je da je to gotovo sigurno razlog za još veće porezne stope, budući da ljudi s visokim prihodima vjerojatno dobivaju puno tih monopolskih renti.

RAČUNE NA UVID Prljavi novac: Kako su platili puste vile i stanove?

Tako je Ocasio-Cortez u potpunosti u skladu s ozbiljnim ekonomskim istraživanjima. S druge strane, njezini kritičari doista imaju lude političke ideje - a porezna politika je u središtu tih najluđih ideja. 

Vidite, republikanci gotovo općenito zagovaraju niske poreze na bogate, na temelju tvrdnje da će smanjenje poreza na vrhu imati ogromne pozitivne učinke na gospodarstvo. Ova tvrdnja ne počiva ni na kakvom istraživanju. Nema nikakvog ozbiljnijeg rada koji bi podupro ove ideje republikanaca malom oporezivanju najbogatijih jer su dokazi u velikoj mjeri protiv takvih ideja. 

Zašto se desni tako slijepo drže porezne teorije koja nema podršku ekonomista izvan njihove stranke i lako se može opovrgnuti svim dostupnim podacima? Pa, treba samo odgovoriti na pitanje tko ima koristi od niskih poreza bogataša i sve je jasno.

A budući da partijska blagajna zahtijeva poštivanje besmislenih ekonomija, stranka preferira "ekonomiste" koji su očigledni lažovi i ne znaju čak učinkovito prikazati lažne brojke.  

Što vodi natrag do Alexandrie Ocasio-Cortez i njihovog upornog nastojanja da ju prikažu kao neznalicu i neuku. Ali, o poreznom pitanju ona samo govori ono što govore i dobri ekonomisti. I da, ona zna puno više o ekonomiji nego svi skupa u republikanskoj stranci, između ostalog i zato jer nema pojma o onom što nije istina.