U svijetu obilježenom geopolitičkim podjelama, jedna ideja, stara više od stoljeća, uporno se vraća kao simbol gotovo utopijske suradnje: izgradnja tunela ispod Beringovog prolaza. Riječ je o megaprojektu procijenjenom na vrtoglavih 250 milijardi dolara, infrastrukturnom čudu koje bi po prvi put u povijesti kopnenim putem povezalo Aziju i Sjevernu Ameriku. Vizija tunela dugog preko stotinu kilometara, koji bi se provukao ispod ledenih voda Arktika, nije samo inženjerski san, već i potencijalni katalizator nove ere globalne trgovine i suradnje između triju najvećih svjetskih sila - Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i Kine.

San star više od stoljeća

Pomisao na željezničku vezu koja presijeca granicu kontinenata nije novost. Još 1890. godine William Gilpin, prvi guverner Colorada, maštao je o "Kozmopolitskoj željeznici" koja bi opasala svijet, s tunelom ispod Beringovog prolaza kao krunskim draguljem. Ideja je dobila i konkretnije obrise kada je ruski car Nikola II. 1905. dao preliminarno odobrenje za američki prijedlog izgradnje, no projekt su pomeli vjetrovi Prvog svjetskog rata i Ruske revolucije.

Kasnije su o sličnom pothvatu sanjali i inženjeri poput Josepha Straussa, glavnog projektanta slavnog mosta Golden Gate, te Tung-Yen Lina, koji je pedesetih godina prošlog stoljeća predlagao "Interkontinentalni most mira". Čak je i sovjetski vođa Josif Staljin na Potsdamskoj konferenciji 1945. predložio američkom predsjedniku Harryju Trumanu povezivanje željezničkih mreža, no Hladni rat je zaledio sve takve ambicije.

Ipak, regija Beringovog prolaza već je jednom poslužila kao most suradnje. Tijekom Drugog svjetskog rata, u sklopu programa Lend-Lease, američki su zrakoplovi letjeli iz Aljaske u Sibir rutom ALSIB, isporučujući ključnu pomoć Sovjetskom Savezu u borbi protiv nacističke Njemačke.

Geopolitička šahovnica i novi igrači

Nakon desetljeća zatišja, ideja je ponovno oživjela u 21. stoljeću, potaknuta novim geopolitičkim i ekonomskim ambicijama. Rusija je 2007. predstavila plan TKM-World Link, transkontinentalnu magistralu koja bi Sibir povezala s Aljaskom. Nedugo zatim, 2014. godine, na scenu je stupila Kina s još grandioznijim prijedlogom: brzom željezničkom prugom dugom 13.000 kilometara, neformalno nazvanom "Kina-Rusija-Kanada-Amerika", koja bi uključivala čak 200 kilometara dug tunel ispod mora. Projekt se savršeno uklapao u kinesku globalnu inicijativu "Pojas i put".

Najnoviji poticaj stigao je krajem 2025., kada su ruski dužnosnici, poput čelnika Ruskog fonda za izravna ulaganja (RDIF) Kirila Dmitrieva, ponovno aktualizirali projekt kao simbol pomirenja i suradnje, predlažući "Putin-Trump tunel". Dmitrijev je čak sugerirao da bi primjena napredne tehnologije, poput one koju razvija The Boring Company Elona Muska, mogla drastično smanjiti troškove i vrijeme izgradnje.

​- Zamislite da povežemo SAD i Rusiju, američki kontinent s afro-euroazijskim, i to tunelom ruskog predsjednika Vladimira Putina i američkog predsjednika Donalda Trumpa, prometnom vezom koja simbolizira jedinstvo - napisao je Dmitriev na društvenim mrežama.

Američki predsjednik Donald Trump prijedlog je navodno nazvao "zanimljivim", dok je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij, prema izvješćima, u šali odgovorio kako nije sretan tom idejom, što je izazvalo smijeh prisutnih.

Iako se sama gradnja 103 kilometra dugog tunela ispod relativno plitkog mora (do 55 metara dubine) uz pomoć moderne tehnologije smatra izvedivom, stvarni izazov leži u onome što prethodi ulasku u tunel. Na obje strane prolaza, i na ruskoj Čukotki i na američkoj Aljasci, prostire se "logistička pustinja". Ne postoji gotovo nikakva postojeća infrastruktura, što znači da bi bilo potrebno izgraditi više od tri tisuće kilometara novih željezničkih pruga samo da bi se stiglo do početnih točaka tunela. Ta gradnja odvijala bi se u nekim od najsurovijih uvjeta na planetu: temperature se zimi spuštaju i do -50 °C, građevinska sezona traje jedva pet mjeseci, a sve se nalazi na nestabilnom tlu vječnog leda (permafrosta) i u seizmički aktivnoj zoni gdje su zabilježeni potresi magnitude do 7,9. Sama trasa tunela, dvostruko duža od Eurotunela, vjerojatno bi koristila dva Diomedova otoka - jedan ruski, drugi američki - kao središnje točke za ventilaciju i pristup.

Najskuplji pothvat u povijesti

Ukupna cijena od 250 milijardi dolara čini ovaj projekt najskupljim infrastrukturnim pothvatom u povijesti. Sam tunel koštao bi između 10 i 35 milijardi dolara, dok bi lavovski dio od preko 200 milijardi otišao na izgradnju pristupnih pruga, cesta, energetskih vodova i logističkih čvorišta. Planirani višenamjenski koridor ne bi služio samo za putničke i teretne vlakove, već bi udomio i cjevovode za naftu i plin, visokonaponske električne kablove te optičke kablove za superbrzi internet, povezujući kontinente na svim razinama. Zagovornici tvrde da bi tunel mogao preuzeti oko tri posto globalnog pomorskog tereta te da bi se investicija, ovisno o optimizmu, mogla vratiti za 15 do 30 godina.

Skeptici, međutim, upozoravaju da će pomorski prijevoz kontejnerskim brodovima, unatoč duljem putovanju, vjerojatno uvijek ostati jeftinija opcija. Najveća prepreka, ipak, ostaje politička. Projekt ovakvih razmjera zahtijeva apsolutno i dugoročno povjerenje između Washingtona, Moskve i Pekinga, nešto što je kroz povijest bilo daleko neuhvatljivije od bilo kakvog inženjerskog izazova.