Ako je ovo medeni mjesec, ne vjerujem da bi se itko ženio. Poručio je to premijer Andrej Plenković nakon prvih 100 dana svoje Vlade. S njim se ne bi složili njegovi prethodnici. Zamolili smo bivše premijere da nam opišu svojih prvih 100 dana i redom je bilo više problema nego danas. Kad i maknemo ratne godine, Ivicu Račana su dočekali golema nelikvidnost i problemi sa Haagom.

Jedino je Ivo Sanader u drugome mandatu imao povoljnu situaciju gospodarskog rasta, ali taj njegov mandat je obilježen onim što je danas rezultiralo brojnim optužnicama. Troje premijera s bogatim iskustvom, koji su nam napisali svoje priče, redom zaključuju da bi im preuzimanje funkcije bilo puno lakše danas. Trenutačnoj Vladi je, unatoč trzavicama između HDZ-a i Mosta, sigurno lakše nego Kukuriku vladi koja je preuzela državu usred gospodarskog pada ili onoj Tihomira Oreškovića koja je od početka bila osuđena na propast.

No žalosno je da su neki problemi kroz sve vlade ostali isti: nereformirano zdravstvo koje stvara dugove, neodrživi mirovinski sustav, pad broja zaposlenih, zastarjeli obrazovni sustav... Na kraju svojeg mandata Valentić je predsjedniku Tuđmanu poslao pismo u kojem kao da je predvidio što će se događati.

Upozorio ga je na pretjeranu potrošnju koja će rezultirati dugovima i kasnijim problemima. Zamolio je i jasnu strategiju te konsenzus za restrukturirenje državnih poduzeća i poljoprivrede te sanaciju banaka. Nasljednici očito nisu poslušali pa im Valentić i sad kaže: 'Vrijeme je za reforme'.

Nikica Valentić, travanj 1993. - studeni 1995.

Nisam nikad ni računao da ću biti premijer niti političar. Prije sam se bavio stanogradnjom, a kao direktor Ine sam u ratu bio zadužen za energetsku stabilnost. Bilo je to vrijeme niti rata niti mira, morali smo raditi doslovno i pod bombama. Inflacija je iznosila za današnje prilike nevjerojatnih 150 do 200 posto mjesečno. Predsjednik Tuđman me je pozvao i rekao: 'Ne mogu gledati ove redove za crni kruh, a plaća treba preći 200 maraka (800 kuna, op.a)'.

Tada je prosječna plaća iznosila 130 maraka, a mirovina 70 maraka. Vojska nam je bila u tenisicama, a imali smo i 500.000 izbjeglica. Nije bilo lako skupiti ekipu u vladi koja će to provesti. Nije bilo niti previše odziva. Oslonio sam se na mlade ljude, volim ih nazvati komandosima. Morali smo birati između ratne i tržišne ekonomije te smo se odlučili na ovu drugo, ali smo ulagali i u vojsku jer smo znali da rat nije gotov.

Bili smo zaista na rubu propasti i nisu nam davali previše šanse. Rekli su neki da ćemo izdržati od 60 do 90 dana, da je nemoguće da napravimo konvertibilnu valutu u vrijeme rata, ali smo ipak uspjeli. Napravili smo program pod nazivom 'Razvoj u uvjetima stabilnosti', od njega su se promijenile vlade, ali svako slovo vrijedi i danas. Proračun smo ograničili, tada je iznosio tek 35 milijardi kuna naspram današnjih 126 milijardi.

Svaka stavka se morala poštovati, a ministrima sam rekao: 'Lakše ću naći 10 ministara nego 100 milijuna kuna'. Morali smo dobiti i medijsku i političku bitku, a u tome je puno pomogao predsjednik Franjo Tuđman. Nije bio ekonomist, ali je razumio što želimo. Također, monetarna politika nas nije 'bušila'. Usklađenim djelovanjem uspjeli smo stabilizirati zemlju i valutu te uvesti kunu. Znao sam reći da je inflacija najnepravedniji porez jer udara na siromašne te smo je uspjeli zauzdati.

Bili smo i idealisti, možda i nerealni. Već tad smo krenuli prema politici niskougljičnog, zelenog gospodarstva. Zatvorili smo najveće zagađivače, poput Koksare u Bakru i TEP-a u Šibeniku, i oslobodili to zemljište za razvoj. Što god rekli, očuvali smo najvažnije nacionalne izvore, poput banaka, zemljišta i energetskog sektora. Završili smo mandat s danas nevjerojatnih jednu milijardu dolara duga. Otišao sam nakon Oluje i velike pobjede, kadabi samo otišao idiot bez političkih ambicija.

Današnja Vlada ima priliku raditi u puno boljim uvjetima, imaju prilike provesti brze i potrebne reforme u zdravstvu i mirovinskom sustavu koji mora postati održiv. Moraju se pobrinuti za demografiju, i to prvenstveno kroz ekonomski rast, a zatim i poticaje, moraju za taj problem uključiti stručnjake. Drugo polje je energetika u kojoj moramo imati održivi razvoj u skladu s europskom niskougljičnom strategijom.

Zlatko Mateša, studeni 1995. - siječanj 2000.

Prvih 100 dana mi je obilježila činjenica da je bio završetak Domovinskog rata i vrijeme potpisivanja Daytonskog sporazuma. Imali smo više od 400.000 prognanika i izbjeglica te još neriješeno pitanje Podunavlja. Suočili smo se s potrebom obnove više od 100.000 stambenih jedinica. Za to su nam bila potpuno nedostupna sredstva iz stranih izvora i sve smo morali osigurati vlastitim mogućnostima.

Olakotno je bilo što sam imao vladu kontituteta, nije povijest počela mojim dolaskom, nego se nastavio kontinuitet politike mojih prethodnika. Prvi prioritet su mi bile financije, tj. pokrivanje troškova iz Domovinskog rata, rješavanje problema prognanika i izbjeglica te njihovo izmještanje iz hotela koji su trebali biti pripremljeni za turiste. U tih 100 dana imali smo jaki psihološki moment.

Raspoloženje stanovništva nakon pobjeda otvorilo je prostor za rast gospodarstva i gradnju cestovne infrastrukture. Počeli smo pripreme za velike reforme - porezne s uvođenjem PDV-a i mirovinske reforme. Najteži mi je bio problem povratka izbjeglica i obnove jer je to bio golemi zahvat i nema premca u povijesti Europe nakon Drugog svjetskog rata. U svim poteškoćama, sjećam se jedne izuzetne suradnje, prijateljstva i stručnosti između članova vlade.

Svi su bili vrhunski stručnjaci u svojem području i upravo to se osjetilo u kasnijem u gospodarskom rastu, koji je bio između pet i osam posto. Bio je predsjednički sustav, ali nama je apsolutno bilo puno lakše zbog podrške predsjednika te zbog sustava u kojem ste imali nekoga pitati za mišljenje i stav. Najteže mi je bilo prvog dana, kad sam predstavljao vladu u Saboru. To neću nikad zaboraviti.

Predstavljam vladu, a na Markovu trgu veliki prosvjedi Posavljaka zbog Daytonskog sporazuma kojim je bosanska Posavina pripala Republici Srpskoj. Bilo mi je teško jer znate da je to nešto što je svakom Hrvatu teško palo i susjećate, ali ne možete ništa poduzeti. Kad pogledam unatrag, to vrijeme se teško može uspoređivati s današnjim. Danas slušam koliko ćemo milijardi povući od Europske unije, kako nam je dostupan novac za investicije kroz zaduživanje.

Meni je sve to bilo nedostupno. U tom smislu, bilo bi zaista lijepo tad imati brige koje more današnju Vladu. Današnjoj Vladi bih poručio da je Vlada tim. Premijer ne može ništa sam, svi moraju djelovati kao skup stručnih i povezanih ljudi. To zajedničko djelovanje s istim ciljem ključno je i za opstanak i uspjeh Vlade.

Jadranka Kosor, srpanj 2009. - prosinac 2011.

Mojih sto dana na čelu Vlade RH bilo je sto dana teških turbulencija u svakom smislu i svakom pogledu. Ni s čim što sam radila prije toga, osobito u politici, ti se dani ne mogu usporediti. Mojih sto dana zapravo je počelo odlaskom bivšeg premijera koji je 1. srpnja 2009. odjezdio bez obrazloženja. Počela je trka s prikupljanjem potpisa za većinsku potporu zastupnika u Saboru, pa glasanje o vladi i meni kao premijerki 6. srpnja.

Zbog nerazjašnjenih okolnosti, turbulencija u stranci i državi, morala sam odmah, od prve minute, raditi na nekoliko desetaka razboja istodobno. Javnost je bila nesmiljena i nezadovoljna, tražili su se odgovori koje sam (uglavnom sama) morala davati i obrazlagati. Jedna od najtežih okolnosti koju sam kao premijerka naslijedila bila je prijeteći, devetpostotni pad BDP-a. Proračun se tresao, trebalo je odmah raditi na rebalansu, smanjivati, kresati, štedjeti, racionalizirati...

Smanjivale su se plaće, dužnosničke plaće i mirovine, sve povlaštene mirovine (uključujući i braniteljske). Uslijedila je zabrana kupovanja automobila (za vladu, ministarstva), drastično kresanje reprezentacije, zabrana zapošljavanja u državnoj upravi... Rezana je upotreba službenih kartica, uvodila se objedinjena javna nabava, zabranjivao svaki luksuz (sjećate se vode s okusima?).

Sva ta rezanja nisu bila dovoljna za stabilnost proračuna (jer je imperativ bio isplatiti plaće i mirovine, ali i osigurati siguran zdravstveni i socijalni sustav) pa se morala donijeti teška odluka o tzv. posebnom porezu (zvali su ga harač). Iako je on bio ograničenog trajanja (godina dana), iako je od njega bilo izuzeto oko 900.000 umirovljenika i oko 600.000 zaposlenih, ta je mjera dočekana na bajunete javnosti.

A kritike su, uglavnom, bile usmjerene prema meni (za smanjivanje dužnosničkih plaća i mirovina, za uklanjanje svake vrste luksuza, pak, nisam dobivala pohvale). Uza sve gospodarske teškoće, preteška okolnost u mojih prvih sto premijerskih dana bili su i zatečeni blokirani pregovori za EU. Samo nam je Slovenija blokirala 14 od 35 poglavlja, ali su bez ikakve volje da postanemo članica EU bile i mnoge druge zemlje članice.

Imali su svojih briga i govorili: 'Kad ispunite kriterije, možda ćete, jednom, završiti'. Osobito teško bilo je oko pravosuđa, borbe protiv korupcije i odnosa s Haagom (gdje se sudilo Gotovini i Markaču), pa je svakodnevno pritiskao i glavni tužitelj Brammertz. Iz Europske komisije tražili su restrukturiranje brodogradilišta, škverani su bili na nogama (stručnjaci su predlagali i stečajeve s likvidacijom), morali smo rješavati budućnost željezara - sve probleme koji su godinama nagomilavani.

Pri kraju tih prvih sto dana iza sebe sam imala rebalanse proračuna, teške okršaje s oporbom u Saboru, ali i vidljivo rješenje za deblokadu pregovora za EU. Razgovori s premijerom Pahorom kretali su se u dobrom smjeru, već sam kratko 1. rujna u Gdanjsku razgovarala s Angelom Merkel, ali i s Vladimirom Putinom. Bili su iza mene i razgovori s najvišim dužnosnicima EU u Bruxellesu.

Današnji gospodarski rast je velikim dijelom posljedica našeg članstva u Europskoj uniji. Aktualni premijer kaže da nitko prije u sto dana dvaput nije bio na sjednici Europskog vijeća. Naravno. Jer je najprije trebalo završiti pregovore i potpisati Pristupni ugovor. Ova i prethodna Vlada u prvih sto dana kao notornu činjenicu i blagodat imaju članstvo, a Milanovićeva de facto članstvo u EU (jer smo to postali potpisom na Pristupni ugovor 9. 12. 2011).

I današnji rast BDP-a velikim je dijelom zbog članstva u EU. Zato, bez žaljenja ili zavisti, samo mogu reći (onak' ljudski): 'Eh, da je meni bilo prvih sto dana u sadašnjim okolnostima!'.