Ako je ovo medeni mjesec, ne vjerujem da bi se itko ženio. Poručio je to premijer Andrej Plenković nakon prvih 100 dana svoje Vlade. S njim se ne bi složili njegovi prethodnici. Zamolili smo bivše premijere da nam opišu svojih prvih 100 dana i redom je bilo više problema nego danas. Kad i maknemo ratne godine, Ivicu Račana su dočekali golema nelikvidnost i problemi sa Haagom.
Jedino je Ivo Sanader u drugome mandatu imao povoljnu situaciju gospodarskog rasta, ali taj njegov mandat je obilježen onim što je danas rezultiralo brojnim optužnicama. Troje premijera s bogatim iskustvom, koji su nam napisali svoje priče, redom zaključuju da bi im preuzimanje funkcije bilo puno lakše danas. Trenutačnoj Vladi je, unatoč trzavicama između HDZ-a i Mosta, sigurno lakše nego Kukuriku vladi koja je preuzela državu usred gospodarskog pada ili onoj Tihomira Oreškovića koja je od početka bila osuđena na propast.
No žalosno je da su neki problemi kroz sve vlade ostali isti: nereformirano zdravstvo koje stvara dugove, neodrživi mirovinski sustav, pad broja zaposlenih, zastarjeli obrazovni sustav... Na kraju svojeg mandata Valentić je predsjedniku Tuđmanu poslao pismo u kojem kao da je predvidio što će se događati.
Upozorio ga je na pretjeranu potrošnju koja će rezultirati dugovima i kasnijim problemima. Zamolio je i jasnu strategiju te konsenzus za restrukturirenje državnih poduzeća i poljoprivrede te sanaciju banaka. Nasljednici očito nisu poslušali pa im Valentić i sad kaže: 'Vrijeme je za reforme'.
Nikica Valentić, travanj 1993. - studeni 1995.
Nisam nikad ni računao da ću biti premijer niti političar. Prije sam se bavio stanogradnjom, a kao direktor Ine sam u ratu bio zadužen za energetsku stabilnost. Bilo je to vrijeme niti rata niti mira, morali smo raditi doslovno i pod bombama. Inflacija je iznosila za današnje prilike nevjerojatnih 150 do 200 posto mjesečno. Predsjednik Tuđman me je pozvao i rekao: 'Ne mogu gledati ove redove za crni kruh, a plaća treba preći 200 maraka (800 kuna, op.a)'.
Tada je prosječna plaća iznosila 130 maraka, a mirovina 70 maraka. Vojska nam je bila u tenisicama, a imali smo i 500.000 izbjeglica. Nije bilo lako skupiti ekipu u vladi koja će to provesti. Nije bilo niti previše odziva. Oslonio sam se na mlade ljude, volim ih nazvati komandosima. Morali smo birati između ratne i tržišne ekonomije te smo se odlučili na ovu drugo, ali smo ulagali i u vojsku jer smo znali da rat nije gotov.
Bili smo zaista na rubu propasti i nisu nam davali previše šanse. Rekli su neki da ćemo izdržati od 60 do 90 dana, da je nemoguće da napravimo konvertibilnu valutu u vrijeme rata, ali smo ipak uspjeli. Napravili smo program pod nazivom 'Razvoj u uvjetima stabilnosti', od njega su se promijenile vlade, ali svako slovo vrijedi i danas. Proračun smo ograničili, tada je iznosio tek 35 milijardi kuna naspram današnjih 126 milijardi.
Svaka stavka se morala poštovati, a ministrima sam rekao: 'Lakše ću naći 10 ministara nego 100 milijuna kuna'. Morali smo dobiti i medijsku i političku bitku, a u tome je puno pomogao predsjednik Franjo Tuđman. Nije bio ekonomist, ali je razumio što želimo. Također, monetarna politika nas nije 'bušila'. Usklađenim djelovanjem uspjeli smo stabilizirati zemlju i valutu te uvesti kunu. Znao sam reći da je inflacija najnepravedniji porez jer udara na siromašne te smo je uspjeli zauzdati.
Bili smo i idealisti, možda i nerealni. Već tad smo krenuli prema politici niskougljičnog, zelenog gospodarstva. Zatvorili smo najveće zagađivače, poput Koksare u Bakru i TEP-a u Šibeniku, i oslobodili to zemljište za razvoj. Što god rekli, očuvali smo najvažnije nacionalne izvore, poput banaka, zemljišta i energetskog sektora. Završili smo mandat s danas nevjerojatnih jednu milijardu dolara duga. Otišao sam nakon Oluje i velike pobjede, kadabi samo otišao idiot bez političkih ambicija.