Oboje su bili karijerni diplomati, s gorućom ambicijom u vanjskoj politici. Nastupili su kao umjereni političari, umiveni birokrati i uglađeni europejci. Njihov dolazak na čelo države i Vlade trebao je označiti eru mirnodopskog razvoja, spuštanja tenzija, zatiranja radikalizma. Nakon žestokih ideoloških ratova, stožeraša, šatoraša i obiteljaša, a najviše Tomislava Karamarka, očekivao se period reformi, razvoja i nadasve stišavanja tenzija. Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović trebali su donijeti novi duh u hrvatsku politiku.

A sad se oboje dodvoravaju ekstremnoj desnici. Plenković godinu dana ignorira ploču HOS-a u Jasenovcu nadajući se da će problem nestati sam od sebe, a sad izmišlja načine kako da pozdrav "Za dom spremni" makne iz Jasenovca, ali ostavi u Hrvatskoj. Za to je bio voljan čak i pregovarati s HOS-ovcima, među kojima ima i nepatvorenih ustaša. Kolinda se, pak, ovog tjedna osramotila izjavom da je "Za dom spremni" stari hrvatski pozdrav, a poklopio ju je čak i Zlatko Hasanbegović tvrdnjom kako je to stari ustaški a ne stari hrvatski pozdrav.

I nije to sve: Plenković je tog Hasanbegovića i Brunu Esih stavio na izbornu listu stranke, u Saboru se oslanja na podršku Željka Glasnovića, a u Zagrebu njegov HDZ pleše kako Hasanbegović svira. O Kolindinoj očajničkoj želji da se najviše svidi najradikalnijima svjedočimo još od njezine kampanje u šatoru u Savskoj. Odakle taj njihov strah? Na čemu temelje tu svoju računicu? Tko im je rekao da se moraju plašiti radikalne desnice i da na njezinoj podršci temelje vlastiti politički opstanak?

O fašističkom parangalu KOS je kroz Labrador htio oživiti ustaštvo, sad to rade 'Hrvatine'

Kod Zorana Milanovića, "briselskog Zokija" i samozvanog "ustaškog unuka", tu se radilo o kompleksu. Isti argument igra ulogu i kod "briselskog Plenkija", ali i kod "sanaderovske Kolinde". No ekstremna desnica nikad nije igrala bitnu ulogu na političkoj sceni. Izborna podrška nikad im nije prelazila deset posto glasova. HDZ je uvijek spretno integrirao radikale ili im otimao prostor. A pobjeđivao tek kad se gurao u centar.

Dokaz za to je neuspjeh Karamarkove Domoljubne koalicije, u usporedbi s uvjerljivim Plenkovićevim trijumfom koji mu je omogućio da se riješi Mosta i ogrebe za podršku Srba i HNS-a. Pa ipak, Plenković ima neusporedivo više obzira (i straha) prema osjećajima radikalne desnice, u HDZ-u i šire, nego prema partnerima, javnosti, pa i vlastitoj stranci. Jasno, Kitarović i Plenković računaju na dio ekstremnih glasova, ali oni su u pravilu zalijepljeni u HDZ.

Onaj pobjedonosni višak krije se u centru. A od tog centra oboje bježe svojim ekspadama prema desnici, ustašama, ustaštvu i crnilu. Umjesto da ustaštvo ostave na margini, daju mu politički legitimitet. Umjesto da ga probaju zatomiti, oni ga dodatno pothranjuju. Na štetu Hrvatske, ali u konačnici i na svoju vlastitu štetu.