Od kolovoza 1991. smo znali. Znali smo kako zaudara ljudsko meso nakon ležanja na suncu, kako izgleda ljudska glava spaljena brenerom. Prilično smo dobro znali i s kojih će točaka potkovice koja se stezala oko Osijeka krenuti kanonada. Iako je bilo i slobodnih strijelaca koji su snajperski precizno pucali s nebodera po civilima, znali smo tko su "naši" a tko "njihovi". Nakon Paroškog u Jagodnjaku, kojem je bilo dovoljno "hrvatsko stanje krvnih zrnaca" da nekog ubije "kao kera pokraj tarabe", nismo se više trudili "umirivati stvar" i govoriti da nismo ustaše nego da samo branimo svoje. Znali smo da nas Beograd više ne sluša. Neki su to shvatili još 13. svibnja 1990., na Dinamovu stadionu. Drugima je trebao kolovoz iste godine, balvani na cesti i znakovlje "o slozi" iz nekog drugog vremena.
2424
prikaza
KOS je kroz Labrador htio oživiti ustaštvo, sad to rade 'Hrvatine'
Književnica i braniteljica iz Domovinskog rata o pravom i tajnom ratu protiv Hrvatske
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
