Prošli su još jedni izbori u Hrvatskoj, ovaj put za Europski parlament, pa ih je zanimljivo promotriti s određene vremenske distance. Ono što je najvažnije spomenuti vezano za njih su enormna primanja europarlamentaraca te to da iz hrvatske kvote u Bruxelles ide “dvanaest veličanstvenih” koji će sljedećih četiri-pet godina, bez obzira na kompetencije, po onoj “radio - ne radio - svira ti radio”, zarađivati sedam-osam tisuća eura mjesečno. 

Takvo nešto moguće je samo u politici. Možete li zamisliti da lijevi bek iz kakvog nižerazrednog hrvatskog nogometnoga kluba, iz “nekakve” NK Špičkovine, kako bi to rekao Zoran Milanović, potpiše ni kriv ni dužan za klub koji nastupa u Ligi prvaka, bez obzira na to što nije neki igrač, a uz to je i malo zašao u godine te ga muči pušački kašalj i pivski trbuščić? Ovi izbori su prvenstveno važni za stranačke šefove i osobe koje su na listama. 

Franjo Varga "Znao sam za svastiku na Poljudu, HDZ-ove ljubavnice..."

Stranački šefovi uspjehom na europarlamentarnim izborima, upravo zahvaljujući enormnim primanjima europarlamentaraca, više nego na bilo koji drugi način, jačaju podanički mentalitet u strankama, koji je glavno vezivno tkivo svih značajnijih hrvatskih političkih stranaka danas, što pogotovo dolazi do izražaja u HDZ-u, kao prvome među jednakima.

Što se događa kad pojedina lista podbaci, na najbolji način govore postizborna previranja u HDZ-u, gdje se u pomoć prizivaju i crni labudovi, te cirkus u Živom zidu kojim su proteklih dana uveseljavali hrvatsku javnost.

HDZ uvijek može računati na svoj klijentelistički potencijal

Meni su od svega, kad je riječ o izborima u Hrvatskoj, ne samo ovim, daleko najzanimljivije one emisije koje idu navečer nakon izbora, uživo, kad u izborne stožere stranaka pođu pristizati rezultati, koje pratim otprilike kao nekakvu crnohumornu travestiju u realnom vremenu. Sve se odvija po okoštalim obrascima, “uvijek, uvijek ista priča”, kako bi to rekao Johnny Štulić: od kiselih faca i loše odglumljenih pobjednika pa do “spontanoga” klicanja kad se u izbornim stožerima ukažu “veliki vođe”. 

Mene to neodoljivo podsjeća na Eurosong, na ona idiotska, “otkačena” kreveljenja prilikom glasovanja. A i sami izbori neodoljivo podsjećaju na Eurosong, gdje nije važna kvaliteta pjesme (stranačka lista) nego odakle dolazi. Tako su i imena na stranačkim listama sama po sebi nevažna.

Tako HDZ uvijek može računati na svoj klijentelistički potencijal, koji nikad neće pasti ispod određenog minimuma, kao što, primjerice, pjesma iz Hrvatske na Eurosongu po pravilu može unaprijed računati na bodove iz Srbije, Crne Gore, Makedonije ili Slovenije, s mogućnošću pogreške od plus-minus dva posto, što je za rejting-agencije gotovo nedostižna preciznost. 

HDZ je ovaj put malo falio pjesmu (stranačku listu) tako da nije dobio očekivani broj glasova iz “Srbije”, na primjer, koje je pojeo “crni labud”.

Postoji još jedna frapantna sličnost Eurosonga i ovogodišnjih europarlamentarnih izbora u Hrvatskoj: Plenković je, isturivši ga u prve redove, napravio medvjeđu uslugu mladom Karlu Ressleru, potrošivši ga otprilike na način na koji je Jacques Houdek “potrošio” Roka Blaževića na ovogodišnjem Eurosongu.

Resslerova priča o Bleiburgu izrečena na uho Angele Merkel otprilike je isto ono što su anđeoska krila na leđima Roka Blaževića, jedan potrošeni i nesuvisli rekvizitorij primjeren možda osamdesetogodišnjacima.

Ipak, čovjek o kojemu se u postizbornom periodu najviše pisalo bio je Mislav Kolakušić, koji je proglašen najvećim iznenađenjem ovih izbora, na kojeg je bačeno drvlje i kamenje zbog najava da će biti i predsjednik države, europarlamentarac, ministar pravosuđa i unutarnjih poslova, sve to istodobno, dakle. Komentari su se uglavnom vrtjeli oko toga da je u demokratskim zemljama nešto slično nezabilježeno. 

Crkvena košnica Prvi put od '91. biskupi su ustali protiv vrha HDZ-a

Je li to baš tako? Možda nije zabilježeno u zemljama europske demokracije, ali za Hrvatsku ne bih rekao. Treba se prisjetiti funkcija i “funkcija” koje je obnašao Ivo Sanader, koji je bio premijer, ali i ministar svih resora u vladi, pa i siva eminencija Biskupske konferencije, a da ne idemo dublje u prošlost, do Franje Tuđmana, koji je uz sve pobrojeno bio još predsjednik s neograničenim ovlastima, čovjek koji je mijenjao imena nogometnim klubovima, pa je čak, jedno vrijeme, bio i egzorcist, onda kad je iz opsjednute Hrvatske istjerivao “žute i crvene vragove”. 

Treba se podsjetiti da je u hrvatskoj politici uvijek dominirala “očinska figura”. Taj kontinuitet je prekinut dolaskom na čelo HDZ-a Tomislava Karamarka te Kolinde Grabar Kitarović na Pantovčak, koja je bila tek bezbojna Karamarkova marioneta.

Andrej Plenković, s druge strane, nikad se nije dovinuo do te pozicije nego se iz mjeseca u mjesec čeka njegov konačni obračun s desnicom u stranci, jer su svi realizirani “ćaće” najprije razbucali desnicu, po čemu je to najuspješnije i najbezbolnije napravio Ivo Sanader.

Andrej Plenković ima kapacitete za takvo što, međutim da bi taj model primijenio, mora najprije riješiti pat-poziciju u stranci koju rješava metodom kratkih koraka, pripremajući teren za konačni obračun, što bi ga moglo poprilično koštati, i već ga košta: rezultat te njegove neodlučnosti su, između ostalog, i događaji u Supetru na Braču, brutalno nasilje prema sezonskim radnicima srpske nacionalnosti. 

"Kosa mi se na glavi diže kad vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi"

Ono što nisu shvatili stranački analitičari, glasači su prepoznali po nekom uvjetovanom refleksu. Tako da se HDZ-ov crni labud zove zapravo Mislav Kolakušić, “politički ćaća”, fenomen koji u Hrvatskoj očito i danas ima nevjerojatan potencijal, što je Kolakušić prepoznao i prilagodio tome svoju kampanju.

Uvjeren sam, da se kojim slučajem Ivo Sanader prijavio na ove izbore, da bi osvojio više od deset posto glasova, bez obzira na sudske procese koji se protiv njega vode.

Najveće Sve Plenkijeve greške: Kako je izgubio izbore, možda i HDZ

Ćaća je uvijek u pravu, pa i onda kad malo više zavuče ruku u državnu kasicu. Tako da je jedan politički prostor ostao upražnjen, sve do angažmana Mislava Kolakušića, koji je nevjerojatnim političkim instinktom to prepoznao te beskompromisno ušao u njega, što su mnogi birači prepoznali, za razliku od stranačkih analitičara, onih iz HDZ-a pogotovo, budući da je ovo u principu HDZ-ova “franšiza”, te su im se od manje-više očitog počeli priviđati crni labudovi.

A o onome što je trebalo biti najvažnija stvar, pogotovo u predizbornom periodu, kompetenciji predloženih kandidata po stranačkim listama, gotovo da se nije niti pričalo.

Pričalo se doduše, i to u tri slučaja, ali onako više usput: o zalaganju Ruže Tomašić za ribarske kvote, Marijane Petir za neke zakone u vezi poljoprivrede, te o inicijativi Biljane Borzan da se ograniči ili spriječi “programirano kvarenje električnih uređaja”.

Ne želeći umanjiti rezultate koje je eventualno pritom gospođa Borzan postigla, da uzmemo nju za primjer, postavlja se pitanje koliko jedna liječnica može ući u jedan ovako kompleksan problem. 

Je li i u jednom trenutku pomislila potražiti pomoć od stručnjaka sa zagrebačkog FER-a ili Strojarskog fakulteta? Možda se varam, ali sumnjam.

Kako onda opisati svijet u kojemu su svi stručnjaci za sve, odnosno svijet u kojemu je kompetencija gotovo zaboravljen pojam? Kao raj za “ravnozemljaše” i slične?

Tako da je danas ideal mladima tek par stvari: napraviti dosad neviđen selfie, imati pet, deset, dvadeset milijuna pratitelja na Instagramu ili - završiti u Europskom parlamentu. Koji su razlozi, ako ostavimo nakratko po strani novac, kao prvi i najvažniji razlog?

Odnosi na dvoru Želi osvojiti HDZ: Brkić skuplja vojsku, ali mu ne ide

“Mladež više ništa ne želi učiti, znanost propada, čitav se svijet izokrenuo, slijepci vode slijepce i povlače ih u ponore, ptice lete prije nego što su im narasla krila, magarac svira na lutnji, volovi plešu...”

Odgovor sam posudio od Umberta Eca, iz romana “Ime ruže”, gdje njegov pripovjedač, Adson iz Melka, opisuje stanje s početka 15. stoljeća. Dakle, radi se o nedostatku odgovornosti, što je nemjerljiva prednost politike u odnosu na ranije spomenuti nogomet. 
 
Ipak, najbolja “analiza” europarlamentarnih izbora u Hrvatskoj za koju sam čuo, ali i toga u što se pretvorio svijet politike, pa i pravac u kojem današnji svijet srlja - doduše “čuo” sam je mnogo prije ovih izbora, još prije kakvih četrdesetak godina - glasi: “Kosa mi se na glavi diže i strašno me ljuti kada vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi.”