Već je primijećeno da su na čelo dvaju vodećih hrvatskih političkih stranaka, nakon živopisnih Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića, došli sivi birokrati, majstori fraza koji mogu satima govoriti, a ništa suvislo ne reći, Andrej Plenković i Davor Bernardić. Tako danas više ne svjedočimo eruptivnim svađama stranačkih prvaka u kojima se ne biraju riječi, no malo je vjerojatno da će to utjecati na narav tih stranaka i posljedično na kvalitetu života hrvatskih građana. Mirne duše možemo zaključiti da HDZ i dalje ostaje onakav kakvog poznajemo, SDP također, a da hrvatski građani ostaju u istom loncu u kojem se kuhaju već četvrt stoljeća. Od kakvog su materijala Plenković i Bernardić govori i slučaj ustaškog pozdrava "Za dom spremni" na spomeniku jedanaestorici hrvatskih vojnika nedavno podignutom u Jasenovcu. Da bi se shvatilo kakvo je mjesto bio logor Jasenovac i što se ondje zbivalo od 1941. do 1945., nije potreban pravorijek povjesničara i "političkih aktera", na čemu inzistira Plenković.

Dovoljno je otići na službenu stranicu Spomen-područja Jasenovac i pročitati dvije rečenice. Onu koja kaže da su do ožujka 2013. prikupljeni imena i podaci za 83.145 žrtava. I ovu: "U KCL Jasenovac umoreno je, prema naprijed navedenim podacima, 39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 djece do četrnaest godina starosti". I zato je toliko odvratna činjenica što je pozdrav koji se kočio na dokumentima o transportu nedužnih u logor Jasenovac osvanuo na spomeniku podignutom u neposrednoj blizini stratišta. Odvratnije od toga je to što i danas u Hrvatskoj mnogi otvoreno umanjuju ili, još gore, negiraju genocidnu narav Pavelićeve NDH i masovne zločine što ih taj režim počinio u ime teorije tla i krvi koja je u samoj srži nacističke ideologije.

Ploča HOS-ovcima Plenković problem ustaškog pozdrava rješava povjerenstvom

Ništa manje odvratan nije ni način na koji su predsjednici SDP-a i HDZ-a, od kojih je potonji i premijer, reagirali na ustaški pozdrav uklesan u spomenik. Bernardić se još nije oglasio tim povodom, a morao je. Ako ne zbog simbolike Jasenovca i uvrede koju taj pozdrav nanosi jasenovačkim žrtvama te zbog drugih, posve ljudskih, političarima često stranih razloga, a ono da uvjeri svoje birače i građane da obećano vraćanje SDP-a ulijevo nije samo šuplja fraza. I da pokaže da SDP neće tolerirati reviziju povijesti, vrlo ozbiljne pokušaje da se Pavelića i njegove krvnike pretvori u žrtve, a njihove žrtve u krvnike, da ustaštvo postane legitiman politički stav. Plenković se nakon kraćeg kolebanja oglasio tim povodom. A bilo bi bolje da nije. Rekao je kako je "naravno delikatno da je ovakav spomenik podignut baš u Jasenovcu" i dodao kako je "to grb udruge koja je dobila odobrenje službi Grada Zagreba i uz privolu tadašnjega Ministarstva uprave u vrijeme SDP-ove vlade".

A hoće li njegova Vlada išta učiniti da ukloni ustaški pozdrav sa spomenika? "Nemamo mehanizme za rješavanje ovog pitanja", kaže Plenković, a nemaju ga, veli, jer nisu "na odgovarajući način postavili zakonski okvir i sudsku praksu kad je riječ o totalitarnim sustavima". Dakle, barem su dva totalitarizma ovdje u igri. Pretpostavljam da pod onim drugim Plenković misli na jugoslavenski totalitarizam. Pa, kad ga već spominje, bilo bi zanimljivo vidjeti kako je Plenković preživio taj totalitarizam, je li mu se prkosno suprotstavljao, je li bio njegova žrtva, poput, recimo, Vlade Gotovca, Dražena Budiše i mnogih drugih. A bio je dovoljno odrastao da mu prkosi (rođen je 1970.), da učini bilo kakvu herojsku gestu. Sudeći prema onome što se može pročitati na njegovoj internetskoj stranici, Plenkoviću nije bilo lako u tom jugototalitarizmu.

Pobuna Desnica zove Markićku da ruši Andreja Plenkovića

Bio je prisiljen pohađati osnovnu školu na Jordanovcu, a srednju u Obrazovnom centru za jezike te da, uz redovito školovanje, uči strane jezike. Bio je, nadalje, u totalitarizmu prisiljen baviti se sportom, igrati košarku u nekoliko zagrebačkih klubova, i kao vrhunac bio je prisiljen u tom totalitarizmu 1988. upisati Pravni fakultet. Onda je totalitarizam propao, pa je Plenkovića krenulo, i danas vidimo dokle je dogurao. Ironiju na stranu, no iritantno je kad ljudi koji su bili lojalni socijalizmu, koji su k tomu pripadali višoj građanskoj klasi, bili dobro situirani, zaštićeni, privilegirani i sva su im vrata bila širom otvorena, kad takvi danas trube o tom razdoblju kao o totalitarizmu.

I što su u socijalizmu bili privilegiraniji, to glasnije danas trube. Kratka Plenkovićeva izjava o slučaju ustaškog pozdrava na spomeniku u Jasenovcu sramotna je iz više razloga. Sramotna je zbog mizerne fraze o "dva totalitarizma", za kojom HDZ-ovci posegnu svaki put kad je o ustašama, Paveliću i NDH riječ. Sramotna je i zbog toga što je bezdušno skrnavljenje spomen područja ustaškim pozdravom okarakterizirao kao delikatan čin. Sramotna je i zbog toga što je za sporni grb s ustaškim pozdravom optužio SDP-ovu vladu, koja s registracijom grba, pokazalo se, nije imala nikakve veze. Konačno, sramotna je i zbog odbijanja da išta učini po tom pitanju, jer, tvrdi, za to nema nikakvo uporište u zakonima i sudskoj praksi, što se također pokazalo netočnim.

Atomski zdesna HDZ je sam kriv za salve prostačkih uvreda koje dobiva od svojih birača

Uostalom, premijer Ivo Sanader svojedobno je problem spomenika Juri Francetiću i Mili Budaku ekspresno riješio bagerima, a uporište je našao u Ustavu. Posao političara na najvišim dužnostima jest da društvo gledaju u totalu, oni se uglavnom ne bave pojedincima i pojedinim slučajevima. No pojedini trenuci i događaji zahtijevaju da im politički vrh pokloni pažnju, da reagira na njih. Slučaj ustaškog pozdrava u Jasenovcu takav je slučaj. No od onih od kojih smo očekivali jasne, nedvosmislene riječi osude, dobili smo s jedne strane šutnju, a s druge kukavnu kalkulantsku retoriku.