Što se njih tiče, Republika Hrvatska je kapitulirala, Plenković je umjesto hrvatske kune, kao službenu valutu uveo "Judine škude", nije im jasno kako uopće moderna država može funkcionirati bez jednog Zlatka Hsanbegovića u položaju ministra ili barem katoličkog blaženika, a politički rahmetli ministru kulture Hasi treba podići spomenik u natprirodnoj ili barem protuprirodnoj veličini.
A ako kakav pošteni Hrvat i katolik sav taj jad i čemer nije u stanju utopiti u rakiji ili ubiti kakvom drogom ljutom, na raspolaganju su mu službeni računi HDZ-a na društvenim mrežama da tamo Andreju Plenkoviću obećava da više nikad neće glasati za Tuđmanovu stranku, da mu psuje sve redom još od stoljeća sedmog, da iznosi određene folklorne ideje o intimnoj prošlosti njegove majke ili barem recitira Matoša, Thompsona... ma, poslužit će i Miroslav Škoro ili neki sličan estradni fenomen za masovno koncertno mijenjanje agregatnog stanja publike.
Karamarkovo političko i društveno nedjelo, zbog kojega je ova nacija trpjela žuljeve na mozgu skoro cijelu jednu godinu, HDZ-u je na naplatu došla tek sad. Tomislav Karamarko je bio uvjeren da tjeranjem HDZ-a na desnicu, pa i na ekstremno desno krilo, može zavladati hrvatskim političkim prostorom najmanje narednih 10.000 godina.
Sukladno tome okružio se egzotičnim tipovima i strankama za koje u normalnim okolnostima na izborima ne bi glasala ni njihova baka, stranka je bila tako puna sebe što je uspjela participirati u najnefunkcionalnijoj vladi u Europi u 21. stoljeću da je Karamarka, kao jedinog kandidata proljetos jednoglasno reizabrala i nije joj padalo na kraj pameti skretati s pobjedničkog puta u bolju budućnost.
A Zlatko Hasanbegović postao je ikona ekstremne desnice isto onako kako je i Željka Markić odavno već ikona fundamentalističke grupice katoličkih vjernika u Hrvatskoj. Karamarko se, međutim, pokazao kao apsolutni antitalent za politiku, još i više za državničku poziciju.
Da bi onda stalo redom curiti i ono u vezi MOL-a i ono u vezi nuklearke u Finskoj i ono u vezi novca iz Kremlja... HDZ je pretrpio kružni nožni udarac punom snagom zdesna i našao se u konopcima. Da je Plenković na čelo HDZ-a uspio zasjesti samo pola godine kasnije, tko zna bi li ekipa iz središnjice na Trgu žrtava fašizma na prijevremenim izborima i sam ulazak u Sabor slavila kao uspjeh.
Od prvog trenutka kad je Plenković namignuo da je spreman postati novim jednoglasno podržanim, povijesno žuđenim predsjednikom HDZ-a, bilo je jasno da je većini HDZ-ovaca doprlo do glave da doista nije moguće istodobno biti i ekstremno desna stranka i imati šanse za stvaranje parlamentarne većine makar za milimetar veće od preživljavanja u epicentru nuklearne eksplozije. Uostalom, netko inteligentniji mogao bi to isto shvatiti i iz izbornih pokušaja Željke Markić da se probije preko magične granice od jedan posto podrške građana.
Zato Plenković i jest bio jedini kandidat za predsjednika, zato HDZ i jest proveo izbore rekordno brzo. Unatoč tome, HDZ je na jedvite jade i isključivo zahvaljujući SDP-ovom unutarnjem slomu došao u priliku graditi tanku većinu s još nekim. Pa makar to bilo i ono živopisno političko društvo s ušća Neretve. I naravno da je svima u HDZ-u bilo jasno da ovakvu većinsku poziciju ne duguju ekstremnom desničarskom naslijeđu Karamarka, nego pokušaju hitnog vraćanja u desni centar s Plenkovićem.
Samo, HDZ, a to znači cijela ona stranačka struktura koja doista podržava Andreja Plenkovića, suočava se s ogorčenjem nekoliko postotaka građana koji su na posljednjim izborima, umjesto da glasaju za neku od brojnih slovno-brojčanih kombinacija HSP-a, dali glas HDZ-u, privučeni još uvijek čujnim odjecima Karamarkovih jama, kosturnica, izmišljanjem nove povijesti Drugog svjetskog rata i sličnim.
A nije baš da je riječ o populaciji koja je u stanju razlikovati boljeg od lošijeg kandidata za ministra kulture kao što zna razliku između Mate Bulića i Miroslava Škore. U jednom se trenutku dogodilo čak i to da se HAVC-a dohvatila jedna od braniteljskih skupina.
No, sve je to više ili manje problem administratora HDZ-a na društvenim mrežama koji će vrijedno pobrisati mnoštvo uvreda, pa čak i poziva na fizički napad na predsjednika stranke. Stvarni problem će slijediti ako se okupi, a sva je prilika da hoće, saborska grupa HDZ-ovih nezadovoljnika koji, ili su iskreno ekstremno desni, poput Brune Esih, ili su smjenu u vladi doživjeli kao užasan osobni udarac, poput Mira Kovača, ili oboje, kao što je slučaj s Zlatko Hasanbegovićem.
No, i takav problem HDZ bi, kako se zasad čini, trebao preživjeti bez posebnih problema jer je Plenkovićeva vlada izglasana sa 91 glasom podrške. O čemu ne bi mogla ni sanjati da je njeno vodstvo i danas tamo gdje je stranka bila u prethistoriji prije kakvih pola godine.
