Andrej Plenković je govorio na pet jezika u Europskom parlamentu te je opet uspio ostaviti sliku Hrvatske kao iskompleksirane i traumatizirane državice. Ne samo zato što je zvučao kao da je ispao iz otrcanog propagandnog spota, ponoseći se ratom, hvaleći turizmom i pozivajući se na Teslu, nego i zato što se vidjelo da kao hrvatski premijer ne zna što bi europarlamentarcima više i bolje od toga rekao o Hrvatskoj. 

Nije mogao baš direktno priznati da je to zemlja čija ekonomija ovisi o lijepom vremenu, a vladajuća koalicija o optuženiku za tešku krađu u Vladi. Nije mogao baš reći da je Hrvatska zemlja u kojoj se ne zna tko je pisao najvažniji zakon o Agrokoru, ali je zato Vlada postavila jednog od navodnih pisaca tog zakona na čelo kompanije, da bi on onda arčio lovu sa svojim bivšim poslodavcima i prijateljima. Plenković je na pet jezika govorio o Hrvatskoj, ali je tek na jednome metajeziku procijedio da “nije dobro” da Ramljak i njegovi izvlače stotine tisuća kuna iz bankrotirane kompanije. 

Biti fotoreporter Nikad viđene fotke Kolinde, Zokija, Jace i Mesića

Kao da je to neka viša sila. Što je zapravo Plenković mogao reći o Hrvatskoj, a da zvuči uvjerljivo i perspektivno? Da je to država koja ne usvaja konvenciju o pravima žena i u Vladi drži osobu koja žene smatra neuračunljivima zbog hormona? Da je to zemlja u kojoj predsjednica koketira s ustaštvom, u kojoj se spaljuju slikovnice i metropolom još drma osoba pod nekoliko optužnica? I da se još kopa po udbaškim dosjeima, dok se udbaškim mentalitetom vodi država? Plenković to nije spomenuo, ali Hrvatsku vode ljudi koji izjavljuju da ne znaju zašto je u zadnjih sedam godina iz države otišlo četvrt milijuna ljudi. 

Najgori ministar Kujundžiću treba ili objasniti kako se radi ili ga smijeniti

Milijan Brkić, recimo, nad time se iščuđava, kao da upravo on prije nekoliko godina nije tvrdio da ljudi bježe od “komunističke vlasti”. Od koga sad bježe? Kaže Brkić da bježe od “korupcije, kriminala, nepotizma, ideoloških podjela i apatije”. Svega onoga što je od osnutka uklesano u genetski kod njegova HDZ-a. I sad taj isti Brkić, onaj koji je huškao protiv kominista i manjina, poručuje da “Hrvatskoj nema naprijed dok HDZ i SDP ne sjednu za stol te se dogovore što je najbolje za Hrvatsku”. 

Što bi to “najbolje” bilo po kriterijima Milijana Brkića? Što bi bilo to “naprijed” po kriteriju Milijana Brkića, HDZ-a i njegova predsjednika Plenkovića? Dosad se taj “naprijed” svodio samo na osvajanje i zadržavanje vlasti. U suprotnom su provocirali atmosferu državnog udara. “Naprijed” se, primjerice, išlo uz Ivicu Todorića, a sad se “naprijed” krenulo s Antom Ramljakom i Martinom Dalić. Bilo bi stoga dobro da HDZ unaprijed odredi gabarite tog napretka, prije nego što zove druge stranke, birače, građane i čitavu javnost da mu pritom drže ljestve. Plenković je ovoga tjedna govorio na pet jezika. Možda bi bilo dobro da se primi svojeg posla barem na jednom.