Hoće li Andrej Plenković dočekati kraj drugog mandata ili će kolabirati pod težinom gospodarske i socijalne krize, ministarskih afera, koalicijskih sukoba i unutarstranačkih trvenja? Pitanje je samo donekle retoričko, ako se uzme u obzir činjenica da je HDZ uvjerljivo trijumfirao na izborima, a Plenković bez problema sakupio (dokupio) ostatak zastupnika za formiranje nove Vlade. Sve je izgledalo lako i jednostavno, skoro rutinski, bez poslovične zbrke, ucjena, natezanja... Znači li to da se po jutru dan poznaje?

Ali razmislimo o ovome: u doba pandemijom uzrokovane krize koja nas očekuje ove jeseni Hrvatska ulazi s Vladom koja visi na minimalnih 76 mandata u Hrvatskom saboru.

Gdje je tu očekivana stabilnost u koju se Plenković toliko zaklinje?

Pored toga, neće više biti socijalnih amortizera s kojima je HDZ računao proteklih godina - Dalmacija će ostati bez turizma i sezonskih prihoda s kojima su ljudi planirali preživjeti godinu, a Slavonija će ostati bez iseljavanja u koronom zahvaćenu Europu, što je bila izlazna strategija tamošnjeg stanovništva. To su ujedno i HDZ-ove političke utvrde. Što ako se iz njih izlije frustracija prema Plenkoviću?

Jasno, on uvijek može korona virus optužiti za sve, a sebe proglasiti liderom i pobjednikom u borbi protiv pandemije.

Također, prvi mandat obilježen ministarskim aferama u velikoj mjeri isušio je HDZ-ov kadrovski bazen za popunjavanje ministarskih i drugih pozicija. Sad je na red došao drugi ešalon ministara, od kojih neki nikad nisu ni prismrdili svojem resoru i naprosto su u njega zalutali. Jer Plenković radije bira lojalne, nego sposobne ministre.

PLENKIJA IZABRAO CENTAR Nova piramida moći u HDZ-u: Tko ostaje, a tko odlazi?

Otprilike kao Ivo Sanader. Tako potkapacitirana Vlada s ovako tankom većinom u parlamentu ne ulijeva preveliko povjerenje. No tu dolazimo do elemenata koji bi Plenkoviću ipak mogli pomoći da izgura do kraja mandata. Jer ako je preživio prvi, zašto ne bi i drugi?

Recimo, tu su uvijek dežurni saborski žetončići. Jedan od njih, liberal Dario Zurovec, već se odcijepio od svoje izborne grupacije i najavio da će solirati u parlamentu. Dakle, bit će na raspolaganju. Tu su svakako i ostaci Domovinskog pokreta, pa možda i SDP-a, čiji su ljudi držali Plenkovića na vlasti i u prvome mandatu.

Zatim, Plenković ima sreće da je opozicija u Saboru slaba i razjedinjena, ali i da se bavi sama sobom. SDP će imati stranačke izbore, a time i lomove, Miroslav Škoro odlazi u zaborav, pa se stoga ne može očekivati neki značajan oporbeni pritisak u Saboru. Još bolje, Plenković će pod pritiskom krize ucjenjivati oporbu porukama da mora biti konstruktivna, jer se u izvanrednoj situaciji ne kopa rupa vladajućoj opciji.

Osim toga, Plenković je pokorio i stranačku oporbu koja mu je prve četiri godine izravno radila o premijerskoj glavi. Iz HDZ-a su curile afere, unutarnji obračuni doveli su do ostavki, skandala i crnih labudova. Tu rupu Plenković je zasad začepio. A neće biti ni oporbe u Vladi. Nema više Mosta u Banskim dvorima, dakle ni unutarnjeg “remetilačkog” faktora, sve su to sad HDZ-ovi i, još bitnije, Plenkovićevi ljudi. S te strane stabilnost je garantirana.

U svemu ovom, međutim, bitna je još jedna činjenica: Plenković je nakon izbora najavio da će krenuti i u neke reformske zahvate, kao što se odlučio još malo pomaknuti prema centru, neutralizirajući time kritike lijeve oporbe i dijela medija. Srbi su sad i službeno partneri u Vladi, HDZ će uskoro otkačiti Milana Bandića, ide se u rezanje birokracije, pomagat će se biznisu, spašavati radnike, doći će novac iz EU... A mnogi će radije na vlasti gledati Plenkovića, nego neke tamo desničare. Uostalom, HDZ je najbolje prolazio dok je bio u strogom centru. (Pitajte Sanadera.)

I ono ključno: nakon lokalnih izbora iduće godine, gdje je lako pomiješati poraze s pobjedama, sljedeće tri godine Plenković neće izlaziti ni na kakve izbore. Superizbori (europski, predsjednički, parlamentarni) slijede tek 2024. godine i do tada će premijer uživati u miru. Moći će se posvetiti reformama i vođenju države. Odnosno, održavanju na vlasti.

HDZ NA VRHUNCU Tri važna razloga zbog kojih je HDZ glatko pobijedio

Koliko god Plenković imao nesreću u mandatu - pandemija, potres, Agrokor, ekonomski krah - toliko bi mogao imati i sreće. Jer na političkom nebu nema alternative, nema snažne opcije ni u stranci, a ni na stranačkoj sceni, opozicija je rasparcelirana, predsjednik države nezainteresiran, a korona može poslužiti kao savršeni izgovor za sve probleme.

Plenkoviću se, dakle, stvara više preduvjeta za opstanak, nego za odlazak prije kraja mandata. Što, naravno, otvara drugi problem: autoritarne tendencije iz prvoga mandata mogle bi dobiti zamah u drugome mandatu. Kult ličnosti mogao bi se graditi oko premijera koji dominira političkom scenom, koji navodno nema alternativu i uzurpira sve ideologije, političke opcije i svjetonazore. 

I zato Plenković može govoriti o stabilnosti s graničnih 76 ruku u Saboru, jer zna da će lako pridobiti ili kupiti još neki žetončić. Može pozivati na zajedništvo ako se pogoršava kriza i na horizontu nema političkih alternativa. Može dominirati strankom i Vladom, kao što je to činio i u prvome mandatu. Osim ako sve to najednom ne pukne. I Plenković, poput Sanadera, iznenada objavi da je “njegova dionica završila”. Možda to dođe kao olakšanje - svima.