Nakon objave zaključaka Chilcotove komisije da je Tony Blair svoju zemlju odveo u rat u Iraku na svoju ruku, bez uvažavanja mirnih rješenja, lažući o oružju za masovno uništenje, praktično nezakonito i ignorirajući sva upozorenja o žrtvama i katastrofi koja je uslijedila, jedina osoba koja se osjeća možda i gore od njega jest David Cameron. I aktualni britanski premijer našao se između čekića i nakovnja.

Prvo zato što i sam u životopisu ima jedan rat s užasnim posljedicama, onaj u Libiji. No, za barem dio te ratne kampanje intervencionističke sile imale su barem mandat UN-a. Blair je s objavom zaključaka o ratu u Iraku zapravo i službeno proglašen krivcem za stotine tisuća ljudi pobijenih na Bliskom istoku. I time je ušao u povijest na način na koji su ga 2003. pljuvali milijuni Britanaca na najmasovnijim prosvjedima u toj zemlji ikad.

Da to sad jako boli i Camerona pokazuje cijeli niz njegovih izjava u parlamentu nakon objave zaključaka Chilcotove komisije. Rekao je, prvo, da je njegova vlada bila ta koja je 2010. osnovala Vijeće za nacionalu sigurnost kako se više ne bi događalo da premijer poput Blaira na svoju ruku odvlači naciju u rat. Rekao je, potom, i to da je njegova vlada uvela nove uzuse ponašanja po kojima vladini i sigurnosni službenici više ne šute kad treba dići svoj glas u takvim pitanjima.

Nastavio je i s time da je posredno bacio rukavicu u lice članovima svoje stranke koji su 2003. podržali rat u Iraku, jer Blair to ne bi bio u stanju bez ogromne podrške konzervativaca, rekavši da "svatko tko je tada glasao za rat mora snositi posljedice svoje odluke i živjeti s teretom krivnje za sve te žrtve".

Što se Iračana tiče, malo je vjerojatno da se kome iole živo fućka za osjećaj krivnje bilo koga u Londonu za to što je njihova zemlja danas pakao na zemlji, nebrojeno puta pregažen terorističkim islamističkim hordama, što je Irak danas krvlju natopljena, rascjepkana promažena država. Svakako ne kad se Cameron nije usudio ispričati za okupaciju i razbijanje Iraka u ime Velike Britanije.

To je, međutim, učinio novi predsjednik laburista Jeremy Corbyn. Rat u Iraku nazvao je činom "vojne agresije, pokrenute na temelju lažnog izgovora". Posljedice invazije opisao je kao "okupaciju u kolonijalnom stilu". I dok su neki od njegovih laburističkih kolega, jer manji dio laburista 2003. je također podržao ratni juriš premijera iz svoje stranke, vikali Corbynu da začepi i da je sramota, Corbyn je rekao da su neki parlamentarci bili zavedeni podvalama Blairove vlade, te da bi odgovorni za taj rat morali snositi posljedice. Zvučalo je kao da misli na zakonske posljedice.

A tu se onda dolazi do toga da obitelji 179 poginulih britanskih vojnika, kao i mnogih ranjenih, posebno onih koji iz tog rata vuku invaliditet, sada traže da Tony Blair za sve to odgovara pred sudom. Na takvom tragu su čini se i škotski nacionalisti koji su Corbynovim istupom bili oduševljeni.

Chilcotov izvještaj očito je zatvorio jedno poglavlje u povijesti Velike Britanije, ali i otvorio jedno sasvim novo. Koliko god premijer Cameron sada isticao da to ne znači da je svaka intervencija pogrešna i da ovo znači povlačenje Velike Britanije sa svjetske scene, nakon izvještaja Chilcotove komisije, svaka sljedeća ideja o ratnom pohodu bit će puno teže provediva. Moguće i ne samo u Velikoj Britaniji.