Požar koji je u srijedu navečer izbio u prostorima bivšeg kina Tuškanac ugašen je, a u prizemlju je gorjelo približno 25 četvornih metara raznog otpada. Ovaj incident samo je kulminacija problema s kojima se zgrada kultnog kina suočava posljednjih mjeseci. Nakon oštećenja nosive konstrukcije u potresima, situacija se dodatno pogoršala tijekom razorne oluje koja je pogodila Zagreb prije tri godine. Zgrada je prepuštena propadanju. Otkako su se iz susjednih prostora iselili ugostiteljski objekti, oko zgrade se počelo gomilati smeće. Stanovnici tog dijela grada svjedočili su o razbijenim prozorima, okupljanju beskućnika i provalama. Vidljive su bile i ljestve naslonjene na zid, uz pomoć kojih su nepoznati počinitelji ulazili na prvi kat zgrade. Vlasnik objekta, Grad Zagreb, najavio je temeljitu obnovu čija je procijenjena vrijednost sedam milijuna eura bez poreza na dodanu vrijednost, no dok radovi ne počnu, objekt ostaje nezaštićen.

Zgrada ima povijest staru više od dva stoljeća i prije filmskog platna bila je jedno od najvažnijih mjesta zagrebačkog sportskog, društvenog, kulturnog, pa i političkog života. Ondje se pucalo iz pušaka, igralo tenis, koturalo, išlo u kazalište, plesalo do jutra uz glazbu Vatroslava Lisinskog. Pokojna sportska novinarka i kroničarka Milka Babović povijesti tog mjesta posvetila je veliki tekst koji je prenio portal Zagreb moj grad. Već u uvodu upozorila je da se o Tuškancu ne može govoriti samo kao o kinu. Nazvala ga je povijesnim lokalitetom kojem treba pristupiti gotovo poput arheologa, sloj po sloj.

Priča počinje još krajem 18. stoljeća. Građansko streljačko društvo u Zagrebu osnovano je 1786. godine, u vrijeme kada je grad imao tek nekoliko tisuća stanovnika. Strijelci su u početku vježbali po brežuljcima i dolinama izvan tadašnjeg grada, među ostalim na posjedu Lepa ves uz Mlinarsku cestu. Kako je streljaštvo postajalo sve popularnije među vojskom i građanstvom, javila se potreba za pravim, sigurnim strelištem. Prvu ozbiljnu inicijativu pokrenuo je brigadni general grof Antun Pejačević, koji je 1801. želio na svom posjedu na Tuškancu vlastitim novcem sagraditi streljanu. Gradnja je prekinuta nakon njegove smrti, ali ideja nije nestala. Članovi Streljačkog društva 1808. sklopili su sporazum s Ivanom Steinbergerom da se otvorena streljana izgradi na njegovu zemljištu. Dozvola je stigla gotovo nevjerojatnom brzinom: Gradski magistrat odobrio je sporazum pet dana poslije, a u travnju je stigla i suglasnost Namjesničkog vijeća. Strelište je projektirano ozbiljno za tadašnje prilike. Vodilo se računa o položaju sunca, konfiguraciji terena, zaštiti prolaznika i buci. Nalazilo se na zaravni iznad potoka Tuškanac, a između strijelaca i meta bilo je više od stotinu metara. Iza meta podignut je visoki zid koji je trebao zaustavljati zalutale hice. Otvorena Građanska streljana iz 1808. smatra se najstarijom sportskom građevinom u Zagrebu, a njezin nacrt najstarijim dosad pronađenim nacrtom zagrebačke sportske arhitekture.

Broj članova društva rastao je, uključile su se i žene, a oko streljane razvijao se društveni život. Zbog sve većeg broja članova i aktivnosti, javila se potreba za proširenjem. Na početku Tuškanca položen je kamen temeljac za gradnju nove zgrade koja je svečano otvorena u rujnu 1838. godine. Da bi financirali gradnju, izdavali su se dobrovoljni prilozi i dionice, a za jednu dionicu moglo se dobiti dvadeset ulaznica za glavno godišnje gađanje. I mjesto na kojem je podignuta imalo je mračnu predpovijest. Prema izvorima koje prenosi Babović, ondje se u starije doba nalazilo gradsko stratište na kojem su kažnjavani zločinci i spaljivane žene optužene za vještičarenje. Na tom je prostoru grof Jurica Oršić Slovetički položio kamen temeljac nove streljane. 

Nova zgrada, klasicističko-bidermajerskog oblikovanja s razvedenim skošenim krovom, brzo je postala središte društvenog života. U dvorani na Tuškancu priređivale su se zabave i plesovi, a objekt je redovito dograđivan. Tijekom 1840. godine u dvorani streljačkog društva održana su četiri plesa. Dvije godine poslije, 27. siječnja 1842., "domorodni mladići zagrebački" organizirali su veliku zabavu. Dvorana je bila ukrašena narodnim bojama, a natpisi su bili na hrvatskom jeziku. Ples je povela jedna od najslavnijih žena hrvatskoga preporoda, grofica Sidonija Rubido Erdődy. Natporučnik Marko Bogunović za tu je prigodu skupinu djevojaka i mladića naučio plesati narodno kolo, dok je Vatroslav Lisinski za zabave skladao valcere. Danica je zapisala da se uz njih plesalo sve do jutra. Tuškanac je tako, mnogo prije nego što je postao kino, bio jedna od pozornica hrvatskog narodnog preporoda. Streljana nije služila samo za zabavu. U njoj su se održavale i političke priredbe povezane s preporodnim pokretom i zahtjevima za većom uporabom hrvatskog jezika u javnom životu.

Prva javna zgrada s električnom rasvjetom

Kako je Zagreb rastao, rastao je i kompleks na Tuškancu. Između 1882. i 1885. dograđena je velika dvorana prema projektu graditelja Janka Jambrišaka i inženjera Milana Lenucija. Upravo je obnovljena streljana, prema tekstu Milke Babović, postala prva javna zgrada u Zagrebu s električnom rasvjetom. A sadržaji su se dalje množili. Godine 1898. na gornjoj su terasi napravljena tri teniska igrališta, koja su već iduće godine također dobila električnu rasvjetu. Ondje je postojalo čak i koturalište, uređeno na površini od brušenog betona. Tuškanac je zapravo bio svojevrsni zagrebački sportsko-društveni centar mnogo prije nego što je takav pojam postojao.

Građansko streljačko društvo koristilo je prostor sve do 1914. godine. Nakon toga počinje nova epoha. Od 1922. ondje su radili vrtni restoran i ljetno kazalište, a od 1923. do 1929. prostor je služio kao izdvojena scena zagrebačkog kazališta iz Frankopanske ulice. Bivša streljana i plesna dvorana pretvorene su u Kazalište na Tuškancu, koje je otvoreno krajem 1923. operetom Mikado Arthura Sullivana. U nešto više od pet godina na toj je pozornici održano nevjerojatnih šezdeset i sedam premijera. Od toga je bilo četrdeset i pet dramskih predstava, uglavnom komedija, i dvadeset i dvije operete.

Na pozornici su stvarali velikani hrvatskog glumišta. Redatelj Tito Strozzi postavio je brojne dramske komade, dok je operetu snažno obilježio Jakov Gotovac, koji je dirigirao većinom operetnih premijera. Nastupale su legende poput Vike Podgorske i Marije Ružičke-Strozzi, a zagrebačka je publika upravo tu prvi put mogla vidjeti mnoga slavna europska djela u domaćoj izvedbi. Posljednja predstava u tom formatu održana je početkom 1929. godine.

Nakon iseljenja kazališta, prostor se prenamjenjuje u kino koje s vremenom dobiva naziv Tuškanac, a uz njega se gradi zgrada sportskog društva te poznati košarkaški teren. Zgrada je preuređena u kino Tuškanac Streljana, a poslije i u tonfilmsko kino Edison Place Teatar. Za novu tehnologiju bilo je potrebno produžiti dvoranu za osam i pol metara. Na sjevernom dijelu nekadašnjeg strelišta 1931. sagrađen je i objekt sportskog društva Shell, pokraj kojeg se nalazio betonirani sportski teren, poslije desetljećima povezan i s košarkom.

U modernoj povijesti jedna od prijelomnih godina bila je 2003., kada je Grad Zagreb od Kinematografa d.d. kupio nekretnine kina Lika, Apolo, Tuškanac i Sesvete. Grad je za paket nekretnina platio 2,5 milijuna eura, uz obrazloženje da se njima želi sačuvati važan dio zagrebačke urbane cjeline i osigurati prostori za kulturne djelatnosti. Hrvatski filmski savez još je 2001. s Hrvatskom kinotekom pokrenuo Filmske programe, zamišljene kao odgovor na nestanak mjesta na kojima se moglo gledati klasične, autorske, eksperimentalne i druge filmove izvan komercijalnog repertoara. Od 2005. godine HFS samostalno upravlja Kinom Tuškanac i razvija ga u jedno od ključnih zagrebačkih mjesta filmske kulture.

Tuškanac je postao kino u koje se nije dolazilo samo zbog novih filmova. Publika je ondje mogla gledati retrospektive velikih redatelja, restaurirane klasike, hrvatsku filmsku baštinu, eksperimentalne radove, studentske i amaterske filmove te čitave opuse koje komercijalna kina uglavnom nisu prikazivala.

Zgrada je oštećena u potresu, a stanje je dodatno pogoršala oluja 2023. godine. Kino je zatvoreno i od listopada te godine HFS svoje programe održava pod nazivom "Tuškanac u gostima", u KIC-u, Kinu Forum, na Sceni Ribnjak i u Histrionskom domu. S vremenom je prazna zgrada počela propadati. U proljeće 2026. mediji su bilježili razbijene prozore, grafite i gomile otpada oko objekta, a Grad je naveo da je zbog sigurnosti isključena električna energija. Grad Zagreb u travnju ove godine pokrenuo je postupak javne nabave za cjelovitu obnovu Kina Tuškanac.