Povijest Sabora: Leglo nesposobnosti, muljaža i rastrošnosti

Dana 6. svibnja 1737., kad je, nakon gostovanja u privatnim dvorima i palačama, politička družina ušla pod vlastiti krov na Markovu trgu, odmah je, bez pardona, nabila javni dug
Vidi originalni članak

Najnovijim sazivom Sabora, zakazanim za petak, 22. siječnja 2016., institucionalno je zaokružena politička ekspanzija jedne profesije koja oduvijek obećava eliksir života: premijer Tihomir Orešković, farmakolog, predsjednik Sabora Željko Reiner, internist, i najvažniji saborski zastupnik Božo Petrov, psihijatar. Nekoć davno liječnici i apotekari bili su sjedinjeni u istoj osobi, “medicusu”, čije se značenje ponajbolje iskazivalo u starokajkavskom “vračanje”, sinonim za liječenje. Razdvojeni su zbog napredujuće stručnosti i specijalizacije na dijagnostičara bolesti i trgovca ljekovitim medikamentima. 

“Medicus” je dugo označavao stranca kojemu je feudalni Sabor izdavao ekskluzivnu dozvolu da obavlja liječničku praksu na ovim terenima. Povijesni je uspjeh da su neki Hrvati dogurali do diploma medicinskih znanosti, participirajući potom u političkom životu. 

Ali je najnoviji zdravstveni trijumvirat ogledalo iste starine: ambicije koja ne treba Sabor kao reprezentataciju političkog društva nego kao kolektiv koji jamči cehovski monopol za iscjeliteljski tretman, ovog puta - nad državnim proračunom.

Nije prvi put u hrvatskoj povijesti da se javlja spasonosna ideja o političkim receptima elitne akademske inteligencije, žrtvujući posvećene tzv. općem dobru domovine. 

Zadovoljavajući se glorificiranjem svoje pameti, počesto se javnom riječju zalagala za “šparnost” po cijenu odricanja od vlastitih materijalnih prihoda. 

Primjerice, ban Karlo Bathyani, veliki zagovornik habsburških reformi u vojno-civilnoj upravi, 1750. odrekao se pripadajućih 1000 forinti jer je Hrvatsku čekalo enormno povećanje izadataka za plaće oficirima netom definirane Banske krajine, sve domaćih sinova prethodnih antiturskih ratova. 

Velikodušna gesta nije spriječila masovnu pojavu falsificiranih plemićkih listova. Naime, kmetovi - navodno, neuki, glupavi “mužeki” - nisu samo obavljali tlaku u korist privatnih zemljovlasnika nego su nosili teret fiskalnih obveznika kraljevsko-državne blagajne. 

Zato je ban Bathyani donio matematički iskazanu uštedu javnog troška, ali je, na drugoj strani, prihod bio jadnije realiziran neko ikad ranije.

Ta činjenica 1751. pripisana je kmetskim migracijama s domovinske zemlje, doduše, ne u europske gradove, nego u Vojnu krajinu pod carsko-bečkom upravom. Strahujući od odljeva radne snage, mudriji feudalci pred nadležnom činovničkom komisijom lažno su umanjili njihov broj. 

Kad se otkrilo, nastalo je ogorčeno optuživanje za porezne utaje, za ondašnje prilike sramotno koliko i nedavna lista Slavka Linića. 

Umjesto rasta ekonomske dobiti od poljoprivrede, iz desetljeća u desetljeće razmnožavala se birokratska struktura, ponajprije županijska, eksluzivno zadužena za kraljevski imovinski portfelj. 

Predstavljala je originalno rješenje ugarskih dinasta srednjeg vijeka, pa su po mađarskome u Hrvatskoj zvane “varmeđije”. Budući da su u početku to bili strani činovnici, eksponenti kraljeva dvora, jedan je od najvećih uspjeha hrvatske politike bio taj kad su Njihova Veličanstva svoje službenike počela birati među domaćim ljudima.

Bilo je to nevjerojatno priznanje za društvo masovne nepismenosti; konačno je stvoren ovdašnji stručni kadar po ukusu Budima, onda Beča. 

U hipu su župani neke zadaće delegirali na dožupane i namjesne župane, žuapnijski odvjetnici na svoje zamjenike, plemićki suci na svoje podsuce - sve vrlo obrazovanu hrvatsku čeljad na latinskom jeziku.

U svakom slučaju, purgerska i kmetska noga u okupljalište “redova i staleža” vijekovima nije kročila, osim na stražnja vrata da prostor očisti od blata s njihovih čizama, zgužvanih papira, prolivene tinte i slomljenih pera.

Dana 6. svibnja 1737., kad je prvi put - nakon gostovanja u privatnim dvorima i palačama - politička družina ušla pod vlastiti krov na Markovu trgu, prema rekonstrukciji Lelje Dobronić, njezin ukupni broj stao je oko dva stola s minucioznim rasporedom 40- ak sjedišta. 

Stolci su već na prvi pogled emitirali neslomljivu saborsku hijerarhiju političkog ugleda: 12 sjedišta prekrivenih zelenim suknom, 12 crvenom kožom, 12 modrom tkaninom, pa 3 šira, komfornija sjedišta: dva sa zelenim baršunom i jedno-jedino sa zelenom svilom.

Nije teško pogoditi da je zelena svila - u tom trenutku valjda najskuplja roba uvoznoga luksuza iz Italije – bila rezervirana za počasnu stražnjicu banskih namjesnika koji su sazivali Sabor zbog stalne odsutnosti bana.

Iako je dvorana za summite, “palatium”, iznosila samo 18 metara duljine i 6,7 metara širine, u nju je stalo svekoliko ljudstvo, koje je imalo vrlo pragmatične razloge da ljubi domovinsko tlo. 

Jer Sabor je okupljao samo zemljoposjednike, povlaštene korisnike teritorijalnog suvereniteta u kraljevskim rukama, dakako, zabrinute za sudbinu svojih nekretnina. 

Neki su bili pojedinci zakićeni grofovskim titulama, neki predstavnici feudalnih korporacija tzv. slobodnih kraljevskih gradova i Crkve, aposlutno najvećeg ortačkoga feudalca. 

Županijske organizacije služile su maloplemićkim posjednicima, užanutim od mogućega pokmećivanja: zemljišnu rentu radije su plaćali kockajući se životom na bojnom polju nego da se uhvate prezrenoga rada, motike i pluga. 

U mirnodopsko vrijeme od Beča su pruzimali inspekcijske, carinske, policijske, porezne, sudbene zadaće. Tako je njihova proračunska plaća postala druga političko-povijesna pobjeda.

Trenutak u kojemu se Sabor stabilizirao na zagrebačkom Griču, prirodno i logično, nije prošao bez javnog duga. 

Raspolažući sa samo 1000 forinti za samoudomljavanje, kako pokazuje prvi proračun u hrvastkoj povijesti, onaj iz 1729., manjak je već unaprijed iznosio 25.270 forinti glavnice, ne računajući “interes” (kako su nazivali kamate) koje je svjetovna vlast posudila od raznih crkvenih redova u Lepoglavi, Varaždinu i Zagrebu. 

Zbog nikada razjašnjenih razloga ipak je kupljena i adaptirana derutna kuća stanovitoga Klokočkoga, opterećena silnim hipotekama koje je na sebe preuzela saborska ustanova “redova i staleža”. 

U nastupajućoj budućnosti jedan od stalnih bankara postat će susjedna kaptolska zajednica, čini se, puno uspješnija u stvaranju financijskih profita od samih biskupa na njihovim nekretninama. 

Iste godine prihodi kraljevinske blagajne od 19.518. forinti taman su pokrili plaće latinski obrazovanih činovnika koje je od početka 17. st. proizvodio obližnji kolegij Družbe Isusove, humanistički preteča zagrebačkog sveučilišta.

Nastavni program na latinskom, vrlo skromne sadržajnosti - vjeronauk, pravo, povijest Crkve, zemljopis - egzaktna je znanja prepustio neukom iskustvu koje je politička gospoda stjecala u privatnoj obradi svojih poljoprivrednih imanja. 

Ako su našli vremena da produktivno eksploatiraju svoje djedovine i očevine. Budući da su zbog “općega dobra domovine” bili u stalnoj vremenskoj stisci, na svojim zapuštenim oranicama najradije su dizali “malte” za naplatu slobodnog prolaska. 

Shvaćajući tek u drugoj polovici 18. st. da je skupoća transporta preko ovdašnjih zemlja razlog prorijeđenih trgovačkih karavana, samo u županiji zagrebačkoj prebrojili su 40-ak cestarina.

U svakom slučaju, saborske fotelje, presvučene trofejnim bojama, bile su snažniji motiv političkih konflikata od problema sa Savom i Dravom, koje su svake godine poplavljivale obradive površine, unatoč saborskim odlukama o njihovoj regulaciji. 

Tako je 1751. u “domus regnicolaris” izbio skandal o kojem izvještava suvremenik i očevidac Adam Baltazar Krčelić: stanoviti Josip Raffay, neznatno ranije imenovan za namjesnoga zagrebačkoga župana, zahtijevao je počasnije mjesto od saborskoga kolege koji je predstavljao požešku županiju. 

Nema dvojbe, stručnošću je zaslužio administrativnu službu. U moru nepismenosti, ne samo kmetova, nego i njegovoga plemićko-političkoga staleža, bio je među ponajbolje obrazovanim latinistima pravnih znanosti. 

Doista bijedno plaćen za smjerno izvšenje zadaća prema Kraljevini - manje od 50 forinti - imao je zasluženo pravo makar na bezgotovinsku, psihološku kompenzaciju u obliku istaknutije pozicije za saborskim stolom. 

No Sabor je dao prednost požeškoj konkurenciji. U znak prosvjeda Raffay je saborsku sjednicu proveo ispred vrata.

No nakon nekoliko godina ipak će izbiti na vidjelo naličje proračunski jadne plaće: zahvaljujući stručnosti, u fušu je zarađivao pisanjem latinskih molbi i žalbi za privtanu, ali nepismenu klijentelu, koja ništa nije mogla poduzeti bez latinskih potvrda. 

Koliko je bogatstvo zgrnuo u tajnoj ladici županijske kancelarije, vidjelo se kad je vladajući moral plemenitog asketizma doživio veliki obrat prema trofejnoj potrošnji: podigao je zidanicu na današnjem Gornjem gradu, koju je iznajmljivao podstanarima, bezemljašima i beskućnicima iz okolnih sela, bez ikakve šanse da završe škole državno-upravnoga ranga. 

Koju godinu kasnije, Rafayevo zdanje (koje se spominje samo u jednom kaznenom spisu) preobraženo je u danas glasovitu palaču. Bile su to godine u kojima je počeo val velikih reformi, zamišljenih po najmodernijim teorijama habsburške varijante merkantilizma. 

Kao preduvijet za izvoz agroviškova s tajkunskih “gospoštija”, od 1748., odlukom Sabora, imale su se rekonstrurati ceste. Pothvat je trajao godinama, povjeren nadzoru najstručnijih županijskih glava. No stotine prepreka iskrnule su na putu do njegova finaliziranja. 

U veljači 1751. pao je preobilni snijeg, onda su nadošle poplave. Pošto je ispalo da kotarski činovnici županija imaju dodatne troškove zbog izbivanja iz svojih uredskih središta, obećana im je nadokanada od jedne forinte.

Ostajući bez posljednjeg alibija za traljavo obavljanje kontrole, feudalni tajkuni konačno su skupili hrabrosti da objave što ih muči u akciji koja je bila gromoglasno pozdravljena kao velika domovinska dobrobit: ako svoje kmetove ustupe javnim radovima na cesti, tko će obrađivati njihove alodije.

Uslijedilo je usuglašavanje o udjelima privatne radne snage u korist općeg dobra domovine, koje je potrajalo dvije saborske sjednice.

Marija Terezija najavila je posjet Zagrebu i Varaždinu 1756. Kasnija povijest, oblikovana iz pera stručnih latinista u državnim službama, tvrdit će da je odustala zbog izbijanja velike krajiške bune u Varaždinskom generalatu.

Kako svjedoče originalni zapisnici s njihovih ispitivanja, prije svega nisu se samo Vlasi, odnosno Srbi, pobunili. Krajiškim Vlasima, odnosno Srbima, priključili su se kmetovi Križevačke županije. 

Revolucionarni val zahvatio je čak područja crkvenih dobara istočno od Medvednice. Uostalom, zašto bi Njezino Veličanstvo iznevjerilo svoje obećanje kad je ustanak bio ugušen još 1755.? 

Budući da su povijest pisali najstručniji nasljednici na političkim položajima, postoji osnovana sumnja da je putovanje iz Rijeke do današnje hrvatske metropole predstavljalo mučenje, jer je cestovna mreža samo na nekim dionicama bila koliko-toliko podobna za njezinu kraljevsku kočiju.

Do danas se “domus regnicolaris” značajno proširio i arhitektonski izmijenio, prilagođeno političkim profesionalcima. Izbačeni su zatvori, topovi i konjušnica iz njegova dvorišta.

Broj okupljene družine se utrostručio, jer ustavnoteorijski i načelno reprezentira stanovništvo bez obzira na nekretninsku imovinu. 

Ipak, porez na posjedovanje nekretnina – koje se sve manje obrađuju - kako pokazuje 25 godina hrvatske samostalnosti, zadnja je stvar koja će ući u ljekovitu terapiju državnoga proračuna. 

No kako će završiti ljekovita amputacija državnih plaća - postoji veliko povijesno iskustvo. Nevolja je da se profesionalac zdravstvene struke osjeća intelektualno afirmiranim jedino u političkim foteljama.

Posjeti Express