Presuda šestorici Hrvata iz BiH na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu, izrečena na dan kad se u Jugoslaviji slavio najveći državni praznik - Dan Republike, trebao je biti svečani finale rada tog suda. No i svečanost i same presude, a posebno zločini i žrtve zbog kojih se šestorici i sudilo, ostale su u dubokoj sjeni samoubojstva generala Slobodana Praljka.

Ne bismo ovdje o njegovom činu. U raspravi o samoubojstvu naslovljenoj "Dići ruku na sebe" filozof Jean Améry, koji je naposlijetku i sam okončao život samoubojstvom, napisao je kako s iznimkama Epikura, Seneke i Diderota nigdje ne vidi "da bi se slobodna smrt priznavala kao ono što jest: naprosto kao slobodna smrt i krajnje individualna stvar, koja se, doduše, nikad ne izvodi bez društvenih odnosa, ali s kojom je u krajnjoj liniji čovjek sam sa sobom i pred kojim društvo ima da šuti".

Jesu, ubijali su Te zločine je počinio netko 'naš', u 'naše' ime!

Teško je ne složiti se s tom tvrdnjom, bez obzira na to što general Praljak samoubojstvo nije počinio u osami nego u sudnici, pred očima svih prisutnih i svjetske javnosti koja je u izravnom prijenosu pratila izricanje presude. 
U Hrvatskoj su, međutim, presude i generalov čin dočekani kao pitanje od presudne važnosti za opstanak, uslijedile su brojne dramatične reakcije, kao da su u Hrvatskoj presušili svi izvori vode i hrane, na primjer.

I inače, ovo društvo nezrelo je za većinu situacija koje život svakodnevno postavlja pred njega, upravo je veličanstvena njegova nesposobnost da razluči važno od nevažnoga, da važne stvari poreda po nekoj ljestvici i da potom u skladu s tim reagira. Tako su i presude šestorici i samoubojstvo generala Praljka dočekani nezrelo, histerično, glupo. Državni vrh odbacio je presudu suda kojeg je, podsjetimo, suosnivačica bila i Republika Hrvatska.

Predsjednica, premijer i predsjednik Sabora natjecali su se u iskazivanju nakaznog, endemskog južnoslavenskog rodoljublja, onoga koje se iskazuje nepoštivanjem institucija, zakona, Ustava i dobrih običaja te netrpeljivošću prema drugima i drukčijima. S tim u vezi Sabor je dan poslije počeo sjednicu minutom šutnje za generala Praljka kukavički zamotanom u minutu šutnje za sve žrtve.

Posebno su odvratne bile reakcije HDZ-ova veterana Vladimira Šeksa i njemu sličnih po stranačkoj pripadnosti, koji su za samoubojstvo generala Praljka optužili bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, Vesnu Pusić i još neke oporbene političare, otvorivši time sezonu lova na njihove glave. Istodobno, na užarenim društvenim mrežama napisano je mnoštvo prijetnji smrću Goranu Beusu Richenbergu, Vesni Pusić i novinarima koji su o sudskim presudama govorili i pisali nepristrano, bez nacionalnog patosa.

Jednako odvratni bili su i komentari puni likovanja i zluradosti na račun samoubojstva generala Praljka. U spomenutoj raspravi Améry je posvetio mnogo prostora odnosu društva prema pojedincu koji je odlučio počiniti samoubojstvo.

"To društvo", piše on, "malo je brinulo za njegovo postojanje i njegovu specifičnost. Izaziva se rat: unovačit će ga i naložiti mu da se dokaže usred krvi i željeza. Ono mu je oduzelo posao, nakon što ga je odgojilo za njega: sad je nezaposlen, otpravljaju ga s milodarima koje će potrošiti, a s njima i sebe. Zapada u bolest: samo, nažalost je premalo raspoloživih bolničkih kreveta, skupocjena ublaženja su rijetka, a najrjeđe među njima, jednokrevetna soba, ostat će mu nedostupno".

Ured predsjednika Transkripti: Praljak Tuđmanu predložio tajne udare u BiH

I tek kad pojedinac odluči dići ruku na sebe, da učini ono što ga prije ili poslije čeka, da nestane, tek tad se društvo počinje ponašati "kao da je on njegov najvredniji dio, okružuje ga odvratnim aparaturama i izlaže ga krajnje odbojnoj profesionalnoj ambicioznosti liječnika, koji će njegovo 'spasenje' upisati na svoj profesionalni račun, poput lovaca, kad hodaju uz poklanu divljač".

Tu nešto nije kako valja, zaključuje Améry, "s jedne strane hladna ravnodušnost, koju društvo pokazuje spram čovjeka, s druge uzavrela briga za njega, kad pokušava da dobrovoljno istupi iz društva živih. Je li on njegovo vlasništvo"?

Riječ je o iznimno važnom i ne samo filozofskom pitanju: kome pripada čovjek? Svojataju ga mnogi. Državne institucije, Crkva, pa čak i poslodavci ponašaju se kao da su vlasnici čovjeka. Spremnost da obučava i hladnokrvno šalje pojedince da se dokazuju "usred krvi i željeza" očituje se u Hrvatskoj kroz sve snažniju militarizaciju društva. A Kaptol i njihove sekularne ruke ne odustaju od zahtjeva za uskraćivanjem prava ženama da slobodno raspolažu svojim tijelom, koja sloboda uključuje i pravo na pobačaj.

Da ne spominjemo odnos Crkve prema svakome tko izabere slobodnu smrt, jer kako kazuje dogma - samo bog daje i oduzima čovjeku život. Odgovor na spomenuto pitanje i pojedinci i društvo, ako su zreli, trebaju svakodnevno tražiti i preispitivati. Reakcije na samoubojstvo generala Praljka pokazale su da hrvatsko društvo uglavnom nije spremno za to, da se i dalje radije poseže za gotovim, davno napisanim odgovorima koji su dio religijskih i političkih dogmi.

Ili još gore, da se osobne tragedije pojedinaca koriste u dnevnopolitičke svrhe, za obračun s onima koji ne posežu za pripremljenim odgovorima na spomenuto pitanje i mnoga druga pitanja nego radije traže vlastite odgovore na njih.