Veliki tjedan, kako obično nazivamo dane uoči Uskrsa, prolazi u sveopćoj  aktivnosti, čak i u doba izolacije, jer nema vjernika koji će propustiti svoj mali komadić uskrsnog užitka. Neki će se potruditi da to bude bogata trpeza, drugi će pažljivo pratiti televizijske prijenose misnih svečanosti, treći pokušati osmisliti za djecu  barem malo šarolike zabave uz farbanje jaja, čokoladne zečiće ili plastične piliće.

One hrabrije, mlade majke, bacit će se na  iskušavanje vlastitih kulinarskih sposobnosti, ovoga puta bez pomoći  baka, dok će njihovi na sve spremni supruzi, iz pozadine imati pripremljen rezervni plan s unaprijed naručenom hranom bilo od iskusnijih članova obitelji, bilo iz  nekog od  aktivnih cateringa. 

Uostalom mi smo narod, poznat po snalaženju u nemogućim uvjetima. Svakoj zabrani se može doskočiti, ponekad na spretan, duhovit način, ali nerijetko i besprizorno, mimo svih pravila i zakona. I dok smo ranije s više ili manje simpatija gledali na takve nestašluke koji su se svodili na izbjegavanje pravila, ignoriranje dužnosti, zaboravljanje obaveza, blefiranje istine,… danas to nije moguće. 

Pred ovim neprijateljem nema zavaravanja, niti mogućnosti da ga nadmudrimo, čak ni na sveti Uskrs. Privilegija najvećeg katoličkog praznika ne daje nam pravo da se igramo sa životima, kako vlastitim, tako i tuđim.  

Jer u općoj opasnosti od posljedica Covida-19 nema mjesta provociranju jer  je neprijatelj nepredvidiv. Nije ustuknuo ni pred samozvanim ¨Bogovima¨ poput Trumpa,  Xi Jinpinga ili Putina, ne mogu ga predriblati majstori poput Ronalda i Messija,  niti   mu vješto zakucati  Kevin Durant ili James LeBron. 

Covid-19 nije potkupljiv tako da ga ne impresioniraju milijarde Billa Gatesa, ni panika holivudskih Supermana.  
Vjerojatno ga jedino ¨živcira¨ nepopustljiva upornost medicinskog osoblja; liječnici, medicinske sestre, tehničari, znanstvenici, bez obzira na kojem dijelu svijeta bili, koji se danonoćno bore spašavajući živote, ne odustajući ni pred porazima. 

Zato ni mi ne smijemo posustati u tom opasnom ratu. Potaknuti vjerom, vođeni nadom, inspirirani povjerenjem prema liječnicima nastavimo  zajedno u borbi s neprijateljem. Za sada to možemo samo jednim, jedinim načinom, možda staromodnim, definitivno pretpotopnim, ali funkcionalnim.

Budimo ponizni, ostanimo strpljivi, prihvatimo poslušnost izolacije kao svakodnevni život, oduprimo se slabostima i ostanimo doma pronalazeći  do tada  neotkrivene vrijednosti izolacije.

Prepustimo se prvi put u životu vjerskom blagdanu, spremni na  žrtvovanje. Uostalom radi se o Isusovoj žrtvi, pa i u ime toga podnesimo i vlastitu, ako se to uopće može nazvati žrtvom. Jer Dom je središte svijeta, Dom je utočište, izvor ugode u miru, zaštita u bijegu, azil u ljubavi, snaga u obitelji. 

Danas je Dom jedini spas od  bolesti, Dom je i utjeha od nediscipliniranih, nemoralnih osoba koje sebično kriju da su zaraženi ili bezobzirno okupljaju  u kafićima, parkovima, na roštiljadama,  čak i na inače zabranjenim misnim događanjima.

To su ljudi  bez morala i emocija, to su osobe koje treba osuđivati kao svjesne kršitelje zakona,  to su individue  koje nemaju emocija prema bližnjima, čak ni prema sebi samima.  Oni izlaskom iz kuće svjesno prosipaju virus i zagađuju okolinu, šire zarazu i  ugrožavaju živote. 

Zar ste doista spremni biti dijelom te, srećom male, ali ne zato  manje opasne grupe rušitelja  civilizacijskog, ali i kršćanskog koda  -  i vječnog pitanja: 

Kako se snalaziti u svem tome?

Možda nam je teško vladati se “kao manji”, posebno u nekim situacijama. Ljudska sklonost ponosu mogla bi nas navesti da težimo za isticanjem. Pod utjecajem duha svijeta i ljudi koji se međusobno nadmeću mogli bismo postati sebični i agresivni ili bismo mogli pokušavati manipulirati drugima. Što nam može pomoći da se vladamo “kao manji”? Što znače riječi: “Tko se među svima vama vlada kao manji, taj je velik”?

Blagdan Uskrsa možda nam je svima šansa da budemo veliki kada smo mali, da poslušamo one do nas i OSTANEMO DOMA!