Preživjela masakr: "Ubio mi je brata, pa meni pucao u usta"

Zavičajni klub Joševica
Počinitelji su u bijegu i danas, gotovo tri desetljeća nakon groznog zločina
Vidi originalni članak

Jedan vojnik je imao pištolj, a drugi je imao oko vrata i na pasu malu pušku s kratkom cijevi i nečim nataknutim na cijev - svjedočila je Anka Šiftar koja je jedina preživjela pokolj u Joševici 16. prosinca 1991. godine.

Suđenje skupini srpskih paravojnih postrojbi koji su tada masakrirali 21 čovjeka, počelo je u siječnju prošle godine, više od 25 godina nakon jednog od najbestijalnijih zločina počinjenih u Domovinskom ratu.

Za pokolj u Joševici 1991. optuženi su Dušan Žarković, Bogdan Jednak, George Nashid Kamal, Miroslav Malobabić i Dejan Sladović nedostupni su hrvatskom pravosuđu i sudilo im se u odsutnosti. Iako su za njima su raspisne tjeralice, do njih se ne može doći jer žive u Srbiji.  U ponedjeljak su na Županijskom sudu u Zagrebu Žarković i Jednak dobili po 15 godina zatvora dok su Kamal, Malobabić i Slavodić oslobođeni.

Kraj rata Pokolj u Srebrenici: "Ja sam živ, ubijte me"

Sudac Tomislav Juriša je kazao kako je Sud uvjeren da su i trojica oslobođenih sudjelovala u zločinima, ali da nisu imali dovoljno dokaza da ih osude.

- To je jedan od najgorih zločina u Domovinskom ratu, pomno planiran ratni zločin iza kojeg je stajao sam vrh tzv. SAO Krajne - kazao je sudac Juriša.

Prema optužnici Županijskog državnog odvjetništva, Žarković i ostali teretilo se da su kao pripadnici izviđačko-diverzantske grupe nelegalne paravojne skupine vojske tzv. SAO Krajine 16. prosinca 1991. upali u selo Joševica. Bili su naoružani vatrenim oružjem s prigušivačem te su išli od kuće do kuće. Ulazili su u kuće te su iz neposredne blizine, hicima u glavu i vitalne dijelove tijela, ubijali sve koje su zatekli.

Svjedočenje zloglasnog Šilta: Nisam dopuštao silovanja

Putem konferencijske video veze u listopadu pretprošle godine su se na Županijskom sudu u Zagrebu saslušali svjedoci koji su bili u  Visokom sudu u Beogradu, Odjeljenju za ratne zločine. Svjedočili su Luka Šiftar, Branko Kovarbašić i Siniša Martić Šilt.

Siniša Martić Šilt inače je poznat kao zapovjednik krvoločne paravojne skupine 'Šiltovi', odgovoran za  za najveća zvjerstva, ubojstva i pljačke na području Banovine, posebice u Glini. Nakon rata pobjegao je u Novi Sad.

On je svjedočio da u Joševici nikad nije bio, a da o zločinu od 16.12. 1991. ima samo 'kafanska' saznanja.

Rekao je da njegovi ljudi to nisu počinili i da je on kao zapovjednik uvijek zabranjivao bilo kakva silovanja i pljačke. Rekao je da od optuženika poznaje tek Dejana Sladovića.

Ratni zločin Omarska: Logor gdje su spalili žive Bošnjake i Hrvate

Svjedok Branko Kovarbašić kazao je da od optuženih poznaje Bogdana Jednaka jer su zajedno živjeli u Glini, a iz viđenja poznaje i Kamala te da je za pokolj u Joševici čuo iz priča u gradu, a da se nije niti pričalo tko bi taj zločin počinio.

Svjedok Luka Šiftar ispričao je kako je u Joševicu došao tri dana nakon zločina i da su tada u donjem dijelu sela još uvijek bila mrtva tijela. On je tada, kazao je, kontaktirao sa oficirom obavještajne službe Milutinovom koji je kad se počelo pričati o tom događaju kasnije poginuo u prometnoj nesreći. Rekao je da ne poznaje optuženike, a po njegovom saznanju nakon razgovora s Milutinovom radilo se o Jokinoj i Šiltovoj grupi.

Također, kazao je kako je pričao sa majkom koja mu je ovog proljeća prvi put rekla da je žrtve Ivana Šiftara i Paju Šiftara ubio čovjek imenom Dragan koji ima falšu ruku od rođenja. 

'To su bili jako mladi ljudi, možda su imali 17 godina'

Anka Šiftar je inače jedina preživjela pokolj u Joševici. Bila je teško ranjena, ali je uspjela preživjeti. Ona je već ranije svjedočila te kazala:

- Jedan vojnik je imao pištolj, a drugi je imao oko vrata i na pasu malu pušku s kratkom cijevi i nečim nataknutim na cijev.  Unuk Luka upravo se budio jer je došao iz noćne smjene u pekari. Jedan ćelavi pucao je u njega i unučicu Ljubicu, a drugi niži pucao je na unuka Paju, na mog brata i mene. Pucnjava se nije čula, čula su se samo zrna kako lete. Ja sam nakon što sam vidjela što oni rade zajaukala. Jedan od njih je viknuo da sjednem na krevet i zatim mi je ispalio metak u usta i ja ništa više nisam osjećala. Dok sam padala, ispalio je još jedan hitac koji me je pogodio u ruku i ispod lijevog oka i izašao na rame - svjedočila je Anka Šiftar ranije. U siječnju prošle godine je, na upit da ponovno pokuša opisati tu dvojicu vojnika sucu Županijskog suda u Zagrebu Tomislavu Juriši rekla kako se radilo o deranima - jako mladim ljudima, koji su možda imali 17 godina.

Mještani Joševice nisu otišli nakon okupacije jer im je obećano da ih nitko neće dirati. Naime, tadašnji prvi čovjek okupirane glinske općine Dušan Jović dao je Hrvatima u Joševici garancije da im se ništa neće dogoditi i da u miru mogu živjet ako se ne budu oružano odupirali okupaciji.

Kapetan Dragan "Kad mlatite Hrvate, radite to kako treba"

- Dok su po okolnim selima u mjesecima nakon okupacije ubijani hrvatski civili, Joševica je uglavnom bila pošteđena. Smatralo se da je razlog tome što je tijekom Drugog svjetskog rata većina stanovnika bila u partizanskom pokretu, što je bilo nekoliko miješanih brakova, te što je iz ovoga sela bilo i oficira koji su ratovali na strani JNA - objasnio nam je svojedobno u razgovoru povjesničar dr.sc. Jakša Raguž sa Hrvatskog instituta za povijest u Zagreb.

Takvo je stanje i bilo do prosinca 1991. No, hrvatska vojska i policija su na području glinskog i petrinjskog Pokuplja 12. prosinca izvele napadnu operaciju „Vihor“ sa ciljem oslobađanja Petrinje i Gline. 

-  U borbama je bilo veliki broj mrtvih vojnika na obje strane. Na srpskoj strani su poginula i nestala 22 vojnika iz sastava 1. brigade TO SAO Krajine „Dragiša Stefanović“. Većina ih je stradala u selu Gračanica. Nakon što su se hrvatska snage povukle na drugu stranu Kupe, tijela poginulih srpskih teritorijalaca su prenesena u Glinu gdje je održana javna komemoracija na kojoj su vladika gornjokarlovački Nikanor i drugi govornici zazivali osvetu, a snimka čega je dostupna i na YouTubeu istaknuo je Jakša Raguž.

Pod utjecajem komemoracije na kojoj je atmosfera bila jako napeta, ističe povjesničar Raguž, skupina srpskih vojnika se 16. prosinca 1991. zaputila u najbliže hrvatsko selo – Joševicu te redom ubijala sve stanovnike koje su zatekli u njihovim kućama, bez obzira na dob i spol. 

Sve je bilo gotovo u roku od pola sata

Cilj im je bio, istaknuo je Raguž, ubiti 22 Hrvata, kako bi se osvetili za 22 Srbina koji su poginuli ili nestali (dio srpskih teritorijalaca je bio zarobljen i odveden u zatvor u Zagrebu, kasnije su razmijenjeni). Ubili su 21 osobu, a starica Anka Šiftar je teško ranjena, no preživjela je. Njoj su pucali u usta i vrat. Tako su likvidirali i sve ostale. Direktnim hicima u glavu iz neposredne blizine. Koristili su vatreno oružje s prigušivačima. Ubijali su ih u kućama gdje su ih zatekli. U krevetu, za stolom, na ulaznim vratima... Sve je bilo gotovo u roku pola sata.

- Pucali su u njih 22 i onda su stali. To je inače i bila njihova praksa. Za poraz vojnika na terenu osvećivali su se civilima. Pokolj je bio iznenađenje i za lokalne srpske civilne i vojne vlasti. Stoga je pobunjenički predsjednik Općine Glina dr. Dušan Jović angažirao milicionere Stanije javne bezbjednosti koji su s liječnikom patologom iz Aranđelovca izvršili očevid mjesta pokolja, napravili fotoelaborat, skice i utvrdili uzroke smrti. Sudac Okružnog suda u Glini je pokrenuo istragu, kao i oficiri Organa bezbednosti. No kada se utvrdili da su počinitelji srpski specijalci istraga je prekinuta, oni sklonjeni u Srbiju, točnije u Pančevo, a u javnost je pušteno službeno priopćenje da su Hrvate u Joševici poubijali hrvatski diverzanti - kazao nam je Raguž. 

Posjeti Express