Na dan 9. kolovoza 1999. ruska se povijest zauvijek promijenila. Prije točno 20 godina tadašnji predsjednik Boris Jeljcin imenovao je Vladimira Putina, svog bivšeg šefa domaće obavještajne službe za V.D. premijera.

Putinov prethodnik na tom je poslu bio samo nekoliko mjeseci, a Jeljcin je svjedočio još trojici premijera koji su se smjenjivali na toj funkciji nakon financijskog kolapsa u kolovozu 1998.

U to vrijeme Putin je bio potpuni anonimus na međunarodnom planu. Prije no što je ušao u Jeljcinovu Vladu, obavljao je uglavnom nižerangirane funkcije. Bio je savjetnik gradonačelniku St. Peterburga, Anatoliju Sobčaku. A onda se preselio u Moskvu da bi radio u odjelu za upravljanje imovinom predsjednika, što baš i nije bila pozicija s koje bi se skočilo u visoku politiku.

Izgubljeni sin Najveća Putinova tajna: Zaboravio je mamu u Gruziji

Ali unutar manje od šest mjeseci, otkako je postao premijer, Jeljcin je neočekivano predao Putinu vlast u novogodišnjoj noći 1999. godine. Povijesno iznenađenje pokrenulo je Putinov vrtoglavi uspjeh prema neprikosnovenom vođi Rusije.

Prema pisanju CNN-a, brojke govore same za sebe. U kolovozu 1999. kad je postao premijer, neovisna agencija Levada Center tipovala je na Putina s 31 posto. No do siječnja 2000., nakon što je preuzeo funkciju predsjednika do raspisivanja izbora, dakle samo u četiri mjeseca, Putinove su se šanse povećale na čak 84 posto. Prema Levadi, podrška mu nikad više nije pala ispod 60 posto.

Mnogi se pitaju što je objasnilo takvu naglu Putinovu popularnost? Odgovor na to pitanje dao je svojedobno i ugledni filmski redatelj Vitalij Manski. Njegov dokumentarac 'Putinovi svjedoci' prikazuje upravo taj vrtoglavi Putinov uspon prema najmoćnijem čovjeku Rusije.

Budući da je Manski u to vrijeme bio glavni urednik dokumentarnog programa na ruskoj državnoj televiziji, dobio je zadatak da tri mjeseca kamerom prati u stopu Putina i složi o njemu jedan promotivni dokumentarac. Prije dvije godine, od nikad prikazanih materijala, Manski je složio film koji prikazuje diktatorsko lice nekoć obožavanog predsjednika.

Na pitanje kako je to Putin tako lako osvojio vlast, Manski kao vjerodostojni svjedok, kaže:

"Da biste to razumjeli, morate znati povijesnu pozadinu. Ona je važnija nego sam odnos prema Putinu. Posljednje četiri godine Jeljcinova mandata narodu je bilo jasno da ima predsjednika koji je bio bolestan, neučinkovit i okružen ljudima koji su zapravo vodili državu. Zbog toga smo očekivali promjenu, željeli nekog mladog i sposobnog na čelu Rusije."

Ljudmila Putin Putinova bivša supruga ima palaču veću od Bijele kuće

U to vrijeme vladala je atmosfera straha od rata." Baš 1999. počeo je tzv. drugi čečenski rat, koji je trajao sve do svibnja 2000., a zatim se nastavio gerilski rat. Ruska Federacija borila se protiv paravojnih formacija samoproglašene Čečenske Republike Ičkerije.

Čečenija je zapravo još 1996. bila izborila nezavisnost, nakon prvog čečenskog rata, ali to nije htjela priznati Jeljcinova vlada. Narod je, u takvoj situaciji žudio za vođom i Putin je bio upravo ta osoba. Da bi dočarao koliko je strah odigrao važnu ulogu tijekom predizborne kampanje, Manski je podsjetio na nikad razjašnjeni teroristički napad na stambenu četvrt u Moskvi, još u rujnu 1999. godine, što je, prema mišljenju redatelja, bio uvod u Putinovo ustoličenje.

Kako je prikazao u filmu, Maski je uvjeren da su napade organizirale ruske tajne službe i za to okrivile čečenske pobunjenike. Četiri bombaška napada u roku od samo dva tjedna odnijela su mnoge žrtve – ubijena su 94 čovjeka i ranjeno je 249 ljudi.

"Zemlja je bila pogođena strahom i ljudi su počeli zahtijevati čvrstu ruku koja će ih povesti", prisjeća se Manski, koji nije vidio smisla u bombaškim napadima na mirnu moskovsku stambenu četvrt. Kako je rekao, stvari su se počele odvijati same od sebe: "Dnevne vijesti bile su tako složene da su dodatno na umjetni način stvorile još veću psihozu."

Manski kaže da su na televiziji znali da će Jeljcin obznaniti svoju ostavku još 27. prosinca 199. godine, dakle tri dana prije no što je to bilo prikazano na televiziji. Prema njegovim riječima – smjena vlasti je bila unaprijed jako dobro pripremljena:

"Znali smo da je Jeljcin još 27. prosinca snimio svoj govor, ali je 31. prosinca Kremlj ponovno pozvao kamermane da snime novo obraćanje. Nakon toga snimatelje su držali u izolaciji. Nisu mogli zvati nikoga, rođake ni nikog drugog. Bila je to nevjerojatno tajna operacija na državnoj razini. Jeljcin, koji je tad imao 68 godina, obratio se naciji od 145 milijuna ljudi i rekao da svojim nasljednikom do novih predsjedničkih izbora imenuje tada 47-godišnjeg Vladimira Putina."

No idući dan, kad je Putin inauguriran u privremeno rješenje, dogodilo se nešto što je već tad ostavilo trag sumnje. Naime, Jeljcin je već bio sumnjičen za korupciju i prijetilo mu je suđenje. No istog dana Putin je Jeljcinu dao imunitet od kaznenog progona, veliku mirovinu, državnu daču, tjelohranitelje te zdravstvenu skrb za njega i njegovu obitelj.

Iako je uz sebe imao ekipu, Manski je većinu prikazanog materijala snimio sam. Kako je rekao, njegov snimatelj bio je prilično uplašen iako nije bilo nikakve stvarne opasnosti, ali se bojao približiti se Putinu i slijediti ga. To je učinio Manski, koji je imao priručnu kameru, koja nije bila profesionalna, ali se pokazala korisnijom.

"Filmove koje sam snimao uvijek su pregledali vladini dužnosnici, a čak i samo gledanje snimljenog materijala na njih bi djelovalo zastrašujuće, pa tako i moj intervju s Putinom. Nije im bilo jasno kako sam se usudio Putinu postavljati takva pitanja. Svjedočio sam kad su pred njega u njegov ured dolazili razni državni službenici i ministri. Javnost ih doživljava kao vrlo moćne i snažne ljude, ali bi se oni pred Putinom stisnuli. Dolazili bi u njegov ured sa spuštenom glavom i savijenim koljenima. Nevjerojatno je kako približavanje toj velikoj moći mijenja ljude", govori redatelj, koji je dao otkaz na televiziji 2004. jer su njegove programske ideje pod Putinom bile cenzurirane.

Nema milosti Tri tajkuna koja su zaratila s Putinom danas su mrtvi

Manski smatra da Putin nije slučajno postao predsjednik i da se o tome odlučivalo u četiri oka bez svjedoka. Putin je bio šef FSB-a od 1998. godine i znao je jako dobro sve što se događalo u zemlji. Imao je na dlanu sve informacije o tome što ljudi žele i za kakvu bi osobu glasali. Predstavio se točno takvim.

Kako kaže Manski, "kad se Putin 2012. vratio s mjesta premijera na mjesto predsjednika države, shvatili smo da on nikad neće otići i da nas je prevario. Dvije godine kasnije počeo je rat u Ukrajini."

Uglavnom, bombardiranje stambene četvrti u rujnu 1999. godine bilo je isto ono što je 11. rujna 2001. bilo za SAD. Kao što je Bush tada održao oštar govor i obećao Amerikancima odmazdu nad Al Kaidom, tako je Putin Rusima dvije godine ranije održao govor koji su željeli čuti.

"Svugdje ćemo progoniti teroriste", zavjetovao se Putin, dok su ruske snage bombardirale glavni grad rascjepkane republike Čečenije.

"Ako su u zračnoj luci, u zračnoj luci. To znači - oprostite na izrazu - da ćemo ih istjerati van čak i ako su na zahodu."

ŠTO KAŽE PUTIN? Agonija na dnu mora: Umirali u metalnom grobu

Iako su ruski istražitelji tvrdili da su napade izveli islamski ekstremisti, izgnani tajkuni Boris Berezovski i bivši ruski špijun Aleksandar Litvinenko nastavili su širiti teoriju da iza svega stoje ruske tajne službe da bi isprovocirale napade na Čečeniju.

Berezovski je 2013. pronađen mrtav u svom dvorcu u Velikoj Britaniji, a konstatirano je samoubojstvo. Litvinenko je umro nakon što ga je netko otrovao radioaktivnim polonijem 210 u Londonu.

Bez obzira na sve, ovaj napad bio je prekretnica u Putinovoj karijeri jer je na taj način dobio narod na svoju stranu i građani su mu dali masovnu podršku na skorim izborima.