Znanstvenici su analizirali ponašanje nizozemskog trgovca koji je prije 400 godina naredio ubojstva više od stotinu ljudi, ne bi li ga usporedili s današnjim toksičnim šefovima. Zvao se Jeronimus Cornelisz. Bio je nizozemski trgovac i službenik jedne od najmoćnijih kompanija svojega vremena, Nizozemske istočnoindijske kompanije. U mjesecima nakon brodoloma uspostavio je režim terora u kojem je ubijeno više od stotinu muškaraca, žena i djece. Znanstvenici ga danas opisuju kao jednog od najranijih prepoznatljivih primjera takozvanog korporativnog psihopata.

Istraživanje je proveo Clive Roland Boddy, profesor menadžmenta na britanskom sveučilištu Anglia Ruskin, a rezultati su objavljeni u časopisu Asian Journal of Business Ethics. Boddy je analizirao povijesne zapise o Corneliszovu ponašanju i usporedio ih s obilježjima koja suvremena psihologija povezuje s psihopatskim vodstvom. Zaključak je uznemirujući. Naime, metode kojima je Cornelisz uspostavio apsolutnu vlast nad brodolomcima zapanjujuće nalikuju obrascima manipulacije i zastrašivanja koji se, u znatno drukčijim okolnostima, mogu prepoznati i u suvremenim organizacijama.

Brod Batavia 1628. godine iz Nizozemske je isplovio na svoje prvo putovanje. Bio je to veliki trgovački brod Nizozemske istočnoindijske kompanije. Na njemu su bile 322 osobe, a u njegovim skladištima nalazilo se veliko bogatstvo, uključujući srebrni novac i dragocjenosti. Odredište je bila Batavija, današnja Jakarta u Indoneziji, jedno od glavnih trgovačkih središta nizozemskog kolonijalnog carstva. Kompanija kojoj je brod pripadao bila je mnogo više od običnog trgovačkog poduzeća. Osnovana 1602. godine, smatra se jednom od prvih multinacionalnih dioničkih kompanija na svijetu. Raspolagala je vlastitom flotom, vojskom i golemim financijskim sredstvima. Mogla je voditi ratove, osnivati kolonije, kovati novac i provoditi vlast nad stanovništvom teritorija koje je kontrolirala. Njezina trgovina začinima i drugom robom donosila je ogromnu zaradu, ali je bila povezana i s kolonijalnim nasiljem, prisilnim radom i iskorištavanjem stanovništva. Na jednom od njezinih brodova Cornelisz je obavljao dužnost nižeg trgovačkog časnika. Navodno je već tijekom putovanja planirao pobunu. Cilj je bio preuzeti brod, domoći se njegova bogatstva i započeti novi život izvan dosega kompanijskih vlasti.

U ranim jutarnjim satima 4. lipnja 1629. Batavia se nasukala na greben u otočju Houtman Abrolhos, uz obalu današnje Zapadne Australije. Brod je bio izgubljen, ali velik dio ljudi uspio se domoći obližnjih otočića. Zapovjednik ekspedicije Francisco Pelsaert i kapetan Ariaen Jacobsz odlučili su krenuti po pomoć. U malom čamcu otisnuli su se na dugo i opasno putovanje prema nizozemskim posjedima u Indoneziji. Na otocima su ostavili stotine preživjelih, a Cornelisz je, kao najviši preostali službenik kompanije, preuzeo vodeću ulogu.

Sicario Ispovijest bivšeg plaćenog ubojice: Htio sam biti psihopat

Cornelisz je brzo shvatio da mu brodolom pruža priliku kakvu prije nije imao. Bio je daleko od nadređenih, državnih vlasti i bilo kakve vanjske kontrole. Ljudi oko njega bili su iscrpljeni, uplašeni i potpuno ovisni o organiziranoj raspodjeli hrane i vode.

Prvi mu je potez bio učvrstiti vlast. Postojeće članove vijeća koje je upravljalo preživjelima zamijenio je svojim pristašama, uglavnom ljudima s kojima je ranije planirao pobunu. Od njih je zahtijevao osobne zakletve odanosti, a zatim počeo uklanjati sve koje je smatrao mogućim protivnicima. Posebno su mu smetali vojnici, jer su predstavljali jedinu organiziranu skupinu koja bi se mogla suprotstaviti njegovim naredbama. Zato ih je, pod izgovorom potrage za pitkom vodom, poslao na udaljeni otok. Predvodio ih je vojnik Wiebbe Hayes. Cornelisz je računao da ondje neće pronaći ništa što bi im omogućilo preživljavanje. Ostavio ih je bez pomoći, uvjeren da ih je na taj način uklonio.

No dogodilo se nešto što nije predvidio. Hayesovi ljudi pronašli su izvore pitke vode, a na otoku je bilo i životinja koje su mogli loviti. Dok je Cornelisz pripremao krvavi obračun s preostalim brodolomcima, skupina koju je poslao u gotovo sigurnu smrt počela je organizirati vlastiti opstanak. Na glavnom otoku Cornelisz je u međuvremenu preuzeo kontrolu nad zalihama i dragocjenostima spašenima s broda. Sebi je dodijelio pompoznu titulu kapetana-generala, a svojim najbližim suradnicima povjerio provedbu naredbi.

Njegov konačni plan nije bio samo preživjeti. Namjeravao je dočekati spasilački brod, zauzeti ga i zajedno sa svojim ljudima otploviti u slobodu, noseći ukradeno bogatstvo. Prema australskim službenim povijesnim izvorima, pobunjenici su planirali smanjiti broj preživjelih na svega četrdesetak ljudi kako bi lakše kontrolirali situaciju. 

Uslijedilo je razdoblje sustavnog nasilja. Cornelisz je svojim ljudima govorio da na otocima nema dovoljno hrane i vode za sve te da je smanjivanje broja preživjelih nužno kako bi ostali mogli živjeti. Iza tog navodno racionalnog objašnjenja, smatra Boddy, skrivala se hladnokrvna strategija uklanjanja ljudi koji su mogli ugroziti njegovu vlast.

Njegovi sljedbenici počeli su ubijati muškarce, žene i djecu. Naime, na Bataviji nisu putovali samo mornari, vojnici i trgovci, nego i civilni putnici, među kojima su bile žene i djeca. Osim prijevoza robe, brod je služio i za prijevoz ljudi iz Europe u nizozemske kolonijalne posjede u Aziji. Neki su ljudi ubijeni jer su se protivili naredbama, drugi zato što su smatrani nepotrebnima, a pojedini samo zato što su se našli na pogrešnom mjestu. Žrtve su napadane noževima, mačevima i tupim predmetima. Žene koje su pošteđene ubojstva nisu nužno bile spašene od nasilja. Dio preživjelih bio je podvrgnut seksualnom iskorištavanju. Među njima se nalazila i Lucretia Jans, koju je Cornelisz zadržao za sebe, piše Western Australian Museum. 

Cornelisz nije morao osobno počiniti sva ubojstva. Njegova se moć temeljila na tome što je uspio uvjeriti ili prisiliti druge da ubijaju u njegovo ime. Znanstvenik Boddy stoga smatra da psihopatski vođe ne djeluju samo vlastitim postupcima, nego stvaranjem sustava u kojem poslušnost postaje važnija od morala, a nasilje i zlostavljanje prihvaćeni načini održavanja moći.

Dok je na jednom otoku trajao pokolj, na drugom se razvijala potpuno drukčija zajednica. Wiebbe Hayes i njegovi ljudi organizirali su prikupljanje hrane, raspodjelu vode i zajedničku obranu. Kada su doznali što se događa ostalim brodolomcima, počeli su pripremati otpor. Njihova skupina s vremenom je narasla na 47 ljudi, među kojima je bio i jedan dječak. Od ostataka broda izrađivali su improvizirano oružje, prikupljali komade koralja koje su mogli bacati na napadače i postavili straže na obali. Na uzvisini su podigli jednostavnu utvrdu od kamenja i koralja.

Cornelisz je pokušao slomiti njihov otpor. Skupina od dvadesetak njegovih ljudi pokušala je napasti Hayesov otok, ali je odbijena. Novi pokušaj završio je jednako. U kasnijim sukobima Hayesovi ljudi uspjeli su zarobiti i samog Cornelisza. Time je njegov režim počeo gubiti kontrolu, ali opasnost još nije bila završena. Preostali pobunjenici i dalje su namjeravali zauzeti brod koji bi stigao u pomoć.

Kada se početkom listopada pojavio spasilački brod Sardam, Hayesovi ljudi uspjeli su prvi stupiti u kontakt s njegovom posadom. Upozorili su Pelsaerta na ubojstva i planiranu otmicu broda. Pobuna je ugušena. Uslijedila su ispitivanja, priznanja i suđenja. Cornelisz je osuđen na smrt. Dana 2. listopada 1629. odsječene su mu obje ruke, a zatim je obješen. Pogubljeno je još šestero pobunjenika, dok su dvojica mlađih sudionika ostavljena na australskom kopnu. Njihova kasnija sudbina ostala je nepoznata. Od 322 osobe koje su krenule na putovanje Batavijom, samo ih je 116 na kraju stiglo na prvotno odredište.

Gotovo četiri stoljeća poslije Clive Boddy odlučio je promatrati Corneliszovu priču iz perspektive suvremene psihologije poslovnog vodstva. Njegovo istraživanje, naslovljeno Asia bound: shareholder capitalism, corporate psychopathy and psychopathic leadership, temelji se na povijesnim dokumentima, svjedočanstvima preživjelih i kasnijim povijesnim analizama, osobito knjizi povjesničara Mikea Dasha Batavia's Graveyard.

Boddy je usporedio Corneliszovo ponašanje s deset temeljnih obilježja koja koristi u analizi korporativne psihopatije. Zaključio je da nizozemski trgovac pokazuje svih deset. Među njima su manipulativnost, grandiozna slika o sebi, nedostatak empatije, iskorištavanje drugih, spremnost na laganje, nemilosrdno ostvarivanje vlastitih ciljeva i prebacivanje odgovornosti na druge.

Posebno ga je zanimao način na koji je Cornelisz organizirao vlast. Nije jednostavno nametnuo svoje odluke silom. Najprije je uklonio protivnike, zatim postavio odane ljude na ključne položaje, stvorio atmosferu straha i naposljetku osigurao da njegovi sljedbenici sudjeluju u zločinima. "Isti obrazac koji danas vidimo na toksičnim radnim mjestima pojavljuje se i u ovom slučaju iz 1629. godine. Uklanjao je protivnike, nagrađivao lojalne, stvarao strah, manipulirao sljedbenicima i težio moći pod svaku cijenu", objasnio je Boddy, prenosi Popular Science.

Prema njegovu tumačenju, Cornelisz je iznimno rani primjer osobnosti koja iskorištava organizacijsku hijerarhiju kako bi zadovoljila vlastitu potrebu za novcem, moći i kontrolom.

Najgori od najgorih Psihopati u Hrvatskoj: Od malih nogu spremni na masakr

Ipak, takav zaključak zahtijeva određeni oprez. Corneliszu nije moguće postaviti pouzdanu kliničku dijagnozu gotovo četiri stoljeća nakon njegove smrti. Boddyjeva analiza predstavlja retrospektivnu procjenu povijesno dokumentiranog ponašanja, a ne psihijatrijski pregled.

Osim toga, dio povjesničara upozorava da se tragedija Batavije ne može svesti isključivo na osobnost jednog čovjeka. Izolacija, nedostatak resursa, strah, grupna dinamika i okolnosti kolonijalnog društva također su mogli pridonijeti razvoju nasilja. Sam pojam korporativne psihopatije predmet je rasprava, a pojedina ranija istraživanja o njezinoj raširenosti pokazala su se metodološki problematičnima.

Za Boddyja je možda najvažniji dio cijele priče usporedba Cornelisza i Wiebbea Hayesa. Obojica su se našla u gotovo jednako beznadnoj situaciji i predvodila su skupine ljudi odsječene od ostatka svijeta, bez sigurnosti da će pomoć ikada stići. Obojica su morali rješavati probleme hrane, vode, organizacije i međuljudskih odnosa. No njihove su odluke dovele do radikalno različitih ishoda. "Možda je najzanimljivije otkriće to da je drugi vođa, suočen s istim okolnostima, postigao potpuno drukčije rezultate. Hayes je izgradio suradnju, otkrio nove resurse i održao ljude na životu. Bio je to zapravo prirodni eksperiment u vodstvu. Jedna je skupina napredovala, dok je druga potonula u ubojstva i zlostavljanje", istaknuo je Boddy, prema priopćenju sveučilišta koje prenosi Phys.org.

Ta usporedba, smatra istraživač, pokazuje koliko osobnost vođe može utjecati na ponašanje cijele organizacije. Autoritarnost, manipulacija i odsutnost empatije mogu potaknuti destruktivno ponašanje i kod ljudi koji se u drukčijim okolnostima možda nikada ne bi odlučili na nasilje.

Boddy zato smatra da suvremene kompanije pri odabiru rukovoditelja ne bi smjele vrednovati samo sposobnost ostvarivanja poslovnih rezultata, nego i karakter, etičnost i odnos prema drugim ljudima. Psihopatsko vodstvo u današnjem poslovnom svijetu povezuje se s mobingom, uznemiravanjem, narušenim zdravljem zaposlenika, povećanom fluktuacijom radnika i organizacijskim neuspjesima.

Priča o Bataviji nije sačuvana samo u povijesnim dokumentima. Olupina broda otkrivena je 1963. godine, a arheološka istraživanja koja su uslijedila donijela su materijalne dokaze tragedije. Na otoku Beacon, koji su brodolomci prozvali Batavia's Graveyard, odnosno Batavijino groblje, pronađeni su ljudski ostaci i grobovi. Forenzičke i antropološke analize kostura potvrdile su da su pojedini ljudi umrli nasilnom smrću. Zapadnoaustralski muzej tijekom desetljeća proveo je više od dvadeset istraživačkih ekspedicija na lokalitetima povezanima s brodolomom. Ostaci broda i predmeti pronađeni tijekom iskapanja danas su dio australske pomorske baštine.