Između sedam i osam sati sna potrebno je odraslom čovjeku za kvalitetan odmor, ponavljaju znanstvenici već desetljećima. Nedostatak sna može uzrokovati pad koncentracije, promjene raspoloženja, oslabiti imunitet. Manjak sna povezan i s visokim krvnim tlakom, prenio je nedavno Prevention.com studiju objavljenu u časopisu Blood Pressure. No malo tko si danas može priuštiti toliko sna. Neurednim spavačima utjeha može biti jedino intrigantna crtica iz povijesti: ljudi nisu oduvijek spavali tako. U srednjem vijeku svake noći imali dva spavanja.

Tu teoriju propagira američki povjesničar Roger Ekirch, profesor povijesti na Virginia Techu. Još početkom 2000-ih objavio je istraživanje koje je privuklo golemu pozornost. Godinama je pretraživao dnevnike, sudske spise, književna djela, medicinske priručnike i druge povijesne izvore te pronašao stotine spominjanja "prvog" i "drugog" sna. U svojoj knjizi "At Day's Close: Night in Times Past" opisao je obrazac prema kojemu bi ljudi otišli spavati nekoliko sati nakon sumraka. Nakon prvog razdoblja sna, obično negdje oko ponoći ili u prvim satima jutra, probudili bi se na sat ili dva, a potom ponovno zaspali. To međurazdoblje nije nužno bilo neželjeno buđenje. Naprotiv, prema Ekirchovim izvorima, moglo je biti potpuno normalan dio noći. Ljudi bi ustajali kako bi otišli na zahod, razgovarali s ukućanima, molili, čitali ili pisali. Neki bi odlazili posjetiti susjede. U nekim izvorima spominje se i seksualna aktivnost između prvog i drugog sna, a postojali su i medicinski tekstovi koji su upravo to razdoblje smatrali pogodnim za začeće.

Ekirch je kasnije objavio i dodatne povijesne izvore. Na svojoj internetskoj stranici danas navodi da je pronašao više od dvije tisuće primjera koji se odnose na segmentirani ili bipazni san. Ekirch je pronašao usputne reference na sustav dvostrukog spavanja u  stotinama pisama, u dnevnicima, medicinskim udžbenicima, filozofskim spisima, novinskim člancima i dramama. Prema njegovu tumačenju, takav je obrazac bio raširen u zapadnom svijetu sve do 19. stoljeća. BBC u tekstu "Zaboravljena srednjovjekovna navika dva spavanja" pritom ističe zanimljiv detalj: izrazi poput "prvog sna" i "drugog sna" postupno su nestajali iz svakodnevnog jezika tijekom industrijalizacije. Razvojem ulične i kućne rasvjete noć je sve manje postajala vrijeme mraka i odmora, a sve više vrijeme aktivnosti. Kavane su znale raditi do kasno u noć, ljudi su duže ostajali budni, a industrijski raspored postupno je nametao drukčiju organizaciju dana.

Umjetna rasvjeta, prvo plinska pa električna, zavladala je ulicama i promijenila cirkadijalni ritam ljudi te omogućila ljudima da ostanu budni duže. No iako ljudi nisu više išli spavati u 21 sat, i dalje su se morali buditi u isto vrijeme ujutro pa im je odmor bio skraćen. Ekirch vjeruje da je to njihov san učinilo dubljim jer je bio komprimiran. Prema Ekirchovoj interpretaciji, tijekom 19. stoljeća prvi san postupno se produžavao, dok se razdoblje budnosti i drugi san skraćuju. Do početka 20. stoljeća ideja da bi čovjek trebao imati "prvi" i "drugi" san gotovo je nestala iz zapadnog društvenog sjećanja.

Njegovu teoriju iz povijesnih zapisa, smatra Ekirch, na konkretnom istraživanju potvrdio je drugi znanstvenik, Thomas Wehr. Ekirch je za BBC ispričao kako je kasno jedne noći čitao nešto na internetu kada je u New York Timesu pronašao članak o eksperimentu sa spavanjem od prije nekoliko godina. Kaže kako ga je spoznaja oduševila. "To je, osim mog vjenčanja i rođenja moje djece, vjerojatno bio najuzbudljiviji trenutak u mom životu", kazao je Ekirch. Početkom 1990-ih Wehr je proveo eksperiment u kojem je skupinu ljudi izložio znatno duljem razdoblju tame nego što je uobičajeno u suvremenom društvu. Sudionici su najprije živjeli u režimu s 16 sati svjetla i osam sati tame, a zatim su nekoliko tjedana bili izloženi režimu s deset sati svjetla i čak 14 sati tame. Rezultat je bio iznenađujuć. Kod sudionika se san postupno počeo dijeliti na dva odvojena razdoblja, između kojih je bilo jedan do tri sata budnosti. Prvi i drugi san trajali su po nekoliko sati. Wehr je rezultate objavio 1992. u časopisu Journal of Sleep Research pod naslovom In short photoperiods, human sleep is biphasic. To je bilo važno jer ispitanicima nije jednostavno rečeno da se moraju probuditi u ponoć. Promijenjeni su uvjeti osvjetljenja, a njihov se obrazac sna promijenio zajedno s njima.

 No već ovdje treba biti oprezan. Eksperiment je pokazao da ljudski organizam može prijeći na bipazni obrazac, a ne da je takav obrazac zdraviji. Teoriju o dva spavanja opovrgava britanski povjesničar Niall Boyce. On je 2023. objavio detaljnu kritiku teorije segmentiranog sna. Nakon ponovnog proučavanja povijesnih, antropoloških i znanstvenih izvora zaključio je da dokazi nisu dovoljno čvrsti da bi se moglo reći da je većina ljudi u predindustrijskoj Europi redovito spavala u dva jasno odvojena bloka. Problem je, tvrdi Boyce, što izrazi poput "prvi san" i "drugi san" ne moraju uvijek značiti upravo ono što danas podrazumijevamo pod njima.

Moguće je da su neki izvori doista opisivali dva razdoblja spavanja. No moguće je i da su se odnosili na različite faze istog kontinuiranog sna, kratka buđenja ili jednostavno na individualne slučajeve. Boyce zato ne tvrdi da bipaznog sna u prošlosti nije bilo već da ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je to bio univerzalni ili čak dominantni obrazac spavanja svih predindustrijskih Europljana. Ekirch je na Boyceovu kritiku odgovorio godinu kasnije i ostao pri svojoj interpretaciji velikog broja povijesnih izvora. 

Jedan od zanimljivijih načina provjere teorije bio je proučiti kako spavaju ljudi koji žive u uvjetima koji su bliži onima u kojima je živio čovjek prije industrijalizacije. Istraživanje objavljeno 2015. obuhvatilo je tri predindustrijske zajednice u Tanzaniji, Namibiji i u Boliviji. Znanstvenici su proučavali njihov san u prirodnim uvjetima, bez suvremenog osvjetljenja. Sudionici nisu uglavnom imali duga razdoblja budnosti usred noći. Njihov je san uglavnom bio kontinuiran. To istraživanje tako nije potvrdilo popularnu sliku prema kojoj ljudi bez električne energije nužno ustaju oko ponoći i potom ponovno odlaze spavati.

João Sena-Ribeiros i Cátia Reis objavili su u kolovozu 2025. godine u časopisu Sleep Medicine rad pod naslovom Biphasic sleep and human health: A theoretical paradigm for personalized sleep. U njemu preispituju dosadašnji model zdravog sna, koji privilegira jedan neprekinuti noćni blok, i predlažu da se istraže individualno različiti obrasci spavanja. Tvrde i da noćno buđenje samo po sebi ne mora predstavljati patološki poremećaj. Kod nekih ljudi ono bi moglo biti dio individualnog obrasca spavanja. Autori čak predlažu fleksibilniji pristup prema kojemu ne bi trebao postojati samo jedan "ispravan" raspored sna, nego više mogućih obrazaca koji ovise o kronotipu, životnim okolnostima i individualnim potrebama.

Ali isti znanstvenici istodobno vrlo jasno upozoravaju na problem: trenutačni dokazi su ograničeni. Velik dio istraživanja proveden je u umjetnim uvjetima, na malim uzorcima ili u kontekstu manjka sna i smjenskog rada. Nedostaju dugoročna istraživanja koja bi pokazala kako bipazni raspored utječe na zdravlje tijekom godina. Zato njihov rad nije preporuka da svi počnemo namjerno prekidati noćni san. To je prije poziv na nova istraživanja.

Američka akademija za medicinu spavanja i Sleep Research Society i dalje preporučuje odraslim osobama najmanje sedam sati sna redovito tijekom noći radi očuvanja zdravlja. Kronično spavanje kraće od sedam sati povezano je s nizom nepovoljnih zdravstvenih ishoda, uključujući kardiovaskularne bolesti, dijabetes, pretilost, depresiju i veći rizik od nesreća.