Pupovac im smeta i što je Srbin i što vjeruje u RH
Odlučio sam doći danas da mogu na miru doći položiti vijenac, izraziti pijetet bez da imam osjećaj da ikome smetam. Naša najdublja želja je da u Vukovaru i zemlji počnemo stvarati komemorativne politike i politike sjećanja koje neće biti izvor strahova, optužbi, nastavka mržnje, nego koje će biti povod za zbližavanje, izražavanje poštovanja, pijeteta i osjećaja solidarnosti, rekao je Milorad Pupovac, predsjednik Srpske demokratske samostalne stranke i saborski zastupnik, nakon što je, mimo i prije svih drugih, posjetio Vukovar.
To što je Milorad Pupovac morao doći u Vukovar prije službenog obilježavanja godišnjice okupacije toga grada i što ga je, dok je jedan vijenac bacio u Dunav, a drugi položio na Memorijalnom groblju, morala čuvati policija, o njemu govori puno manje nego o trenutačnoj društvenoj klimi u kojoj, opet, dobar Srbin možda ne mora biti i mrtav Srbin, ali se dobar Srbin mora odijevati kao Thompson za nastupe, govoriti kao Zlatko Hasanbegović te misliti kao Stevo Culej i Željko Glasnović u duetu.
Umjesto da dugogodišnji politički lider srpske zajednice u Hrvatskoj i, zapravo, politički Hrvat po odnosu naspram državnih institucija ima posebno mjesto u Koloni sjećanja - u kojoj je, inače, bio dva puta, ali je statirao bez prava polaganja vijenaca - on je malo gdje nepoželjan kao u gradu u kojem se davno i u roku odmah vidjelo kakav je suštinski karakter rata u Hrvatskoj.
Povijesno turbulentne godine bile su - ma koliko danas svi tvrdili da su cijelog života samo disali, spavali i sanjali neovisnost - vrijeme izgubljenosti: jedan se svijet rušio u real timeu, nadolazeći izgledao maglovito, pa se lutalo između nadanja i opće uzaludnosti pokušaja da se sve, što god to sve bilo, završi bez mrtvih glava.
Iluzije su spalili prvi projektili i tad je Milorad Pupovac donio odluku koja ga je učinila izdajnikom na obje strane nišana. Za Srbe iz Krajine je postao Hrvat, a za Hrvate ostao, ipak i više od svega, Milorad. No sve što je učinio tad i što će nastaviti činiti do dana današnjeg jeste, kako bi to Amerikanci rekli, obrana (i) našeg načina života, onakvog kakav je vođen prije nego što je trebalo poništiti sve što je ikad bilo.
Od tri izbora u prijelomnom trenutku, Milorad Pupovac je napravio četvrti, najteži. Mogao je, dakle, nastaviti sveučilišnu karijeru praveći se kako se oko njega ne događa ništa i povremeno se, iz preventivnih razloga, glasno slagati s antisrpskom bukom. Mogao je, zatim, postati HDZ-ov privatni Srbin, ukras za povremeno ukrašavanje tuđmanizma te to naplatiti nevažnim mjestom u nekoj ugodnoj diplomatskoj misiji. Prije i više od svega mogao je preko Knina otići u Beograd, raditi na tamošnjem Filozofskom fakultetu bez pritiska okoline i do izbjegličkih kolona 1995. već imati nanovo izgrađen, ugodan život.
Umjesto svih tih oblika osobne neautentičnosti, odlučio je djelovati kao Srbin u Hrvatskoj i Srbin za Hrvatsku kakve još nema: jednaku kako većini, tako i manjini. Onoj manjini čije se dio - samo dio - stavio u službu samoubilačke i neprihvatljive velikodržavne politike Slobodana Miloševića, kako je stvaranje takozvane Republike Srpske Krajine još u njezinu začetku opisao upravo Milorad Pupovac.
Temeljna razlika između njegove i Hrvatske onih što ga neskriveno mrze jeste u tome što on nije vidio ništa sporno u - da se poslužimo opisom najliberalnijeg bosanskog intelektualca Tarika Haverića - obrani mlade demokracije od ostataka jedne boljševičke armije, dok ovi zbog kojih mu je potrebna policijska pratnja spornim jesu smatrali svaku Hrvatsku, u granicama AVNOJ-a ili već nekim, čak im nije važno kakvima, u kojoj se Srbi ne dijele na izbjegle, poginule i karikaturalno velikohrvatizirane.
Ono što je u svemu tome posebno zanimljivo je da takvi, po defaultu, postaju zagovornici teze o građanskom ratu, a istodobno od predsjednika SDSS-a traže da se tri puta dnevno oglašava o karakteru rata koji je procijenio prije gotovo tri desetljeća.
Ne treba, kad se govori o Miloradu Pupovcu, zanemariti političarske mane koje ima - sasvim suprotno - ali prije toga bi trebalo zamisliti kako bi izgledala skora povijest da su Srbi iz Knina, Obrovca, pa eto i Vukovara, umjesto hegemonističke politike Beograda i secesionističke Miloševićevih namjesnika, odabrali onu Milorada Pupovca: politiku istovremene pripadnosti i vlastitoj državi i vlastitoj etničkoj zajednici u njoj.
Zamišljati prošlost ćoraviji je posao od predviđanja budućnosti. Smislen je tek pogled u sadašnjost, u vrijeme u kojemu smo došli do gotovo pa tridesete godišnjice okupacije Vukovara i prošli više od dva desetljeća od kraja rata završenog vojnom pobjedom na većini teritorija i još većom kapitulacijom Miloševićeva projekta u Podunavlju, gdje je mirna reintegracija pokazala i svu pogubnost dirigiranog separatizma te svu važnost srpske politike djelovanja u Hrvatskoj isključivo kroz njezine institucije.
"Niti će svi Srbi razumjeti dolazak niti će svi Hrvati prihvatiti ono što poručujem", rekao je Pupovac dok su mu prisutni veterani i civili na Memorijalnom groblju pokazivali leđa. Tim odvratnim činom istodobno su svoje lice približili onome karaktera rata u Hrvatskoj - čisto da još jednom pljunu u njega i na sebe istodobno - ali i potvrdili da im Pupovac možda i nije problematičan kao samo Srbin, ali jeste kao politički Hrvat i politički, recimo tako, javni Srbin, kao netko tko, uz ostalo, uporno vjeruje u Hrvatsku u kojoj manjinska prava nisu isto što i umanjena prava.