Mladi vlasnik afganistanske tvrtke za prijevoz kamionima Hikmatullah Shadman u 15 godina rata u svojoj zemlji stekao je bogatstvo od 160 milijuna dolara i sada mora objašnjavati odakle mu novac. Na sudu u Washingtonu optužili su ga po dokazima da je više od 70 milijuna zaradio na poslovima na kojima je potkupljivao američke vojne dužnosnike na terenu da mu prepuštaju poslove prijevoza. Osmorica vojnika čak su već i osuđeni kao krivi u nekima od tih slučajeva.

Newyorker navodi da je jedna od najvećih misterija u vezi Rata u Afganistanu kako je moguće da je SAD uspio u taj sukob ulupati čak 800 milijardi dolara uz još 113 milijardi za rekonstrukciju, odnosno više čak i od Marshallovog plana nakon Drugog svjetskog rata u Europi. Stvar je u tome da je vojska, kako bi smanjila vlastite gubitke, zapošljavala privatne tvrtke na čemu god je mogla; na kuhanju, pranju, prijevozu, na bezbroj drugih poslova, što je dovelo do toga da je od 2007. u Afganistanu bilo triput više osoblja privatnih tvrtki na vojnim poslovima nego same vojske.

U jednom trenutku izbio je skandal da je američka vojska plaćala čak i lokalnim gospodarima rata da ih ne diraju, pa se ispostavilo da je u cijelom tom kolopletu na nekim mjestima plaćala iznudu praktično i samim talibanima. Newyorkerov Matthieu Aikins Hikmatullaha je upoznao u Kabulu 2014. i iznenadio se da je riječ o mladom čovjeku na pragu svojih 30-ih, vitkom i savršenog izgovora engleskog.

Živio je, kaže, do svoje 14. godine 2001. s ocem školskim učiteljem, majkom i petero braće i sestara u četverosobnoj kući izgrađenoj od blata u središtu Kandahara. Uto su u grad upali talibani. Struje je bilo rijetko. Zabranili su mobitele, televiziju, a djecu su povremeno skupljali iz škole i vodili na gradski stadion gledati pogubljenja onih koje bi osudili na smrt. Hikmatullah je čeznuo za svijetom od kojih su ih talibani odsjekli.

Noću bi kod prijatelja, inače Hindua, na ilegalnoj televiziji koju bi stišali i zakrili, gledao filmove iz Bollywooda i Hollywooda. Sanjao je o svijetu Brucea Leeja, Ramba, Van Dammea. Otac mu je noćima potajice slušao BBC-ov program na paštunskom jeziku. "Mislili smo da će nas Amerikanci doći osloboditi kao u fillmovima, uz kišu metaka. Pa bismo po zidovima kriomice pisali: 'Živio Bush!'", prisjećao se Hikmatullah.

Ali, Amerikanci su došli s bombarderima B 52 kojima su razarali položaje talibana. Postalo je opasno, obitelj je morala bježati u Karachi u Pakistanu. A kad su se vratili jedva su čekali vidjeti Amerikance. I doista su bili onakvi kakve su ih zamišljali! Snažni, dobro opremljeni i naoružani, na snažnim vozilima. Bile su to Specijalne jedinice, Afganistanci su ih razdragano dočekali, mahali im, gurali se da ih pozdrave, a 43-godišnji novi predsjednik zemlje Hamid Karzao obećavao je preko radija svijetlu budućnost.

Hikmatullahov otac umro je sljedeće godine od raka želuca i mladić je stao raditi u američkoj bazi na prodaji sokova i pečenju pomfrija. A kad je to bilo gotovo, u bazi 3. grupe Specijalnih snaga preko prijatelja je upoznao 22-godišnjeg inženjerskog narednika koji ga je prvo otkantao kao maloljetnog, da bi mu ipak dao da odnese neke ruksake i pokrivke koji su trebali krpanje. I kad se dečko vratio sa svime, ovaj je bio impresioniran koliko je siromašni mladić pošten, posebno njegovim engleskim jezikom, te mu je ponudio posao prevoditelja. U to vrijeme u SAD-u je samo nekoliko desetaka ljudi govorilo paštunski.

I tako je inženjerac sljedeće tri godine Hikmatullaha vodio sa sobom po najosjetljivijim terenima i bitkama specijalaca, a mladić je zarađivao 500 dolara mjesečno, 20 puta više od prosječne plaćeu Afganistanu. 2005. u novoj smjeni preuzeo ga je narednik Rusty Bradley koji je poslije posvjedočio da mu je Hikmatullah znao spasiti i život kad bi stao između naoružanog militanta i njega. Jer, specijalci su stalno živjeli uz lokalno stanovništvo, s njima jeli i kod njih spavali. No, 2006. borbe su se razbuktale. Amerikance je više zanimao Irak. A Hikmatullahova majka tražila je od sina da se povuče iz posla u kojem su talibani u kratko vrijeme zarobili i odrubili glave trojici prevoditelja.

Imao je samo 20 godina kad je od Amerikanaca 2007. dobio ponudu, kao netko kome vjeruju, da prevozi neke stvari kamionom. Unajmio je kamion i preko noći postao konkurencija lokalnom gospodaru rata Gulu Aghi Sherzaiju koji je držao kamionski prijevoznički biznis otkako je CIA-inim agentima pomogao osloboditi grad od talibana.

Nije to bio nikakav posebno dobar lik. Izgradio si je privatnu miliciju s tim bogatstvom i vladao je kao guverner provincije. A Amerikanci su ga morali trpjeti takvog kao saveznika protiv talibana. Sherzai je reporteru Newyorkera tijekom razgovora pokazao fotografiju na kojoj pozira s tadašnjim zapovjednikom američke vojske u Afganistanu generalom Johnom Campbellom. Do 2010. su Amerikanci od 14.000 narasli na vojsku od 100.000 ljudi. A uz njih angažirali su i 107.000 pripadnika raznih zaštitarskih, praktično paramilitarnih tvrtki. Posla je bilo na sve strane. Izgradili su 500 vojnih baza diljem zemlje i za sve te ljude trebalo je prevoziti mnoštvo opreme.

Simon Hilliard iz Watan Risk Managementa objasnio je za Newyorker da su zarade bile sulude. Posla je bilo toliko da si mogao zgrabiti praktično koji si god posao poželio, te da je njegova tvrtka s nekoliko stotina tisuća dolara u 18 mjeseci skočila na 58 milijuna dolara godišnje. Gorivo se prevozilo u kamionima poput onoga koji je imao Hikmatullah. SAD je išao toliko daleko u izbjegavanju rizika slanja svojih ljudi da su kooperante angažirali čak i za menadžerske poslove. A na dionicama cesta gdje je promet do tada bio 20-ak kamiona dnevno, odjednom ih je vozilo i po 500 po cijeni od 42.000 dolara po prijevozu. Vojska nije žalila novca. I, tako, do kraja 2008. Hikmatullah je stigao do svojih prvih zarađenih milijuna.

Samo u svibnju 2009. zaradio je 7,7 milijuna dolara, a do kraja te godine prikupio je 45 milijuna. Sreća mu je nakratko okrenula leđa u zimu 2010. kada je u jednom mjesecu zaradio samo pola milijuna. U to vrijeme počele su se nazirati situacije u kojima je Hikmatullah pojedinim američkim kooperantskim menadžerima plaćao i po 150.000 dolara, no on se nedavno branio da je bila riječ o isplati za teret koji je izgubljen putem. S novim rotacijama među američkim suradnicima Hikmatullahu je opet krenulo, pa je samo u rujnu 2011. zaradio još 17,4 milijuna. Ili ukupno 167 milijuna dolara od 2007. do 2012. kada je imao samo 25 godina.

Otvorio je benzinsku crpku, tvornicu za proizvodnju energetskih napitaka u kojoj je zapošljavao Filipince i štošta drugo. Toliki novac praktično nije imao gdje potrošiti. Oženio se, putovao Europom, posjetio Eiffelov toranj, hodočastio i na hadž i Real Madridu čiji je bio fan. Bio je jedan od najbogatijih ljudi u Kandaharu, a pričalo se da po gradu kruži zakrabuljen u oronulom, starom automobilu i dijeli novac siromašnima, onima za koje je smatrao da zaslužuju, te radnicima.

Hikmatullah je ispričao da ga je u nekoj rutinskoj kontroli pretražio neki kanadski vojnik koji je ostao bez daha jer je kod njega našao svežanj od 10.000 dolara. Kanađanin je rekao da u životu nije vidio toliki novac. Časnici Specijalnih snaga bili su mu redovni gosti, ali je istodobno počeo primati najgore prijetnje od talibana koji su mu pokušali oteti brata. Vjerojatno i od konkurencije iz grada. Jer u pismima mu se obećavalo da bi bilo jako zdravo za cijelu njegovu obitelj ako bi pobjegao iz zemlje. 

Novi problem mu je bilo i to što je vojska SAD-a u nekom trenutku odlučila teret  zaštite kamiona prebaciti na kooperante. A ovi su posegnuli za najjeftinijima, za samim talibanima. Da bi 2011. Washingtonu napokon svanulo kamo novac odlazi. I tako su mnogi, pa i Hikmatullah ostali bez poslova. Krajem 2012. i on i Sherzai na dva mjeseca su završili na ispitivanjima u zatvoru Bagram, ali im nisu našli ništa posebno. Neko vrijeme su im čak zamrznuli sredstva, ali se i to pokazalo kao pucanj u prazno jer se pokazalo da je jednostavno sustav koji je uvela američka vojska, bio takav da je generirao korupciju.