Državna duma donijela je zakon kojim se Federalnoj službi sigurnosti (FSB) vraća pravo da ima vlastite istražne zatvore. Zastupnici planiraju razmotriti još dva prateća zakona s amandmanima na Zakonik o upravnim prekršajima, Kazneni zakon i Zakonik o kaznenom postupku na prvom čitanju 17. srpnja. Sva tri dokumenta trebala bi stupiti na snagu 1. siječnja 2026., piše Meduza.

Nakon 20 godina

FSB je do 1. siječnja 2006. imao svoje zatvore. U srpnju 2005. Vladimir Putin izdao je dekret kojim se istražni zatvori FSB-a do kraja godine prenose na Saveznu kazneno-popravnu službu (FSIN), koja je podređena Ministarstvu pravosuđa. Putin je zabranio tajnoj službi da ima svoje zatvore zbog obveze koju je Rusija preuzela prilikom pridruživanja Vijeću Europe 1996. godine. Tada su vlasti obećale da će sustav kazneno-popravnih ustanova prenijeti pod nadležnost Ministarstva pravosuđa "što je prije moguće".

Ministarstvo unutarnjih poslova već se 1998. odreklo svih svojih zatvora i istražnih centara u korist Ministarstva pravosuđa, ali reforma nije obuhvatila FSB-ove ustanove. Ruske vlasti dugo su ignorirale izvješća nadzornog odbora Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (PACE), koji je redovito zahtijevao da se FSB-u oduzmu istražni zatvori.

NAJGORI OD NAJGORIH Pet najgorih američkih zatvora. Tamo su kanibali, ubojice, terorist iz 11. rujna...

U predsjedničkom dekretu iz 2005. kao razlog prijenosa navedeno je:
 - Radi stvaranja dodatnih jamstava za zaštitu prava, sloboda i zakonitih interesa osoba osumnjičenih i optuženih za počinjenje kaznenih djela, uzimajući u obzir preporuke Parlamentarne skupštine Vijeća Europe - pisalo je u dekretu.

Samo FSB ima kontrolu

Osoba smještena u FSB-ov istražni zatvor bila je praktički potpuno pod kontrolom te službe, ona je upravljala i uvjetima pritvora i istražnim postupcima, uključujući pristup odvjetniku. Bez neovisnog nadzora, bilo je lakše vršiti pritisak na optužene. S obzirom na to da je Rusija prestala biti članica Vijeća Europe 2022., tajna služba sada želi povratak širokih ovlasti koje je imala u svojim zatvorima gdje je bez puno birokracije i kontrola mogla djelovati nad 'neprijateljima Ruske Federacije'. Zastupnici i senatori, autori zakona, u obrazloženju izričito navode da u kontekstu „specijalne vojne operacije” potrebno poduzeti „dodatne mjere za zaštitu državnih tajni” i obraniti se od „pojačanog interesa stranih država i organizacija” prema osumnjičenima i optuženima za veleizdaju, špijunažu, tajnu suradnju sa strancima, terorizam i ekstremizam.

Istraživači ruskih sigurnosnih službi Andrej Soldatov i Irina Borogan u svojoj analizi nacrta zakona o FSB-ovim istražnim zatvorima izravno su ga nazvali „temeljem za novi Gulag” i predvidjeli porast represije u zemlji:

 - Posebni vagoni, brodovi, zrakoplovi, ovlasti za pratnju zatvorenika i pravo da sude i primaju mito unutar zatvora – sve to, pod kontrolom FSB-a, ukazuje na pripreme za represiju u razmjerima kakve još nismo vidjeli - rekli su. Iako u ovom trenutku nije poznato koje će sve točno zatvore dobiti, pojedini kazamati se navode kao potencijalna mjesta u kojima će FSB zatvarati protivnike ruske države. Istražni zatvor br. 1 (Moskva, ul. Matrosskaja Tišina 18), Istražni zatvor br. 2 (Moskva, Lefortovski Val 5), Istražni zatvor br. 3 (Sankt-Peterburg, ul. Špalerna 25), Istražni zatvor br. 4 (Rostov na Donu, ul. Boljšaja Sadovaja 31), Istražni zatvor br. 5 (Krasnodar, ul. Krasnoarmejska 22), Istražni zatvor br. 6 (Vladikavkaz, ul. Mordovceva 6) i SIZO-7 (Čeljabinsk, ul. Komune 70).

Putin i tajne službe

Godine 1975. Vladimir Putin se pridružio KGB-u i prošao obuku u 401. školi KGB-a u Okhti, Lenjingrad. Nakon obuke radio je u Drugoj glavnoj upravi (kontraobavještajna služba), a zatim je prebačen u Prvu glavnu upravu, gdje je nadgledao strance i konzularne službenike u Lenjingradu.

U rujnu 1984. poslan je u Moskvu na daljnju obuku na Crvenozastavnom institutu Jurij Andropov. Od 1985. do 1990. službovao je u Dresdenu, Istočna Njemačka, koristeći se lažnim identitetom prevoditelja. Tijekom službe u Dresdenu radio je kao jedan od časnika za vezu KGB-a s tajnom policijom Stasi i navodno je bio promaknut u čin potpukovnika. Prema službenim podacima s predsjedničke web stranice Kremlja, komunistički režim Istočne Njemačke odlikovao je Putina brončanom medaljom za „vjernu službu Narodnoj narodnoj vojsci“. 

Prema službenoj biografiji Vladimira Putina, tijekom pada Berlinskog zida, koji je započeo 9. studenoga 1989., spasio je arhive Sovjetskog kulturnog centra (Kuća prijateljstva) i vile KGB-a u Dresdenu, kako bi ih sačuvao za buduće vlasti ujedinjene Njemačke i tako spriječio da demonstranti, uključujući agente KGB-a i Stasija, dođu u posjed ili unište dokumente. Navodno je spalio samo KGB-ove spise, i to u svega nekoliko sati, dok je arhivu Sovjetskog kulturnog centra ostavio njemačkim vlastima.

Nije poznato prema kojim je kriterijima odlučeno što će biti spaljeno, primjerice u vezi sa spisima Stasija ili drugih službi DDR-a i SSSR-a. Putin je izjavio da su mnogi dokumenti ostali u Njemačkoj samo zato što je peć za spaljivanje pregorjela, ali da je znatan broj dokumenata iz vile KGB-a ipak poslan u Moskvu.

Nakon sloma komunističke vlasti u Istočnoj Njemačkoj vratio se u Lenjingrad kao pripadnik "aktivne rezerve", gdje je oko tri mjeseca radio u Odjelu za međunarodne odnose Lenjingradskog državnog sveučilišta, pod nadzorom prorektora Jurija Molčanova, dok je paralelno radio na svojoj doktorskoj disertaciji. Tamo je tražio nove regrute za KGB, nadgledao studentsko tijelo i obnovio prijateljstvo sa svojim bivšim profesorom Anatolijem Sobčakom, koji će uskoro postati gradonačelnik Lenjingrada. KGB je napustio 20. kolovoza 1991.

Postkomunistička karijera

Ključni trenutak u karijeri Vladimira Putina dogodio se 1998. godine, kada ga je predsjednik Boris Jeljcin imenovao ravnateljem FSB-a, glavne ruske obavještajne i sigurnosne agencije. U toj ulozi Putin se usredotočio na reorganizaciju i jačanje agencije nakon godina koje su se smatrale razdobljem opadanja njezine učinkovitosti. Ovo razdoblje pokazalo se presudnim za oblikovanje njegova kasnijeg pristupa vlasti i upravljanju državom.

FSB kao nasljednik KGB-a zadržao je brojne aspekte modusa operandi sovjetske tajne službe, uključujući i zatvore koji spadaju samo pod jurisdikciju tajne službe i ne odgovaraju ministarstvu unutarnjih poslova i pravosuđa. FSB-ovi zatvori djelovali su u režimu stroge tajnosti. Pristup informacijama o pritvorenicima, uvjetima u zatvorima, pa čak i pravilnicima, često je ograničen ili potpuno nedostupan javnosti. U prošlosti su interni propisi FSB-a bili klasificirani dokumenti. Jedan od najpoznatijih zatvora bio je Zatvor Lefortovo (SIZO-2, Moskva) korišten još u doba SSSR-a. Optuženi su često držani u izolaciji, bez pristupa odvjetnicima ili kontaktima s obitelji. U suvremenoj Rusiji FSB-ovi zatvori koristili su se do 2006. za pritvaranje osoba osumnjičenih za špijunažu, veleizdaju i terorizam. Odvjetnici pritvorenih morali su unaprijed dobiti posebna odobrenja za posjete, a sastanci su bili pod nadzorom. Komunikacija između pritvorenika i obrane često je bila ograničena, što je ozbiljno potkopavalo pravo na pošteno suđenje. Zabilježeni su brojni slučajevi psihološkog i fizičkog pritiska, uključujući dugotrajnu izolaciju, uskraćivanje medicinske pomoći i vođenje iscrpljujućih istraga kako bi se iznudila priznanja.

Gulag

Gulag (skraćenica od Glavnoe upravlenie ispravitelnо-trudovykh lagerej – Glavna uprava popravno-radnih logora) bio je sustav prisilnih radnih logora u Sovjetskom Savezu. Izvorno se riječ Gulag odnosila samo na odjel sovjetske tajne policije zadužen za upravljanje tim logorima, posebno od 1930-ih do ranih 1950-ih, tijekom vladavine Josifa Staljina. Gulag je danas prepoznat kao jedan od glavnih instrumenata političke represije u Sovjetskom Savezu.

Logori su primali i obične kriminalce i političke zatvorenike, od kojih su mnogi bili osuđeni kroz pojednostavljene ili izvanpravne postupke, poput tzv. trojki NKVD-a. Sustav je osnovan 1930. godine i isprva je bio pod upravom OGPU-a (1923.–1934.), zatim NKVD-a (1934.–1946.), a u završnim godinama pod Ministarstvom unutarnjih poslova (MVD).

Morali su se zahvaljivati Staljinu

Sustav logora brzo je rastao – već 1920-ih imao je oko 100.000 zatvorenika, a do kraja 1940. broj zatvorenih porastao je na oko 1,5 milijuna. Prema konsenzusu među suvremenim povjesničarima, kroz logore Gulaga prošlo je oko 14 milijuna ljudi, a kroz kolonije još oko 4 milijuna od 1930. do 1953. godine. Procjenjuje se da je između 1,5 i 1,7 milijuna zatvorenika umrlo u logorima ili ubrzo nakon puštanja na slobodu.

 Izuzev svirepih životnih uvjeta koji su uključivali rad na ekstremno niskim temperaturama u Sibiru, brutalna premlaćivanja i glad, gulag je postao sinonim i za politički preodgoj i psihološko maltretiranje. Zatvorenici su često bili primorani slati Staljinu rođendanske čestitke u kojima su mu se zahvaljivali što ih je poslao u gulag kako bi postali bolji ljudi i da je golgota u tim zatvorima bila u njihovom osobnom interesu.