Libijski rat, tko zna koji po redu, približava se kraju. Bivši Gadafijev general Halifa Haftar izgubio je bitku za glavni grad Tripoli i njegove snage povlače se pred napadima međunarodno priznatih libijskih vlasti. Međutim, dok se malo zagrebe pod površinu takvih događaja, vidimo koliko je situacija na terenu zapravo kompleksna. I dalje imamo činjenicu da Haftara podržavaju Francuska, Rusija, Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati. 

Vladu nacionalnog jedinstva podržavaju Turska, Katar, ali i Ujedinjeni narodi. Faiz el-Saradž, premijer od 2015. godine, barem načelno želi voditi demokratsku Libiju nakon izbora, u čemu ga ometa Haftar. Ruska podrška do sada se svodila na slanje plaćenika i vojnih savjetnika, ali posljednjih tjedana počele su curiti informacije da su poslali čak i ratne zrakoplove kako bi izravno pomagali u spašavanju Haftara. Koji nije pretjerano drag Vladimiru Putinu, ali još kontrolira bogata naftna polja na istoku Libije. 

Obljetnica 25 godina od rata bez kojeg bi Putin danas bio obični činovnik

Rusi su poslali privatnu plaćeničku jedinicu Wagner i svaki njihov neuspjeh se lako negira. Baš kako je ovih dana posebni Putinov izaslanik za Bliski istok Mihail Bogdanov u razgovoru za egipatske novine Al-Ahram jasno je rekao da se barata mnoštvom krivih informacija. “Ljudi, koji se navodno bore u Libiji, nisu napustili Rusiju. Mnoge druge informacije su jednostavno neutemeljene”, kazao je on, ali nije eksplicitno rekao da se Wagner ne bori na Haftarovoj strani. 

A na strani Vlade nacionalnog jedinstva bore se sirijski plaćenici iz pobunjeničkih postrojbi. Tako su akteri sirijskoga građanskog rata nastavili svoj sukob samo na drugom kontinentu. Wagner, naime, i tamo zastupa ruske interese pa se bore na strani Bašara Al-Asada. Što ih neminovno dovede pred ciljnike američke vojske, koja podržava Kurde i druge pobunjenike. 

Spomenut ćemo ovdje jedan okršaj koji je Bijela kuća pokušavala sakriti. Trump se tim velikim uspjehom američkih komandosa hvalio na jednom humanitarnom događaju zatvorenog tipa. Ta “slavna” bitka američkih i prosirijskih vladinih snaga bila je početkom veljače 2018. godine, a u nju su bili uključeni i ruski plaćenici, navodno članovi Wagner grupe. Inače, Wagner bi trebao biti poznat hrvatskoj publici po nekoliko stvari. 

Prva je što su sudjelovali u oslobađanju/zauzimanju naftnih polja diljem Sirije, za što im je obećano da će dobiti dio zarade od eksploatacije nafte. Inina polja u blizini Palmire oslobodili su pripadnici Wagnera, a među njima su vjerojatno bili i srpski plaćenici.  Ruski nezavisni medij Fontanka otkrio je kako tvrtka Wagner šalje vojnike u Siriju te da su izravno sudjelovali u borbama za oslobađanje Palmire tijekom travnja 2017. Iako u to vrijeme službeno nisu postojali, novinar Fontanke Denis Korotkov otkrio je da su u borbama za Palmiru sudjelovali i borci Wagnerova “Srpskog voda”. 

“Ta grupa nije imala neko veliko značenje. Rekli su mi da je riječ o grupici od 10 ili 20 ljudi. I sad mi izvori govore da se u Wagneru nalazi nekoliko ljudi s Balkana, ali kako mi tijekom istrage nisu ništa značili, nisam se raspitivao ni za njihovo državljanstvo”, ispričao je Korotkov u razgovoru za Express. 

Smrt diktatora Mučili ga i silovali bajunetom, a Zapad je upozorio što ga čeka

Nedaleko od Palmira nalaze se i Inina postrojenja uništena u bombaškom napadu ISIL-a. Možda kako bi ostavili dojam da ima puno više Srba u Siriji, pojavile su se fotomontaže srpskih i sirijskih zastava. Možda je zbog toga i Bojan Kolaković jednom prilikom rekao da se u Siriji bori više od 30.000 pravoslavaca. Istini za volju, on je jedan od rijetkih za koje se zna da su bili u Siriji zato što se slikao s ruskim sustavom protuzračne obrane, a i objavljena je fotografija sirijskog vojnika s porukom pozdrava upućenom njemu. 

Turska se u Siriji bori protiv Rusa i Wagnera, pa je to još jedna preslika krvavog sukoba koji bjesni već godinama. A da se ovaj rat približava kraju, govori i činjenica da je Haftar u Egiptu, uz blago nagovaranje drugog vojnog diktatora Abdul-Fattaha al Sisija, jednostrano proglasio primirje u Libiji. Snage odane Vladi nacionalnog jedinstva odbile su tu ponudu i ovih dana pokušavaju zauzeti strateški važan grad Sirte. 

Tu glavnu ulogu igra Rusija jer oni su vidjeli da Haftar ne može ovladati cijelom državom iako je imao svu moguću logističku podršku, a jedno vrijeme se činilo da će ipak uspjeti, dok je bio pred vratima glavnoga grada Tripolija. Sad čak i visoki politički dužnosnici na njegovoj strani govore da im Rusi okreću leđa. Mnogi analitičari sad upozoravaju kako je Saradž u stvarno nezgodnoj poziciji. 

Haftar mu nudi pregovore i, što je važnije, Haftarovi saveznici zahtijevaju političko rješenja rata. Međutim, pristane li sad na razgovore, postoji realna mogućnost da će se njegova vojska raspasti zato što je čine mnogobrojne frakcije sa zajedničkim nazivnikom “mrzimo Haftara”. Ne pristane li, pak, na razgovore, riskira vojni poraz jer pobjeda još ni približno nije osigurana. 

Tarek Megarisi, suradnik European Council on Foreign Relations, rekao je nedavno za Al-Jazeeru: “Egipat ima izravne sigurnosne interese u Libiji i važno im je imati pouzdanog partnera za sigurnost u istočnoj Libiji. Zbog toga i jesu tako zabrinut”. 

Rat od 2011. Ruski plaćenici stigli u Libiju - cilj je Gaddafijev sin

Egipat će i dalje pomagati Haftaru i diplomatskim i vojnim putem, ali sad su sve manje sigurni u Haftarovu pobjedu, zbog čega se polako okreću od njega. 

“Egipatski interesi u Libiji i na Mediteranu svode se na sigurnost granice i ekonomske zone na moru. Turska će vjerojatno poštivati te interese zato što žele izbjeći izravni sukob”, izjavio je Jalel Harchaoui iz haškog Instituta Clingendael. 

U svemu tome ne smijemo zaboraviti ni na Saifa al Islama Gadafija, sina bivšeg diktatora, koji želi vladati barem jednim komadom Libije. On je danas jedini preživjeli član Gadafijeve obitelji u zemlji. Mnoštvo je razloga zbog kojih bi prosječni Libijac danas želio vidjeti njega na čelu države. 

Najjednostavniji je već taj što je zemlja u takvom kaosu da mnogima i potpuno nedemokratska vladavina starijega Gadafija danas izgleda kao apsolutno prihvatljivo mnogo manje zlo od ovoga što Libijci trpe danas; siromaštvo, terorizam, stalni frakcijski sukobi, nepostojanje središnje vlasti. 

Sljedeći razlog je taj što je Saif al-Islam Gadafi, iako ga se često spominjalo kao nasljednika svog oca, to odbijao, po svoj prilici zbog neslaganja s razinom demokratičnosti režima. Još ranije, 1998., on je javno priznao da su medicinske sestre iz Bugarske, lažno optužene da su 400 djece zarazile HIV-om, bile zlostavljane dok su bile zatočene u Libiji. 

Prema svjedočenjima nekih od njih, čini se da je upravo on, tad još u svojim 20-ima, imao ključnu ulogu u njihovu oslobađanju. Saif je svojedobno ljetovao na svojoj jahti Blue Bay i u Dubrovniku, a njegov je boravak uvijek bio pod budnim okom policije. Pri dolasku u Dubrovnik zbog želje za anonimnošću je odigran pravi igrokaz za novinare. Tom su se prigodom u dva luksuzna Mercedesa s velikim brojem kofera ukrcale dvije žene za koje se pretpostavlja kako su Saifove supruge. 

Šef Tripolija Opsada Mediterana: Svi se boje novog Gadafija

Žurno i u pratnji policijskog vozila s upaljenim rotirkama kolona je napustila Gruž, a tom je prigodom šef osiguranja “glumio” gazdu Saifa. Tek kad su se novinari udaljili, kolona vozila je, načinivši krug, ponovno došla pred Blue bay. Prije rata Saif je većinu vremena provodio u londonskoj vili vrijednoj desetak milijuna funti. Ali nije sve bilo tako divno kako se čini na prvi pogled. 

Čak i njegov doktorat s Londonske škole za ekonomiju (LSE) bio je prepun kontroverzija, a ponajviše zato što je na dan proslave doktorata potpisan darovni ugovor vrijedan 2,4 milijuna dolara između Gadafijeve dobrotvorne zaklade i LSE. Kako bilo da bilo, libijski rat približava se desetom rođendanu, a kraj nije ni na horizontu.