Počelo je ne baš kao prava velika invazija, nego kao grozničavo bauljanje kroz blato i snijeg uplašenih, polugladnih ruskih regruta, ostataka sile koja je ne tako davno - tek tri godine ranije, prije raspada Sovjetskog Saveza, bila moćna Crvena armija.
Ali čak i tako oslabljene, ruske trupe koje su 11. prosinca 1994. napredovale iz tri smjera u pobunjenu regiju Čečeniju, ovom su akcijom donijele povijesnu promjenu i Rusiji i svijetu.
Ruski napad, u početku u zapanjujućem neredu, ali potom sve više organiziran i brutalan, nagovijestio je ne samo početak Prvog čečenskog rata - nemilosrdni sukob u kojem su poginule desetine tisuća ljudi, većinom civila, - već i kraj ruskog liberalnog sna, piše New York Times.
Bila je to prekretnica koja je nagnula Rusiju prema vladavini predsjednika Vladimira Putina, koji je sada na vlasti već dva desetljeća. Putin je u to vrijeme bio nepoznati općinski dužnosnik u Sankt Peterburgu, ali pet godina kasnije postao je gospodar Kremlja, pogurnut tamo još jednim čečenskim ratom.
Anatoly Shabad, bivši fizičar i istaknuti prodemokratski političar početkom 1990-ih, posjetio je Čečeniju 1994. godine, prvo kako bi pokušao spriječiti rat, a zatim zaustaviti ubojstva koja su već počela odnositi ljudske živote.
Zatvoren cijelu noć u podrumu predsjedničke palače u gradu Groznom, čečenskom glavnom gradu, dok su ruske snage izvele katastrofalan, sveobuhvatni napad na grad u novogodišnjoj noći 1994., Shabad je ujutro izišao na ulice koje su bile posute leševima, ruskih vojnika i njihovih izgorjelih tenkova.
"Unatoč vojnom debaklu u Groznom i mnogim drugim mjestima, sigurnosni i vojni dužnosnici koji su se zalagali za rat - poznati kao "siloviki", ili ljudi sile - isplivali su na vrh i vratili svoj utjecaj koji su izgubili na demokratskim izborima nakon raspada SSSR-a 1991. godine", Kaže Shabad.
"Siloviki su bili gubitnici na terenu, ali stekli su moć. Vrijeme demokratske transformacije je prošlo i društvo se vratilo u svoje staro stanje uma“, podsjetio je Shabad, kjoi više nije danas u politici.
Kad je predsjednik Boris N. Jeljcin prvi izabrani čelnik Rusije, prije 25 godina najavio da će "upotrijebiti sva sredstva koja su na raspolaganju državi" kako bi srušio čečenske zahtjeve za neovisnošću, očekivao je da će pokoriti Čečene brzim ratom i pokazivanjem velike sile.
Nada i očekivanje bilo je da će Rusija ponoviti uspjeh američke vojske na Haitiju, koji su napali u rujnu 1994. kako bi brzo ukinuli vojnu diktaturu.
Umjesto toga, čečenski rat se rastegnuo na gotovo dvije godine i nije postigao nijedan od glavnih ruskih ciljeva osim smrti despotskog vođe regije Džohara Dudajeva, koji je u travnju 1996. ubijen ruskom laserski navođenom raketom.
Rat je srušio Grozni, moderan, multietnički grad, i pretvorio ga u pustoš punu ruševina, koja je podsjećala na Staljingrad u Drugom svjetskom ratu. Ujedno, tad se i razbio postsovjetski imidž Rusije kao mirne demokracije. Također je udario temelje Drugom Čečenskom ratu koji je počeo 1999. godine koji je ubrzao Jeljcina - bolesnog, često pijanog i nikad potpuno oporavljenog od traume Prvog rata - da preda vlast Putinu uoči novog tisućljeća.
Stravična brutalnost sukoba pretvorila je ono što je počelo kao sekularni nacionalistički pokret u Čečeniji, u sukob sve više obojan militantnim islamom, a mnogi borci svoju bitku protiv Rusije gledali su kao dio globalnog džihada.
Novac i borci slijevali su se s Bliskog Istoka tijekom kasnijih faza rata, pretvorivši Čečeniju u oranicu za nasilnu ideologiju Al-Kaide.
Mnogi su Jeljcinovi ristađe i vojni djelatnici upozoravali na katastrofu.
"Bit će krvi do koljena, još jedan Afganistan", predvidio je general Boris Gromov, zamjenik ministra obrane, koji je u veljači 1989. vodio posljednje sovjetske trupe kući iz te zemlje. Zamjenik zapovjednika ruskih kopnenih snaga dao je ostavku u znak protesta.
Poput sovjetskog rata u Afganistanu, Prvi je čečenski rat završio pat pozicijom. Rusija se povukla nakon što je potpisala mirovni sporazum kojim je konačni status Čečenije ostao neriješen, ali je u suštini dao regiji samoupravu pa je Moskva krenula u rat kako bi je spriječila.
I poput sovjetskog povlačenja iz Afganistana, ruski odlazak iz Čečenije ostavio je opustošenu zemlju koja se brzo potonula u bezakonje i sukobe među suparničkim frakcijama.
Dok je afganistanski rat gurnuo Sovjetski Savez prema kolapsu, Ruska Federacija je preživjela čečenski debakl. Ali bila je krajnje ponižena i temeljito preoblikovana.
Zbog toga je uspon jednog moćnika poput Putina, bivšeg agenta KGB-a koji se založio za uspostavu reda i osvećivanja ruskog poraza u Čečeniji, ne samo bio moguć, nego je bio neizbježan.
Invazija iz 1994. "bila je pravi prijelaz Rubikona za Rusiju", rekao je Thomas de Waal, britanski stručnjak za Kavkaz koji je napisao "Chechnya: Calamity in the Caucasus", zajedno s reporterkom Carlottom Gall iz New York Timesa.
Rat je, rekao je, "uvukao cijelu zemlju u veliku noćnu moru", jer su vojnici, uglavnom slabo obučeni regruti, bačeni u vatru.
"Jastrebovi su izgubili rat, ali su osvojili vlast", rekao je gospodin de Waal.
Službeni broj poginulih u ruskoj vojsci iznosio je gotovo 6 000, ali većina neovisnih procjena daje stvarnu cifru koja je dvostruko veća. Broj umrlih civila procjenjuje se između 30 000 i 100 000.
Odluka gospodina Yeltsina da pošalje trupe u Čečeniju prvobitno je naplaćena kao izravna vježba za "vraćanje ustavnog poretka" i ukidanje deklaracije neovisne države.
No, kao i s kasnijim ruskim vojnim intervencijama, posebice u Gruziji 2008. i Ukrajini 2014., rat je počeo složenijom podmuklom orkestracijom od strane ruske inteligencije.
Petnaest dana prije glavne invazije deseci tenkova i oklopnih transportera slijevali su se u Čečeniju, što je predstavljeno kao protjerivanje čečenskih oporbenih skupina da sruše Dudajeva. Napad se uklapa u rusku pripovijest - koja se danas ponovila u istočnoj Ukrajini - da je Moskva jednostavno promatrač u lokalnom sukobu.
Ali ta se priča brzo raspala, kad su čečenski borci zaustavili napredovanje, uhvatili tenkovske posade, otkrili da su Rusi i uputili ih pred ruske i strane novinare.
Shabad, koji je krajem studenog 1994. posjetio Grozni s drugim ruskim parlamentarcima, rekao je da je odmah očigledno da je službeno oricanje ruske umiješanosti bila čista laž.
"Pretvarali su se da se Čečenci samo međusobno sukobljavaju. Cijelu je stvar organizirala Rusija, uglavnom FSK - domaća obavještajna agencija, nasljednica KGB-a i preteča današnjeg FSB-a", govori Shabad.
Andrei Rusakov, vojni kapetan koji je bio među 20-ak zarobljenih Rusa, ispričao je kako je potpisao tajni ugovor u kojem mu je FSK - koji se sada naziva FSB - ponudio nekoliko tisuća dolara za sudjelovanje u glumljenom napadu čečenske oporbe.
Otkrivanje neuspjeha sigurnosne službe potaknulo je javno ruganje ruskoj vojsci. Pavel S. Grachev, ministar obrane, izjavio je na televiziji da bi oružane snage mogle preuzeti kontrolu nad Čečenijom s „jednom pukovnijom u roku od nekoliko sati“.
Nakon neuspjelog novogodišnjeg napada na Grozni, ruske snage su nemilosrdno sravnile grad sa zemljiom iz zraka, što je pretvoreno u orgije uništavanja, a tadašnji njemački kancelar Helmut Kohl zgroženo je to nazvao 'čistim ludilom'. Rusi su napokon zauzeli grad, alije to prouzročilo stravičnu brutalnost na obje strane.
Čečeni su grad ponovno osvojili iduće godine i opkolili ruske snage u drugim većim gradovima.
U kolovozu 1996. general Aleksander Lebed, Jeljcinov savjetnik za nacionalnu sigurnost postigao je dogovor s Čečenima da zaustave borbe. Jeljcin, sve manje sposoban i pod političkom opsadom, u početku je prihvatio sporazum, koji je efektivno priznao ruski poraz, ali ga je na kraju odobrio.
"Glavna stvar", rekao je, "je da krvoproliće zaustavljeno."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site
putin haha
Ovo je među 5 nalošije napisanih i pristranih članaka svih vremena. Ali kada se uzm u obzir da vas Soroš finacira sve postje logičnije.