Obično bi to ovako izgledalo: usred prvog ili drugog sata otvaraju se vrata učionice, i kad unutra zakorači žena u bijeloj medicinarskoj kuti, razredom se prolomi uzdah užasavanja. Ekipa za vakcinaciju iz školske poliklinike dolazi nenajavljeno. Da netko tog dana ne pobjegne iz škole ili da nadobudni roditelji, neprijateljski raspoloženi prema tekovinama zdravstvene zaštite, ne pokušaju svoje dijete izbaviti od cijepljenja. Vakcina je obavezna, nemoguće ju je izbjeći, a nikome, zapravo, i ne pada na pamet da je izbjegava. Naši roditelji, mahom generacija rođena malo prije Drugog svjetskog rata ili u ratu, još se sjećaju vremena tuberkuloze i dječje paralize, kad se umiralo od velikog kašlja, difterije i šarlaha, i vjeruju u zdravlje. Mi, pak, na cijepljenje, koje se provodi u školskoj trpezariji, odlazimo kao na izvršenje smrtne kazne. Trpezarija je u prizemlju, tamo gdje je i produženi boravak, a naša je učionica na trećem katu. I dok silazimo, dok nas učiteljica pred sobom goni kao stadašce preplašenih jaganjaca, razabiru se buduće odrasle psihologije. Jedni stalno pokušavaju pobjeći na začelje, drugi postaju agresivni pa bi se tukli, dok treći, najmalobrojniji, pomireni sa sudbinom, kroče na čelu. Oni će prvi biti cijepljeni. Zagledani u njihova lica pokušavat ćemo dokučiti koliko to zapravo boli.

Medicinska sestra je krupna, poblajhana žena sa svježom vodenom trajnom i grahorastom bradavicom iznad gornje usne, iz koje rastu tri oštre crne dlake. Zove se Munevera i svi je se plaše. Drugarica Munevera uživa u svom poslu, a meni se čini da najviše uživa u našem strahu. Asistiraju joj mladić i djevojka iz Medicinske škole, kojima je ovo praksa. Sa strane stoji nepoznati mladi doktor. Ako nekome dođe zlo. Zveckaju staklene šprice, upotrijebljene igle padaju na metalni poslužavnik. Sestra Munevera mrgodi se dok zabija iglu u gumeni poklopac staklene bočice s cjepivom, povlači sadržinu, a zatim visoko u zrak špricne kapljicu-dvije. Trpezarijom se širi vonj pilećeg paprikaša i onoga starinskog aseptičnog sredstva, koje se koristilo sedamdesetih i osamdesetih. Spoj ta dva mirisa, i trećega - mirisa dječjeg znoja, nečistoće i sirotinje, za mene će ostati miris cijepljenja. Iznenadit će me, a pomalo i zbuniti, dvije vakcine koje ću, u razmaku od tri tjedna, primiti četrdeset i koju godinu kasnije. 

Ubode tih igala nisam uspio osjetiti, ni bol koji bi nastao istiskivanjem njihova sadržaja. Ubodi drugarice Munevere zaista su boljeli. Je li ta bol posljedica preosjetljivosti, fokusiranosti na tu samo jednu točku u ramenu, nehotičnog transponiranja svakodnevnog bola i nesreće djetinjstva u taj ubod medicinske igle? Ili su igle, šprice i injekcije bile drukčije nego danas? Danas su plastične, jednokratne, tad su bile staklene, te su se dezinficirale u glomaznim trbušastim strojevima, ili su, ako bi bila prijeka potreba, iskuhavane u kuhinjskim loncima i na zacrnjelim plinskim štednjacima. Iz čega je, zapravo, nastao sav taj strah od iznenadnog ulaska bijelih kuta u razred? Dvije-tri godine ranije, što su za djetinjstva čitava desetljeća, u posljednjoj godini prije polaska u školu, dok sam još bio mudar kao svjetska književnost i mašte slobodne kao nadrealizam, cijepilo me protiv velikih boginja. Išli smo svi troje u Makarsku, Nona, Nono i ja, ali Noneta zbog godina i zdravlja nisu cijepili. U domu zdravlja iglicom mi je zagrebalo po ramenu i na tom se mjestu nekoliko dana kasnije pojavila grdna rana. Ubrzo se pretvorila u krastu, koju nisam smio dodirivati, a Nona je dobro pazila, dok bih se navečer i ujutro oblačio i svlačio, da ne ozlijedim to važno mjesto civilizacijskog samopotvrđivanja, tu buduću stigmu epohe, po kojoj će se prepoznavati naraštaj druge polovine dvadesetog vijeka. Promatrao sam je radoznalo, tog proljeća 1972., gnojavu, grdobnu, srednjovjekovnu krastu, kako se suši, ružniju mnogo i impresivniju od svih mnogobrojnih krasti po zderanim koljenima i laktovima, po cjevanicama, po čelu i bradi, što sam ih tijekom djetinjstva sakupljao, čekao da se malo posuše, i onda ih žudno i s užitkom čupkao, sve do krvi, tako da mi što dulje traju. Ovu krastu od cijepljenja protiv velikih boginja nisam smio dirati, nisam je smio čupkati, ali jednom nakon što je otpala, iza nje je ostao respektabilan ožiljak. Po tom ožiljku se poznajemo da smo ljudi. Taj ožiljak spomenik je na našim tijelima jednoj od sigurno najvećih i najvažnijih pobjeda u ljudskoj povijesti. Variola vera istrijebljena je zahvaljujući cjepivu, i samo cjepivu. Njezin virus danas postoji samo u laboratorijima i bio je prije nekoliko godina predmet zanimljive etičke i znanstvene rasprave: treba li ga uništiti, iz straha od moguće zloupotrebe, ili čovjek nema prava da uništi ono što uz njega u prirodi postoji, makar to bio samo virus, i makar mu taj virus bio smrtni neprijatelj? Bih li ja, kad bi mi se pod sabljom našao posljednji virus variole vere, zamahnuo njome i posjekao ga, tako da više na zemlji ni u teorijskoj mogućnosti ne postoje velike boginje? 

Nemam odgovor na tako zamišljenu dilemu. Ali istovremeno mislim da čovjek ima razloga biti ponosan na to što je 1977. oglašeno da velike boginje među ljudima više ne postoje. Razlog za ponos nije u uništenju jednog virusa, nego u ljudskoj solidarnosti koja je čovječanstvo oslobodila velikih boginja. I svakog pojedinca u tom čovječanstvu. Na mom se ramenu još prepoznaje trag te velike pobjede. Ožiljak kakvog ne nose nove generacije. Jugoslavija je te 1972. spasila Europu od epidemije velikih boginja. Virus nam je došao s istoka. Oblaci u Europu doplovljavaju sa Zapada, dok bolesti stižu s Istoka. Elementarne nepogode, oluje i poplave mahom su okcidentalna pošast, dok su epidemije uglavnom orijentalna pošast. Nesreća i njezini uzročnici pravilno su raspoređeni između zapada i istoka, tako da mudriji svijet nikad ne može za svoju nevolju kriviti jednu stranu svijeta, dok će budalama kriv biti uvijek onaj tko se nalazi malo istočnije ili malo zapadnije od njih. Već prema trenutnim potrebama. Jugoslavija se s infekcijom izborila munjevitom kampanjom cijepljenja. 

Cjepivo, koje je i sastavom i načinom primjene jednostavnije i rudimentarnije od svih drugih cjepiva kojima ćemo biti izloženi, izrađivano je u Zagrebu, a cijepljenje ne samo da je bilo obavezno, nego je to bilo pitanje nacionalne i državne sigurnosti. Stopa smrtnosti od velikih boginja je viša od dvadeset posto, i samo je u dvadesetom stoljeću od ove strašne bolesti pomrlo više od 250 milijuna ljudi. Kad je krajem zime 1972. variola vera preko Kosova i Srbije zaprijetila Europi - prvi put nakon stoljeća relativnog mira - ugroženost europskog stanovništva bila je usporediva s njegovom ugroženošću u Drugom svjetskom ratu. Bio sam mali dječak, nisam pratio vijesti i još nisam čitao novine, tiho sam i u miru cijepljen u Makarskoj, i dugo sam se divio svojoj strašnoj krasti, tako da sam propustio ono glavno, što se pomalo vidi u filmu Gorana Markovića. Ali u tom filmu epidemija variole vere ipak je samo okvir za neku drugu priču, u kojoj će biti više riječi o raspadu jedne korumpirane zajednice, nego o bolesti koja napada jednog po jednog čovjeka. Markovićev film govori o porazu koji će nastupiti nakon što virus odavno bude pobijeđen. Ta pobjeda izgledala je ovako: širom zemlje cijepljenje je provođeno uz pomoć vojske. Gdje god bi bilo procijenjeno - u Makarskoj to, naravno, nije slučaj - da bi moglo biti otpora, ili da bi pojedinci mogli izmaći cjepivu, ili da civilna struktura nije dovoljno čvrsta da sve to organizira, kampanja je pretvarana u svojevrsnu, ne osobito suptilnu, demonstraciju organizirane vojne sile. U Zenici, pripovijedao mi je rođak, inženjer u željezari, cijepljenje radnika podsjećalo je na akciju opkoljavanja. Stigla je vojska u kamionima i kampanjolama, zatvoren je sa svih strana željezarski krug, oficir s megafonom vozio se u džipu i izdavao naređenja za okupljanje. Bio je to vrlo čudan događaj, u kojemu je bilo i nečeg zastrašujućeg, i nečeg ponižavajućeg, ali primijenjene metode na kraju su imale učinka. Epidemija je zaustavljena u samom začetku. Nije ugodno zamišljati kako bi to izgledalo da se variola vera umjesto u Jugoslaviji pojavila u nekoj tad slobodnoj i demokratskoj zemlji Zapada, u Austriji, recimo, u Italiji, Francuskoj, Danskoj, Švedskoj... Na koji bi način i kad virus bio zaustavljen? Ali zar nije opasno postavljati ovakva pitanja? I zar preko njih nećemo stići do toga da odobravamo represiju i neselektivne mjere, kakve recimo u Hrvatskoj od početka epidemije smišlja, zapovijeda i provodi Katolički stožer - kako je Capaka, Markotićku, Božinovića i njihove kamarade nazvao sociolog Ivan Markešić - kojima, kobajagi u ime zdravlja zajednice, narušava temeljna ljudska prava? Ali čak i da nemamo stožeraše i stožerašice koji zabranjuju obiteljska okupljanja, a same kao govornice nastupaju na masovnim vjerskim skupovima, čak i da nemamo jedna epidemiološka pravila za vjernike, s njihovim duhovnim potrebama, a druga za nevjernike, s njihovim duhovnim potrebama, čak i tad bi vrijedilo vrlo ozbiljno porazmisliti i porazgovorati o slobodi i virusu. Može li se slobodan čovjek u slobodnoj zemlji izboriti protiv virusa jednako efikasno kako se radnik u zeničkoj željezari, opkoljen vojskom, izborio protiv virusa? Vjerujem da može. Ali samo ako se jasno razlikuju sloboda mišljenja od snage činjenica. Recimo, cjepivo protiv variole vere nije, i nigdje ne bi trebalo biti, nešto što je predmet demokratskog dijaloga i iznošenja različitih mišljenja. U nižim razredima osnovne naša je generacija bila izložena i Calmette-Guérinovu bacilu. Besežiranje, kao zaštita od tuberkuloze, kasnije će postati obavezno za novorođenčad, ali u to se vrijeme već činilo da je tuberkuloza u Europi pobijeđena te da se na taj način temeljito izmijenio naš civilizacijski kod. Albert Calmette i Camille Guérin, jedan bakteriolog, drugi veterinar, kreirali su cjepivo od oslabljene bakterije po imenu Mycobacterium bovis, koju su pronašli kod krava, namjerivši da njome zaštite ljude od tuberkuloze. Cjepivo se daje pod kožu, na prednjoj strani podlaktice - a ne nadlaktice, kao što piše, ne razumijem kako i zašto, u internetskoj verziji Hrvatske enciklopedije, sveznajućeg zavoda, koji nosi ime Miroslava Krleže - i tu izazove, koliko se sjećam, neusporedivo manje impresivnu crvenkastu posljedicu, čiji su prečnik pri sljedećem posjetu školi mjerili mladi liječnik i liječnica, uz asistenciju iskusne sestre Munevere. Ni besežiranje ne može, kao ni cijepljenje protiv velikih boginja, biti predmetom demokratskog dijaloga i iznošenja različitih mišljenja. Zanimljivo je, međutim, kako toga nije ni bilo, premda primjena ovoga cjepiva usporedo vremenski teče s uzdizanjem zapadnih demokracija i stvaranjem ideologije bezuvjetnog poštovanja temeljnih ljudskih prava. Ili su ljudi u to vrijeme bili razumniji nego danas, ili je još živo bilo sjećanje na tuberkulozu i njezine obiteljske i društvene posljedice. Što je smrt bliža i izvjesnija, to čovjek jasnije misli o životu. Problem s protivnicima cijepljenja, kao i s neozbiljnim i neodgovornim vladama, kojima su interesi kapitala važniji od interesa javnoga, općečovječanskog zdravlja, čini se da je dvojak. S jedne strane: predugo se u bogatom svijetu nije umiralo od kuge i sličnih boleština, od tuberkuloze kao posljednje velike infektivne pošasti prošlo je sedamdesetak godina, tako da nenačitan svijet zakržljale imaginacije ne može pravo ni zamisliti kako izgleda ta vrsta umiranja te zbog čega je važno izmaknuti bolesti. S druge strane: bogati vjeruju da je moguće baš svaku bolest izolirati među siromašnima, pa se onda još više bogatiti na račun njezina djelovanja. To je razlog zbog kojeg siromašni ne mogu doći do cjepiva i zbog kojeg Bidenova administracija s bešćutnošću dostojnom Donalda Trumpa ima namjeru cijepiti i američke srednjoškolce, prije nego što će ijednu svoju vakcinu poslati ostatku svijeta. Oni doista misle da se kapljična infekcija može zaustaviti pred vratima njihova raja na zemlji. Drukčijeg stava nisu ni njihovi nezasiti europski kolege, čije kompanije za skupe novce prodaju cjepiva Amerikancima i Britancima, dok siromašnim europskim rođacima zabranjuju kupovinu ruskih i kineskih cjepiva, e da im ne bi ni minimalno narušavali trgovinski i politički monopol. Činjenica da nekakvu Uršu od Svetih Laži, propalu njemačku političarku, koja sad vlada Bruxellesom, zaboli međunožje hoće li nekakvi Hrvati, Slovenci, Rumunji, Slovaci ili Bugari crkavati od obostrane upale pluća, sama po sebi nije čudna. Ali čudno jest kako taj prebogati zapadni svijet ne shvaća da će siromašni, a necijepljeni europski rođaci na kraju i njih zaraziti i ubiti. Nije smrtonosan COVID-19, nego je smrtonosan kolektivni karakterni poremećaj, koji svijetu brani da se epidemiji suprotstavi.

Ali vratimo se našim jadima, koji s briselskom i vašingtonskom epidemijom bešćutnosti, kao ni s globalnim krizama u isporuci cjepiva i kampanjama cijepljenja, ipak nemaju veze. Evo što, možda, ima veze: u ta ranija, zacijelo nedemokratska vremena, za naših djetinjih i mladalačkih vakcina, dobro se znao krajnji smisao cijepljenja. Zdravstvena prosvjeta djelovala je, uglavnom, na zasadima velikoga Andrije Štampara, i doista svakome je na jasan način bilo utuvljeno u glavu čemu vakcina služi. Naši roditelji su pored toga još imali i živa sjećanja na strašnu prošlost i povijest. Ali čak smo i mi, bedasti, budalasti i beslovesni, moreni svim užasima djetinjih doba, dobro znali da su i sadizam drugarice Munevere, i vonj pilećeg paprikaša i asepsola, i naš panični strah od igle samo uzgredne posljedice, da ne kažem nuspojave, nečega mnogo većeg i važnijeg. Nečega što je važno za svakoga od nas pojedinačno, ali je još i mnogo važnije za zajednicu. Pa iako smo u svojim plahim i zračnim dušama bili opterećeni brojnim drugim, mnogo vjerojatnijim užasima, morama i strahovima od straha pred velikim boginjama, tuberkulozom i dječjom paralizom, iako smo svake noći u snu preživljavali emocionalne i duševne slomove i nepodnošljive tuge, iako još nismo shvaćali što je budućnost i koliko nam ona znači, negdje smo u pameti, ili barem na riječima, imali zahvalnosti na bolestima koje ćemo imati čast da izbjegnemo zahvaljujući šprici i igli. Danas, pak, nije nam jasno zašto se cijepimo. Nema novina u kojima bismo to pročitali. Nema televizije na kojoj bismo nešto ozbiljno o tome čuli. Nema liječnika kojima bismo zaista vjerovali. Tu su Rudan i Đikić, ali oni su znanstvenici, a naš je život tako daleko od znanosti. Mi živimo u doba svete krizme i prve pričesti. Mi živimo u doba kad je Bog stvarao svijet, pa se i on umorio. Ljudi masovno strahuju od cjepiva. Taj strah pojačan je bizarnom tržišnom konkurencijom između zapadnih farmaceutskih kompanija, a onda i jednako bizarnom političkom konkurencijom tobože slobodnog i neslobodnog svijeta, Amerike i Europe na jednoj, te Rusije i Kine na drugoj strani. Naše vođe ugrožavaju kineska i ruska cjepiva. Oni će prije pristati da narod umire od obostrane upale pluća, nego da se cijepi cjepivima s istoka. Naši vođe u Bruxellesu i na Gornjem gradu hladni su i bešćutni ljudi, koji su već cijepili sve svoje bližnje, a uskoro će cijepiti i kućne ljubimce. 

Režimski mediji u Hrvatskoj uporno lažu na temu cijepljenja. Katolički stožer, oličen u Capaku, Markotićki i tihom sekularnom Kaiću, demonstrira nam kristološko čudo: masovno cijepi cijeli jedan narod s tri vakcine. S tri doze, s tri bočice. A onaj starozavjetni muž s bludnim ženama u krilu, on inscenira lažne gužve na Velesajmu. Javlja narodu da je stiglo Pfizera, i onda se narod stušti, a on im pred nosom zatvori rešetke ili ih pusti samo nekoliko unutra, pa onda na večernjem dnevniku izvještava da je cijepljenje u punom jeku. Premijer obećava da će pedeset pet posto naroda biti cijepljeno do kraja lipnja. Vladini stručnjaci za odnose s javnošću, kordon režimskih novinara i stranačko članstvo po društvenim mrežama grozničavo smišljaju način na koji će ljude koji nisu cijepljeni uvjeriti da su cijepljeni. Zasad se to radi uglavnom tako što se oni koji se uspiju progurati cijepe jednom dozom, pa im se kaže da dođu za šest tjedana. Ali ni to neće biti dovoljno da Plenkovićevo obećanje bude ispunjeno. Jedina nada je da Kaić i Capak, i onaj bludni sin, uspiju s tri vakcine cijepiti tri milijuna ljudi. Ako je vjera u Boga našeg jednoga unutar stožera dovoljno čvrsta, to će im jamačno i uspjeti. Antivakseri u Hrvatskoj jedva dolaze do riječi. U zemlji bez cjepiva nitko ne želi slušati one koji se ne žele cijepiti. Da bi čovjek mogao nešto odbiti, najprije mu to mora biti ponuđeno. Ali ne kao iluzija, fikcija, pomast pobjednika u zemlji poraženih, nego upravo onako kako je cjepivo ovih travanjskih dana ponuđeno u Srbiji, gdje svatko bez prethodne najave može doći u dom zdravlja i iskati Pfizer, “kineza” ili Sputnik, ako ga ima. Pfizera i “kineza” ima stalno. U takvoj situaciji i antivakseri mogu doći do izražaja. Što je na kraju bilo s medicinskom sestrom Muneverom? Da mi je mati živa, ona bi to vjerojatno znala. Čudna je to bila žena. Kad bi skinula medicinarsku kutu, najednom bi postala fina i sasvim obična. Jednom smo je sreli u gradu, otac ju je ljubazno pozdravio, a ona me je, bez prepoznavanja, pomilovala po glavi. Naježio sam se od užasa. Ta divna prošla vremena! Izgubljeni pakao djetinjstva...