Režimski mediji u Hrvatskoj uporno lažu o cijepljenju

Obično bi to ovako izgledalo: usred prvog ili drugog sata otvaraju se vrata učionice, i kad unutra zakorači žena u bijeloj medicinarskoj kuti, razredom se prolomi uzdah užasavanja. Ekipa za vakcinaciju iz školske poliklinike dolazi nenajavljeno. Da netko tog dana ne pobjegne iz škole ili da nadobudni roditelji, neprijateljski raspoloženi prema tekovinama zdravstvene zaštite, ne pokušaju svoje dijete izbaviti od cijepljenja. Vakcina je obavezna, nemoguće ju je izbjeći, a nikome, zapravo, i ne pada na pamet da je izbjegava. Naši roditelji, mahom generacija rođena malo prije Drugog svjetskog rata ili u ratu, još se sjećaju vremena tuberkuloze i dječje paralize, kad se umiralo od velikog kašlja, difterije i šarlaha, i vjeruju u zdravlje. Mi, pak, na cijepljenje, koje se provodi u školskoj trpezariji, odlazimo kao na izvršenje smrtne kazne. Trpezarija je u prizemlju, tamo gdje je i produženi boravak, a naša je učionica na trećem katu. I dok silazimo, dok nas učiteljica pred sobom goni kao stadašce preplašenih jaganjaca, razabiru se buduće odrasle psihologije. Jedni stalno pokušavaju pobjeći na začelje, drugi postaju agresivni pa bi se tukli, dok treći, najmalobrojniji, pomireni sa sudbinom, kroče na čelu. Oni će prvi biti cijepljeni. Zagledani u njihova lica pokušavat ćemo dokučiti koliko to zapravo boli.