Preko austrijskih Alpa i Bleiburga, s oko 1100 kilometara na sat, ušao sam u austrijski zračni prostor, prisjetio se svojedobno sudbonosnog leta legendarni pilot Rudolf Rudi Perešin.

Prvi je Hrvat koji je s avionom, MiG-om 21 R, prebjegao iz tadašnje federalne vojske. Bilo je to 25. listopada 1991., dok se JNA u brzini povlačila iz Slovenije, a Hrvatskoj, zajedno s pobunjenim hrvatskim Srbima, spremala otvoreni rat i agresiju. “Spustio sam se na visinu od 100 metara, izvukao stajni trap, jasno vidio pistu aerodroma i sam grad Klagenfurt. Sletio sam bez problema.” U jednom dokumentarcu opisao je što je osjećao dok je rulao austrijskom pistom u srebrnom avionu s crvenom zvijezdom. “Nisam bio uzbuđen. Nisam se ni bojao. Istina, mučila me mala neizvjesnost.”

Za austrijske medije Perešinov prelet bio je tek bizarna epizoda rata u susjedstvu koju su lansirali kao ekskluzivu. U Hrvatskoj, izloženoj srpskoj agresiji, kapetan prve klase Rudolf Perešin postao je pravi nacionalni junak. Srpska ratna propaganda, pak, bila je potpuno zbunjena. Kako objasniti da im je pilot Hrvat, ispred nosa, s najvećeg vojnog aerodroma Bihać, gotovo “maznuo” nadzvučni borbeni avion i mirno sletio u Austriju. Pa su izmislili da je Perešin zatražio politički azil u Austriji. A nije. Jasno je rekao prvom austrijskom vojniku koji je prišao njegovu MiG-u i zbunjeno ga pitao što radi tu. “Dezertirao sam iz JNA jer nisam sposoban ni voljan pucati na hrvatske vojnike.”

Pukovnik austrijskog ratnog zrakoplovstva, borbeni pilot Dieter Szolar, kasno navečer tog 25. listopada, sreo se s Perešinom u jednoj gostionici u Felekirchenu gdje je vojska, nakon kraćeg ispitivanja na aerodromu, sklonila hrvatskog pilota. Szolar, očito oprezni tip, odmah je Rudija prebacio u jedan privatni stan. Shvatio je da se i neki azilanti Srbi “muvaju” u gostionici.   

“Rudolf Perešin predao je svoju vojnu odoru i osobno naoružanje. Dobio je civilno odijelo koje mu nije pristajalo, pa sam mu donio donje rublje, pribor za osobnu higijenu i voće”, ispričao je detalje pukovnik Szolar u dokumentarcu “Let za pamćenje”. Bijeg hrvatskog pilota s aerodroma Željava kraj Bihaća bio je komplicirani i opasan poduhvat koji se u potpunoj tajnosti spremao mjesecima. Bez Perešinove supruge, Ljerke, to svakako ne bi bilo moguće. Ona je prva stupila u kontakt s hrvatskom stranom i prenijela mužu da postoji interes hrvatskih vlasti da Rudi preleti doma. Kad se vratila, nije znala kako započeti razgovor sa suprugom.

- Znam da je nemoguće, ali... I ja njemu sve prepričam, a on mi kaže: ‘Pa nije to nemoguće - ispričala je gospođa Perešin u intervjuu za Jutarnji list. Trebalo je dočekati još i signal iz Zagreba dok se u Bihaću sve više kuhalo. Od početka 1991. rasle su ratne tenzije, a pogotovo nepovjerenje prema Hrvatima. Ni u Hrvatskoj na obitelj vojnog pilota JNA, pa uz to još Hrvata iz Gornje Stubice, nisu baš blagonaklono gledali. “Ali kako im objasniti što Rudi sprema”, govorila je njegova supruga.

Konačno, došla je i potvrda iz Zagreba. Šifra za prelet i bijeg u slobodu je bila: “Rudi, dođi na vjenčanje u Austriju. Uzmi kameru i aparat”. U sasvim običnom telefonskom razgovoru. Nakon četiri dana boravka u Austriji Perešin je pušten i u tajnosti prebačen u Zagreb. Sad je obitelj Perešin, napokon, bila na okupu. U svojoj zemlji, među svojim ljudima. Rudolf je nastavio letjeti u HRZ-u i uskoro je postao zapovjednik elitne 1. lovačke eskadrile HRZ-a. Njegov bijeg s MiG-om (koji su zadržali Austrijanci) najavio je dolazak i drugih hrvatskih pilota. Sredinom svibnja 1992. s vojnog aerodroma Užice u Split i Zagreb preletjeli su kumovi Ivica Ivandić i Ivan Selak. Prije njih u veljači 1992., u posebno dramatičnim okolnostima leta, to je učinio i Danijel Borović, koji je sletio u Pulu.

Rudolf Rudi Perešin poginuo je tijekom operacije Bljesak. Njegov MiG 21 bis, tijekom rizična borbena zadatka, pogodila je protuzračna obrana bosanskih Srba. Perešin se uspio katapultirati iz oštećena aviona koji je pao na hrvatsku stranu. Srbi su nekoliko godina igrali okrutne igre oko njegove sudbine. Nisu željeli otkriti je li Rudi Perešin odmah poginuo ili je zarobljen. 

– Navečer je došao kući s dežurstva na Plesu i bio je sretan i zadovoljan. S vrata mi je rekao da je sretno prošlo i da su se svi vratili. Bila je to rečenica s kojom sam, kao žena pilota, živjela otkad sam se udala za njega. Ujutro 2. svibnja probudio se već u 3.30 sati i prije odlaska u zračnu luku navio mi je budilicu i rekao: “Ja sad idem, ajde bok”. Nisam tada znala da su to posljednje riječi koje ćemo ikada izmijeniti. Naime, s Plesa je u MiG-u poletio u 5.58, a već nakon pola sata kontrola leta prijavila je da se nije vratio – prisjetila se Ljerka Perešin u razgovoru za Večernji list prije nekoliko godina.

Otišla je na posao ništa ne sluteći, čak ni onda kad su je istog dana posjetili Rudijev prijatelj, jedan liječnik i čovjek iz službe i rekli joj da se Rudi nije vratio. – Tog trena i sljedeće dvije i pol godine ja sam živjela s rečenicom koju su tada izgovorili: da je iskakao i da će se vratiti. Međutim, idućih dana novine pišu: “Izgubili smo Perešina”, “Poginuo Perešin”. Kakva konfuzija. Od tog trenutka krenula je moja borba – kazala je pilotova supruga. Vjerovala je tada da se negdje pritajilo, da će kao dobar plivač preplivati Savu. – Ali ono što ja nisam znala jest da je avion pao na hrvatsku stranu. Nisu to znali ni njegovi kolege, a meni je bilo nezamislivo da nisu podizali potragu. Danas razumijem, trajala je još uvijek velika i važna operacija, netko bi možda isto izgubio život, ali tada mi je to bilo neprihvatljivo – iskreno je rekla Ljerka Perešin. 

Tek u lipnju mještani Nove Gradiške pronašli su dijelove aviona i tada je na teren krenula ekipa stručnjaka HRZ-a koji su pritom i dokazali da se, nakon paljbe koju su po njemu osuli iz Bosanske Gradiške, katapultirao. – Tada sam mislila da je zarobljen i da je pitanje trenutka kad će Rudi biti razmijenjen – kaže. Kada je u kolovozu krenula operacija Oluja, vjerovala je da ćemo zarobiti časnika adekvatnog Rudiju za razmjenu. – Kada je objavljeno da su srušena dvojica srpskih pilota, isti sam tren zvala zapovjedništvo, ali su mi rekli da je to objavljeno samo radi dizanja morala pa je sve palo u vodu. Tada sam već počela strahovati – sjeća se. Počela je obrtati nebo i zemlju: pisati Crvenom križu, obilaziti Kaptol, sačekivati Slobodana Miloševića, jurišati na Carla Bildta i Elisabeth Rehn. 

Nakon više od godinu dana šutnje posjetila ju je stanovita Slavica Lakić, čiji je suprug tijekom rata bio zarobljen na našem teritoriju i od Ljerke zatražila da napravi pritisak za obostranu razmjenu. – Znala sam da njezin suprug nije živ, ali to joj nisam mogla reći. Lagali su i oni meni: brat tog Lakića rekao mi je da je Rudi živ, da su ga vidjeli, čak su rekli kakav je lančić imao, kakav privjesak. U to vrijeme dobila sam i ozbiljne prijetnje pa me SIS stavio pod pratnju. Naime, pred kuću mi je s pištoljem došao neki čovjek iz Banje Luke, koji je tvrdio da zna gdje je Rudi i tražio novac. Kad sam zatražila konkretan dokaz, počeo mi je obilaziti oko kuće – prisjetila se Ljerka Perešin. Sada već pomalo očajna, ali još uvijek spremna na sve, početkom srpnja 1997. poslala je pismo časnoj sestri Bridge McCain koja je svojim molitvama izmolila mnoga ozdravljenje. Odgovor je stigao tri tjedna kasnije.

Razmjena – Rudolf Perešin za supruga Slavice Lakić – obavila se u šatoru podignutom na sredini mosta koji spaja Novu i Bosansku Gradišku. Prepoznala ga je po zubima. – Za svog muža sve sam napravila, tako da sam bila mirna. Poljubila sam njegovo zubalo, klekla, izmolila Očenaš, osjetila na lijevom ramenu Isusovu ruku i mirno izašla – prisjetila se Ljerka koja je potom u Zagrebu, na zahtjev Rudijeve obitelji, zatražila i analizu DNK koja je neosporno pokazala da posmrtni ostaci pripadaju Rudolfu Perešinu. U idućim danima sklopila je cijeli mozaik. 

Nakon katapultiranja Rudi je smrtno stradao pri padu u Savu. Srpska strana tvrdila je da je njegovo tijelo pronašla 30 kilometara nizvodno u šipražju nakon 28 dana. – Rudi je tada pokopan u Odžaku pokraj crkve, ispod bora i tu je bio cijelo vrijeme do potpisivanja Daytonskog sporazuma. Potom su ga preselili u krug banjolučke vojarne i otamo ga predali meni – kaže Ljerka. Premda je u smrtnom listu navela 30. svibnja kao datum, na grobu ga nije dala napisati, a njezina obitelj za svoj je datum odabrala 2. svibnja, dan operacije Bljesak kada je njezin Rudi poletio u beskraj nebeskog prostranstva koje je toliko volio. Ljerka Perešin nikada se nije udavala. U tišini svog zagrebačkog doma čuva uspomenu na pilota svoga srca, istinskog junaka Domovinskog rata.