Ja sam Londonac, Britanac, pakistanskog sam podrijetla, navijač sam Liverpoola, ponosan sam što sam musliman, ali moja vjera je samo jedna od sastavnica moje osobnosti, izgovorio je u dahu 45-godišnji Sadiq Khan prošlog petka nakon što je postalo jasno da je izabran za novoga gradonačelnika prijestolnice Ujedinjenoga Kraljevstva. 

Taj laburist, inače odvjetnik specijaliziran za ljudska prava, protukandidata, konzervativca i sina milijardera, Zaca Goldsmitha, koji se bavi ekološkim pitanjima, pobijedio je uvjerljivo, s čak deset posto glasova razlike. 

Tako će sin pakistanskog imigranta koji je u Britaniju došao 1960. godine i cijeli je život radio kao vozač autobusa, dok mu je majka šivala kod kuće da bi popravila kućni proračun, sljedeće četiri godine upravljati megapolisom od 7,5 milijuna ljudi.

Sadiq Khan odrastao je u Tootingu, siromašnoj četvrti Londona, u obitelji sa sedmero braće i sestara. 

Živjeli su u socijalnim stanovima, bez previše novca, tako brojna obitelj imala je na raspolaganju samo tri spavaće sobe, ali je unatoč tome njih sedmero pohađalo neko sveučilište, dok je osmi uspješni menadžer.

"Moji roditelji su htjeli da im djeca budu bolja od njih", kazao je Khan, pojašnjavajući kako ocu nikad nije bilo neugodno što je vozač autobusa, ali je bilo jasno kako želi da kroz obrazovanje steknu bolje prilike u životu. On je to i iskoristio. 

U školi je imao dobre ocjene, volio je nogomet, boks i kriket, a po završetku studija prava u Londonu zaposlio se u odvjetničkom uredu braneći one kojima su kršili ljudska prava i građanske slobode.

Tako je, među ostalim, branio učitelje i odvjetnike koji su doživjeli rasnu diskriminaciju, crnog policajca optuženog za prijevaru, političke aktiviste lažno optužene za napad na policiju i sl. 

Poriv za takav angažman dobio je, kako govori, zbog događanja iz vremena svog odrastanja, kad London nije bio toliko tolerantan kao danas, kad su multikulturalne vrijednosti općeprihvaćene. 

Priča kako su tučnjave na ulici tad bile česte, a vrijeđanja i rasističke poruke dio svakodnevnog folklora. 

U vezi s tim prepričao je zgodu sa svojom braćom koja su tijekom posjeta nogometnoj utakmici na Stamford Bridgeu na kraju zbog boje kože bila zlostavljana na rasnoj osnovi.

Aluzija na njegovo manjinsko podrijetlo i islamsku vjeru nije nedostajalo ni tijekom nedavne kampanje za gradonačelničku fotelju.

Protukandidat Goldsmith ga je optuživao da je povezan s muslimanskim ekstremistima te da zapravo štiti teroriste svojim protivljenjem da se osumnjičeni za te aktivnosti mogu držati u pritvoru tri mjeseca bez naknade. 

No takva, prljava, kampanja tom se bogatom konzervativcu ubrzo obila o glavu te je vjerojatno zbog toga i izgubio izbore, u kojima je bio favorit za nasljednika svoga konzervativnoga kolege, za mnoge i previše ekscentričnog Borisa Johnsona. 

Dan nakon izbora za gradonačelnika Khan je otišao položiti prisegu u katedrali Southwark, a njegov prvi nastup bio je na ragbi stadionu u sjevernom Londonu na skupu organiziranom u spomen na žrtve holokausta.

Potom je sa suprugom, Saadiyom Ahmed, također odvjetnicom i kćeri vozača autobusa, s kojom ima dvije kćeri, otišao na ručak u obližnji McDonalds. 

Sadiq Khan, koji ne taji kako nije imao povlašteni početak u životu, i u kampanju je ušao s obećanjima kako kao gradonačelnik želi prvenstveno popraviti život onih iz kruga kojem je pripadala njegova obitelj, niža srednja klasa. 

Obećao je bitno poboljšati stanje u javnom prijevozu, založiti se za više jednakopravnosti, otvoriti više radnih mjesta, pažljivije urediti socijalnu skrb.

To su i inače obećanja koja obično daju pripadnici Laburističke, radničke stranke, u koju se Khan učlanio već s 15 godina. Polako se uspinjao na ljestvici. 

Bio je lokalni vijećnik, potom je zadužen za socijalne stanove, bio je ministar u laburističkoj vladi Gordona Browna.

Godine 2010. sudjelovao je u timu Eda Milibanda kad je izabran na čelo laburista, za što je kao nagradu kraće vrijeme bio ministar pravosuđa u sjeni (laburisti su bili u oporbi). 

Prošle godine je pak bio u manjoj skupini onih koja je za novog čelnika te stranke predložila Jeremyja Corbyna. Ta vidovitost, kako to obično biva, na kraju mu je i honorirana te je postao i kandidat za gradonačelnika Londona.

Iako mu nisu davani preveliki izgledi, zapravo bio je autsajder, na kraju je, kako to govore mnogi politički analitičari, zbog bahatosti protukandidata izišao kao pobjednik. 

Ali i zbog svojih sposobnosti, domeću oni koji Khana dulje prate. Dok je nastupao u lokalnim vijećnicama, bilo ga je “nemoguće ne slušati”.

Osim toga, ne spada u one političke poslušnike koji se dodvoravaju čelnicima stranaka kako bi zauzvrat napredovali. Khan nema dlake na jeziku. 

Predmet njegove kritike svojedobno je bio i premijer Tony Blair (zbog odnosa prema osumnjičenima za terorizam), ni Milibanda nije štedio, a i šefa Corbyna je kritizirao. 

Za Khana se govori kako spada u lijevi centar ili centar, a to znači kako nije među zagovornicima brzih rješenja koje obično predlažu pripadnici ekstremističkih frakcija s ljevice ili desnice.

O svojem odvjetničkom radu kaže kako je to bila teška škola i nije uvijek bio “krevet od ruža”. Uspinjao se i padao, ali se i vraćao kad su ga mnogi vidjeli odbačenog. 

Poznat je po svojoj otvorenosti. Tako je svojem stranačkom šefu Milibandu noć uoči izbora rekao da se pripremi na poraz. To je, kaže, naučio iz odvjetništva.

"Uvijek obavijestite klijenta da će izgubiti, jer ako izgubi, on je to očekivao. Ako se dogodi suprotno, to znači da si fantastičan odvjetnik koji mu je donio pobjedu", objasnio je. 

Iako je dobio mnogo sudskih slučajeva, neke od njih i na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, to ga nije zadovoljavalo. 

“Tu je bila riječ o predmetima važnima za osobne ljudske sudbine, ali tek kad uđete u politiku, dobijate priliku kroz zakone poboljšati kvalitetu života milijunima ljudi”, kazao je. 

Čini se kako ima i prirodnu lukavost, dar potreban političarima koji žele opstati dulje na sceni. Tako je već nakon Milibandova poraza na parlamentarnim izborima lani, iako je bio dio njegova tima, pa samim time i gubitnik, za sebe pronašao novo polje dokazivanja. 

Posredno je objavio kako ima ambicije kandidirati se za londonskoga gradonačelnika iako su neke druge osobe iz te stranke smatrane kao “prirodan odabir”.

Odbijao se o tome javno izjasniti sve dok nije sondirao teren i procijenio kako ima izgleda. Na kraju je, vješto balansirajući između različitih frakcija koje su se međusobno sukobljavale, izišao kao pobjednik.

Isto se dogodilo i na ovim izborima za gradonačelnika. I sami konzervativci na kraju su se morali odreći Goldsmitha zbog upornog predstavljanja Khana kao “suradnika ekstremista”. 

No Sadiq Khan će se tek morati dokazati. I među laburistima postoje oni koji smatraju kako nema vizije te da je neiskusan. 

Konzervativci će ga uspoređivati s Borisom Johnsonom koji je, unatoč nedostacima, ipak u odnosu na Khana, kako su to napisali britanski komentatori, “politički teškaš”. 

No bez obzira na to što će se dalje događati, ovaj sin pakistanskih imigranata iz siromašnog dijela Londona već je napravio veliku stvar. Postao je prvi musliman gradonačelnik neke zapadne prijestolnice.

I ne samo to. David Lammy, laburistički uglednik i također imigrant, javno je poručio Khanu kako je njegov izborni uspjeh “važan trenutak”.

“Ako ikad u budućnosti u ovoj zemlji budemo imali premijera crne boje kože ili azijatskog podrijetla, ne dvojim kako za to dugujemo neizmjernu zahvalnost Sadiqu Khanu”, rekao je Lammy. 

Ima mnogo onih koji vjeruju da će Khan biti uspješan u svojem novom poslu. 

Dok je za mnoge londonske gradonačelnike, pa i Borisa Johnsona, ta pozicija bila tek usputna postaja u njihovoj daljnjoj karijeri, za Khana je London mjesto gdje se želi dokazati i pokazati rezultate. 

Posebice oko rješavanja stambenih problema sugrađana iz niže srednje klase, iz koje je krenuo, a koja je prilično brojna. 

Sigurno će to imati na umu oni koji su glasovali za njega vjerujući mu kad je obećavao da će biti “gradonačelnik za sve Londončane” jer je potekao iz nepovoljnog okružja, u kojem su sad oni te ima osjećaj za socijalnu pravdu. 

Vrlo brzo će se vidjeti koliko će u tome biti uspješan. Khanov izbor za političke analitičare dokaz je o integriranosti muslimana, posebice onoga dijela koji dolazi iz nekadašnjih britanskih kolonija. 

Prema podacima objavljenima početkom ove godine, u Britaniji živi nešto više od tri milijuna muslimana, a to znači da je svaki dvadeseti Britanac islamske vjeroispovijesti. 

Njihov broj se udvostručio u zadnjih desetak godina, manjim dijelom zbog useljavanja, a većim zbog nataliteta. 

Stoga će, govore demografi, njihov broj rasti u sljedećim godinama. Khan je sigurno jedan od onih koji mogu služiti kao primjer te integriranosti.