Bablje ljeto. Bio je 16. rujna 1991. Točno u 17 sati i 57 minuta sirena je odjeknula nad Šibenikom. Bio je to znak za početak sedmodnevne bitke koja će se pokazati ključnom za opstanak Hrvatske, bitke koja će, unatoč herojskim podvizima i strateškom značaju, desetljećima ostati u sjeni. Dok su tenkovi 9. kninskog korpusa JNA pod zapovjedništvom Ratka Mladića izbijali na Šibenski most, prijeteći da Dalmaciju presijeku napola i time slome obranu mlade države, malobrojni i slabo naoružani branitelji pripremali su se za borbu koja je izgledala gotovo beznadno. Tih sedam dana, poznatih kao Rujanski rat, postali su simbol otpora, prva velika pobjeda u Domovinskom ratu i prekretnica koja je agresoru pokazala da srce pobjeđuje čelik.

Operacija 'More' 

Napad na Šibenik bio je dio pomno planirane operacije JNA pod kodnim nazivom "More", čiji je cilj bio izbiti na obalu, zauzeti ključne dalmatinske gradove i presjeći Hrvatsku, dovodeći jug zemlje u potpunu izolaciju. Samim izlaskom na Šibenski most, neprijatelj je teritorijalno razbio Hrvatsku, a južna područja našla su se u gotovo bezizlaznoj vojnoj situaciji. Plan, koji je operativno vodio Ratko Mladić, bio je lukav i opasan: nadiranjem iz dva pravca, Baljci - Drniš - Pakovo Selo te Bribirske Mostine - Gaćelezi - Šibenski most, namjeravao je stvoriti dvostruki obruč oko Šibenika i Skradina.

Nesrazmjer snaga bio je golem. Na hrvatskoj strani, crtu obrane dugu više od 120 kilometara držala je 113. brigada Zbora narodne garde s oko 1400 pripadnika, potpomognuta s oko 1380 pripadnika MUP-a te 500 pripadnika 4. bojne 4. brigade ZNG-a. Njihovo naoružanje bilo je gotovo simbolično: lako pješačko oružje, desetak minobacača, nekoliko protuzračnih topova i ograničena količina protuoklopnih sredstava. S druge strane, JNA i snage pobunjenih Srba brojale su preko 5000 vojnika, sedamdesetak tenkova T-55, pedesetak oklopnih transportera, sedamdesetak topova raznih kalibara, oko 50 borbenih zrakoplova, deset helikoptera i gotovo cijelu Jugoslavensku ratnu mornaricu (JRM) s 35 brodova u šibenskoj luci i još nekoliko u akvatoriju.

Pakao prvih dana i otpor na mostu

Tog 16. rujna, dok je Jugoslavenska ratna mornarica blokirala luku, dvije oklopne kolone JNA nezadrživo su napredovale. Lošom procjenom zapovjedništva 113. brigade, koridor preko Zatona ostao je nebranjen, omogućivši tenkovima da bez borbe stignu na samo četiri kilometra od grada. Započeo je opći napad s kopna, mora i iz zraka. Granate su padale po Šibeniku i Vodicama, a branitelji su na brzinu postavljali protutenkovske prepreke. Ubrzo nakon 20 sati, kod mosta je uništen prvi neprijateljski tenk T-55, što je bio prvi znak da se branitelji neće predati bez borbe. Ipak, idućeg dana, 17. rujna, borbe su donijele i prvu žrtvu. U pokušaju da uništi oklopno vozilo zoljom, poginuo je 24-godišnji pripadnik specijalne policije Marinko Kardum, čije je ime postalo sinonim za hrabrost.

Dok se odvijala drama na mostu, hrvatske snage izvele su igrom slučaja tempiranu, ali ključnu akciju. Naime, operativci 113. brigade su upravo za noć sa 16. na 17. rujna planirali akciju "Robert", zauzimanje vojarni Zečevo, Kruščica i Smokvica kod Rogoznice. Ljudstvo je bilo u Vodicama, no zbog izbijanja neprijatelja na most, potajno je brodom prebačeno na Brodaricu. U iduća 72 sata, ove vojarne i njihove topničke bitnice pale su u hrvatske ruke, što će se pokazati presudnim za daljnji tijek bitke.

Čudo sa Žirja koje je spasilo grad

Jedan od ključnih, gotovo filmskih preokreta dogodio se zahvaljujući topničkoj bitnici na otoku Žirju. U tome je presudnu ulogu odigrao tadašnji oficir JNA, hrvatski Srbin Željko Baltić, zapovjednik bitnice. Samo dva dana prije napada, 14. rujna, Baltić je prešao na hrvatsku stranu i predao ispravne topove s golemom količinom granata. Nastavio je slati lažne izvještaje zapovjedništvu JNA, koje nije ni slutilo što se dogodilo. Kada je 16. rujna započeo napad, topnici sa Žirja, pod zapovjedništvom Baltića i Mira Alića, dobili su zapovijed da otvore vatru po brodovima JRM-a. Šok u zapovjedništvu JNA bio je potpun. Nakon što je jedan brod pogođen, ostatak flote panično se povukao prema Visu, izvan dometa topova. Pomorska blokada Šibenika bila je probijena, a moćni topovi sa Žirja preusmjerili su svoju vatru na neprijateljske položaje na Šibenskom mostu, pisao je Mok. 

Obadva! Obadva!

Dok su topovi sa Žirja i kasnije iz osvojenog Zečeva tukli po mostu, u samom gradu odvijala se još jedna nevjerojatna operacija. Djelatnici Remontnog brodogradilišta "Velimir Škorpik", iako i sami u okruženju, uspjeli su tijekom sedam dana od JNA oteti čak 34 vojna broda. Među njima su bili raketna topovnjača (kasnije "Šibenik"), torpedni čamac ("Vukovar"), spasilački brod ("Faust Vrančić") i deseci drugih plovila. Ova oteta flota, koja je činila više od 90 posto svih brodova kojima će Hrvatska ratna mornarica raspolagati u ratu, postala je okosnica HRM-a.

Istovremeno, propao je i drugi krak Mladićevih kliješta. Tenkovska kolona koja je napredovala preko Drniša zaustavljena je 20. rujna u žestokim borbama kod Pakova Sela. Pripadnici 113. brigade, drniške policije i voda 4. gardijske brigade uništili su tenk i oklopni transporter, nanijevši neprijatelju gubitke i osujetivši plan o potpunom okruženju Šibenika.

Moral branitelja i cijele Hrvatske dosegnuo je vrhunac 21. rujna. Tog dana, tijekom žestokih zračnih napada, pripadnici protuzračne obrane na položaju kod Zečeva oborili su dva zrakoplova JNA. Snimatelj Ivica Bilan zabilježio je legendarni trenutak, a usklik branitelja Filipa Gaćine - "Obadva, obadva! Oba su pala!" - postao je simbol otpora i prkosa. Iako su kasnije analize pokazale da je u toj konkretnoj akciji sa sigurnošću pogođen i srušen jedan zrakoplov dok je drugi vjerojatno oštećen, propagandni i moralni učinak snimke bio je nemjerljiv. U trenucima kada su stizale samo loše vijesti s drugih bojišta, ovaj je događaj ulio nadu cijeloj naciji. Sudbina Filipa Gaćine, nažalost, bila je tragična; nakon rata zaposlio se kao pirotehničar i poginuo 1998. godine prilikom razminiranja.

Vodički protuudar i oslobađanje mosta

Uz Šibenik, na meti napada bile su i susjedne Vodice, koje su se našle u poluokruženju. Zapovjednik obrane Ante Buha prisjetio se kako su branitelji u prvim trenucima bili gotovo goloruki.

​- Nismo imali ni protutenkovske mine, već smo na prilazne puteve postavljali gomile kamenja i ježeve, zavaravajući tako neprijatelja, koji nije mogao znati jesu li prepreke minirane ili ne - ispričao je Buha za Slobodnu Dalmaciju.

Upravo su vodički branitelji, ojačani manjom skupinom iz bojne Frankopan, izveli ključnu akciju 21. rujna. U napadu protuoklopnim sredstvima uništili su tenk i borbeno oklopno vozilo kod mosta, što je bio početak kraja za neprijateljske snage. Sljedećeg dana, 22. rujna, uz snažnu topničku potporu sa Žirja i Zečeva, hrvatske snage krenule su u odlučni protunapad s obje strane mosta. Neprijatelj, suočen s gubicima i slomljenog morala, počeo se povlačiti prema Gaćelezima. U podne, pripadnici bojne Frankopan i 113. brigade prvi su prešli oslobođeni Šibenski most. Opća opasnost za Šibenik, koja je trajala neprekidno sedam dana, ukinuta je 23. rujna. U tih sedam dana, dok su granate padale po gradu, u šibenskom rodilištu rođeno je 22 djece.