Priprema za katastrofu više nije opsesija "preppera". Tvrtke koje grade privatna skloništa tvrde da im upiti i prodaja snažno rastu, a među razlozima koje klijenti navode sve su češće ratovi, politički nemiri, cybernapadi, umjetna inteligencija i strah od novog globalnog sloma.
Prvo pitanje koje Cory Hubbard postavlja potencijalnim klijentima zvuči gotovo banalno: misle li da je svijet tijekom njihova života postao bolje ili gore mjesto? Odgovor na to pitanje često je dovoljan da objasni zašto su spremni potrošiti ozbiljan novac na prostor nekoliko metara ispod zemlje. Hubbard je suvlasnik američke tvrtke DEFCON Underground, specijalizirane za gradnju skloništa i bunkera. Njegovi klijenti više nisu samo ljudi koji godinama gomilaju konzerve, vodu i oružje čekajući smak svijeta. Prema riječima ljudi iz industrije s kojima je razgovarao Newsweek, pripremanje za katastrofu postalo je gotovo normalna tema među imućnima koji si mogu priuštiti da nešto poduzmu. I ono čega se boje više nije samo nuklearni rat. Popis potencijalnih katastrofa zbog kojih ljudi traže privatna skloništa posljednjih se godina dramatično proširio. Jedan klijent strahuje od nestanka električne mreže, drugi od velikog cybernapada. Treći spominje novu pandemiju, političke nerede ili prirodnu katastrofu. Sve češće u razgovor ulazi i umjetna inteligencija.
Naomi Corbi iz američke kompanije Strategically Armored & Fortified Environments kaže da klijenti rijetko dolaze sa samo jednim strahom. Obično nabroje tri ili četiri scenarija koji ih zabrinjavaju. AI se, kaže, posljednjih mjeseci pojavljuje znatno češće nego prije.
U toj industriji smatraju da umjetna inteligencija sama po sebi nije nužno katastrofa, ali može pojačati postojeće prijetnje, primjerice u cyberprostoru, nadzoru, političkoj destabilizaciji ili fizičkoj sigurnosti.
Ron Hubbard, čelnik Atlas Survival Sheltersa iz Teksasa, za Newsweek je rekao da su prodaju posljednjih godina posebno pogurali pandemija Covida, rat u Ukrajini, sukobi na Bliskom istoku i politička nestabilnost. Umjetna inteligencija sada je, kako kaže, samo dodana na taj popis. Njegova ocjena budućnosti prilično je sumorna: sve te prijetnje zajedno vidi kao svojevrsni koktel problema koji bi se tek mogli pojačavati. Za njegov biznis, međutim, takva atmosfera znači jedno - posla ne nedostaje.
Više upita za nuklearna, ali i obična skloništa
Sličan trend bilježe i u Europi. James Anders Bourne, direktor britanske tvrtke Bunker Safe Ltd., tvrdi da se broj upita dosta povećao, i to ne samo za nuklearna skloništa nego i za jednostavnije podzemne prostore namijenjene preživljavanju političkih nemira, prirodnih katastrofa ili dugotrajnog prekida opskrbe. Raste i zanimanje za goleme zajedničke bunkere. Tvrtka Vivos, primjerice, svoju povijest veže uz ideju podzemnog skloništa za čak tisuću ljudi koje bi moglo preživjeti događaj sposoban ugroziti velik dio čovječanstva. Danas slične projekte prodaju ljudima koji ne žele čekati da dođe trenutak kada će bijeg postati nemoguć.
Industrija pritom obuhvaća sve - od relativno jednostavnih skloništa ispod dvorišta obiteljskih kuća u SAD-u do duboko ukopanih kompleksa u Europi i na Bliskom istoku. Michael Brait, čelnik Bunker Building Consultinga iz Massachusettsa, rekao je Newsweeku da ne može točno izraziti rast potražnje u postocima, ali da je skok broja upita i posjeta njihovim internetskim stranicama očit.
Poslovi vrijedni 100 milijuna dolara
Da nije riječ samo o ekscentričnoj niši pokazuje i podatak tvrtke Hardened Structures iz Virginije. Njezin osnivač Brian Camden tvrdi da trenutačno imaju projekte vrijedne oko 100 milijuna dolara. Tvrtka ne radi samo za privatne klijente. Prema Newsweeku, uključena je i u izgradnju zaštićenih objekata za strane vlade, među ostalim na Bliskom istoku te u Poljskoj, Španjolskoj i Ukrajini, uz odobrenje američkih vlasti. Takvi objekti mogu uključivati zaštitu od eksplozija, kemijskih ili bioloških prijetnji, EMP udara, prekida električne energije i dugotrajne izolacije od vanjskog svijeta. Najskuplje verzije praktički su podzemne luksuzne kuće s vlastitim sustavima za filtriranje zraka, zalihama vode, generatorima, komunikacijskim sustavima i medicinskim prostorijama.
No ljudi iz te industrije opiru se ideji da su njihovi proizvodi namijenjeni samo milijarderima. Postoje, tvrde, i mnogo jednostavnije opcije za ljude koji ne traže luksuz, nego samo mjesto u kojem bi nekoliko dana ili tjedana mogli preživjeti izvanrednu situaciju. Ipak, ozbiljno opremljeni bunkeri vrlo brzo postaju investicija dostupna ponajprije bogatijem sloju društva.
Bunker više nije znak paranoje?
To možda najbolje pokazuje koliko se promijenila percepcija takvih objekata. Prije dvadesetak godina čovjek koji je gradio bunker u dvorištu lako bi dobio etiketu paranoičnog preppera. Danas slično razmišljaju tehnološki milijarderi, investitori i vlasnici velikih kompanija. U Silicijskoj dolini već se godinama govori o bogatašima koji kupuju zemljišta na izoliranim lokacijama, grade skloništa ili traže rezervne države u koje bi mogli pobjeći ako se politički i društveni sustavi ozbiljno destabiliziraju.
Hrana za preživljavanje
Dodatni strah stvara upravo umjetna inteligencija. Ideja da bi tehnološki napredak mogao izazvati masovan gubitak poslova, političke potrese ili nove sigurnosne prijetnje više nije ograničena na znanstvenu fantastiku. Čak je i bivši glavni znanstvenik OpenAI-ja Ilya Sutskever ranije govorio o mogućnosti gradnje bunkera prije razvoja izrazito moćne umjetne inteligencije. Razlog nije nužno bio scenarij u kojem strojevi doslovno napadaju ljude, nego strah da bi tehnologija dovoljno snažna da promijeni globalnu ravnotežu moći mogla izazvati reakciju država, sigurnosnih službi ili društva.
Sve te kupnje povezuje isti motiv: ne toliko uvjerenje da je velika katastrofa neizbježna, koliko potreba da se barem na nešto može utjecati. Ratovi, razvoj umjetne inteligencije, politički nemiri, klimatske nepogode ili nova pandemija izvan su kontrole pojedinca, ali bunker nije. On bogatim kupcima daje osjećaj da su napravili barem jedan konkretan korak kako bi zaštitili sebe i obitelj ako se dogodi najgore. Bunker, dakle, nije više samo relikt hladnog rata i zaštita od nuklearnog udara, nego privatno osiguranje od sve nepredvidljivijeg svijeta. Tvrtke koje ih grade zato više ne prodaju samo čelik, beton i filtre za zrak, nego prije svega osjećaj sigurnosti - vjeru da će, ako se sustav oko njih počne raspadati, njihovi vlasnici imati mjesto na koje se mogu povući.
