Dana 24. siječnja 1975. godine, visoko iznad Zemlje, dogodilo se nešto što nikada prije nije bilo zabilježeno u povijesti čovječanstva. Sovjetska svemirska postaja Saljut-3 ispalila je rafal iz automatskog topa kalibra 23 milimetra. Prema dostupnim podacima, u svemir je ispaljeno oko 20 modificiranih granata (metaka), a raketni motori postaje morali su se uključiti kako bi neutralizirali snažan trzaj oružja. Na postaji nije bilo kozmonauta. Samo nekoliko sati poslije završila je svoju misiju i ušla u Zemljinu atmosferu. Bio je to prvi i, koliko je poznato, jedini slučaj u povijesti da je iz klasičnog topa pucano u svemiru. Ovaj neobični događaj bio je dio jednog od najtajnijih vojnih projekata Sovjetskog Saveza. Desetljećima se o njemu gotovo ništa nije znalo, a tek nakon raspada SSSR-a počeli su izlaziti detalji o postojanju naoružane svemirske postaje.

Kako piše američki vojni portal The War Zone, Sovjeti su još tijekom šezdesetih godina razvijali sustav kojim bi svoje vojne satelite i orbitalne postaje mogli zaštititi od mogućih američkih napada. Rezultat je bio automatski top R-23M, prilagođen za djelovanje u svemiru. U jeku hladnog rata Amerikanci i Sovjeti nisu se natjecali samo u tome tko će prvi poslati čovjeka na Mjesec ili izgraditi napredniju svemirsku postaju. Obje su velesile znale da će svemir postati važan i za vojno izviđanje, komunikaciju te nadzor neprijateljskog teritorija. Sovjetski Savez zato je početkom šezdesetih pokrenuo tajni vojni program Almaz. Njegov cilj bila je izgradnja orbitalnih postaja s kojih bi kozmonauti mogli fotografirati američke vojne baze, raketne silose i druge strateške objekte. Kako bi prikrila njihovu stvarnu svrhu, Moskva je te postaje predstavljala javnosti kao dio civilnog programa Saljut. Jedna od njih bila je Saljut-3, poznata i kao Almaz OPS-2, lansirana 25. lipnja 1974. godine. Izvana nije izgledala bitno drukčije od ostalih sovjetskih orbitalnih postaja. Međutim, osim moćne opreme za snimanje Zemlje, nosila je i nešto neobično: pravi automatski top.

Postaja je bila opremljena teleskopskom kamerom Agat-1 koja je, prema dostupnim podacima, mogla snimati objekte na Zemljinoj površini s razlučivošću boljom od tri metra. Snimljeni film mogao se posebnim povratnim kapsulama poslati na Zemlju, gdje su ga preuzimale sovjetske službe. Na Saljutu-3 boravila su dvojica kozmonauta, Pavel Popovič i Jurij Artjuhin, koji su u srpnju 1974. proveli 15 dana u orbiti. No glavni vojni eksperiment izveden je tek nakon njihova povratka. Oružje koje su Sovjeti ugradili na orbitalnu postaju nije bilo konstruirano od početka. Temeljilo se na automatskom topu R-23, koji je pedesetih godina razvio sovjetski konstruktor Aron Rihter. Izvorno je bio namijenjen strateškim bombarderima Tupoljev Tu-22, gdje je služio za obranu od neprijateljskih lovaca. Bio je to iznimno kompaktan, ali vrlo snažan top kalibra 23 milimetra, s neobičnim sustavom punjenja. Njegov revolverski mehanizam omogućavao je vrlo brzu paljbu, a posebno oblikovano streljivo smanjivalo je dimenzije oružja. Za svemirsku uporabu razvijena je prilagođena inačica R-23M, ugrađena u sustav nazvan Ščit-1, odnosno Štit-1.

No postojala je jedna ozbiljna konstrukcijska poteškoća. Top nije bio postavljen na pokretnu kupolu kakve se koriste na tenkovima ili ratnim brodovima. Bio je pričvršćen za trup postaje, što je značilo da je za ciljanje trebalo zakrenuti čitavu svemirsku postaju. To je bilo prilično nepraktično. Umjesto jednostavnog pomicanja cijevi, sovjetski operateri morali bi manevrirati velikim orbitalnim objektom kako bi oružje usmjerili prema potencijalnoj meti. A zatim se pojavio još veći problem. U svemiru svaki pucanj može postati opasan
Na Zemlji trzaj vatrenog oružja uglavnom apsorbiraju njegova masa, postolje i tlo. U bestežinskom stanju stvari su drukčije. Prema Newtonovu trećem zakonu, svaki metak ispaljen u jednom smjeru proizvodi silu u suprotnom smjeru. Kada se puca s orbitalne postaje, taj trzaj može utjecati na njezino kretanje i orijentaciju. Kod automatskog topa, koji ispaljuje više metaka u kratkom razmaku, problem je još izraženiji. Sovjetski inženjeri strahovali su da bi snažan trzaj mogao oštetiti konstrukciju postaje, poremetiti njezinu putanju ili ugroziti posadu. Zato su odlučili eksperiment provesti tek nakon što kozmonauti napuste postaju, neposredno prije njezina planiranog povratka u atmosferu.

Dana 24. siječnja 1975. iz kontrolnog centra na Zemlji poslana je naredba za paljbu. Top je, prema različitim izvorima, ispalio između jednog i tri kratka rafala, ukupno oko 20 metaka. Istodobno su uključeni raketni potisnici postaje kako bi kompenzirali trzaj oružja. Prema istraživanju povjesničara svemirskog programa Anatolija Zaka, koje prenosi The War Zone, ispaljeni projektili poslije su izgorjeli u Zemljinoj atmosferi. Točni rezultati eksperimenta nikada nisu potpuno objavljeni. Nije poznato koliko je precizno top djelovao ni koliki je bio stvarni utjecaj paljbe na postaju. Nekoliko sati nakon testa Saljut-3 završio je misiju ulaskom u atmosferu. 

Ideja o svemirskom topu danas može zvučati kao prizor iz znanstvenofantastičnog filma, ali u kontekstu hladnog rata imala je jasnu vojnu logiku. Sovjeti su strahovali da bi američke letjelice jednoga dana mogle prići njihovim vojnim orbitalnim postajama, pregledavati ih, onesposobljavati ili čak pokušati preuzeti. Top je trebao poslužiti kao posljednja linija obrane od takvih prijetnji. Međutim, stvarne mogućnosti oružja bile su ograničene. Osim kompliciranog ciljanja, problem je predstavljala i orbitalna mehanika. Čak i ako bi se potencijalna neprijateljska letjelica našla relativno blizu, pogoditi je iz postaje koja velikom brzinom kruži oko Zemlje bio bi iznimno zahtjevan zadatak. Zbog toga pojedini povjesničari svemirskog programa zaključuju da je R-23M bio više eksperimentalno oružje nego praktičan sustav obrane. Analiza Smithsonian Institutiona također ističe da takav top nije mogao pružiti djelotvornu zaštitu postaji s posadom.

Sovjetski vojni planeri nisu odustali od ideje naoružavanja orbitalnih postaja. Nakon Ščita-1 razvijali su napredniji sustav Ščit-2, koji je umjesto klasičnog topa trebao koristiti male raketne projektile. Takvo oružje omogućilo bi napad na ciljeve na većoj udaljenosti, bez potrebe da se čitava postaja oslanja na ograničeni domet topa. Sustav se planirao ugraditi na buduću vojnu postaju Almaz OPS-4, ali ona nikada nije lansirana. Sovjetski Savez postupno je odustao od velikih vojnih postaja s ljudskom posadom u korist drugih sustava izviđanja i nadzora.

Tako je R-23M ostao jedini top korišten u svemiru, a informacije o njemu pojavile su se u javnosti tek nakon raspada Sovjetskog Saveza. Javnost je 2015. prvi put dobila detaljniji pogled na oružje zahvaljujući emisiji ruske vojne televizije Zvezda. Šest godina poslije, početkom 2021., pojavile su se dodatne fotografije cijelog sustava Ščit-1. Na njih je upozorio Anatolij Zak, koji ih je uočio među snimkama posjeta tadašnjeg ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua konstruktorskom uredu NPO Mašinostrojenija.