Još prije šest dana kralj Saudijske Arabije Salman naglo ga je pozvao u posjet, unatoč tome što je samo koji dan ranije već bio u posjetu toj monarhiji. Libanonski premijer Saad Hariri još uvijek je u Rijadu i ono što je od prvih trenutaka njegove šokantne ostavke bilo vrlo sumnjivo, sad je jasno cijelom svijetu. Jedna apsolutistička islamistička, točnije vehabistička monarhija otela je premijera jedne parlamentarne demokracije.

A jasno je i da je cilj provociranje napada Izraela na Hezbolah u Libanonu i otvaranje općeg rata protiv Irana. Da ništa nije u redu premijer Hariri mogao je shvatiti već u trenutku kad njegov aviona u ponedjeljak sletio u Rijad. Nije ga dočekao nitko iz administracije monarhije, nego agenti državne sigurnosti. Libanonski kolege Haririja uspjeli su rekonstruirati da su im ovi upali u avion, da su njemu i članovima osiguranja oduzeli mobitele i satove, a samo nekoliko sati poslije Saad Hariri već je čitao pismo ostavke.

Pritom je „objasnio“ da odstupa zato što ima informacije da ga Hezbolah želi ubiti, da je za sve kriv Iran, koji „destabilizira regiju gdje god se upetlja; Libanon, Sirija, Katar, Irak, Jemen“. U državnom vrhu Libanona ostali su šokirani. Hariri jest uvijek bio u bliskim odnosima s Rijadom. Tamo mu je i obitelj, poslovanjem s tom zemljom se i obogatio.

Građevinska tvrka u kojoj ima bitan udio, Saudi Oger, od Saudijske Arabije potražuje 9 milijardi dolara, jer do jučer superbogata monarhija, zbog igranja s cijenom nafte kako bi srušila Rusiju, sama se financijski urušila i postala insolventna. Hariri je sunit, Hezbolah je šijitski. Hariri je Hezbolah uvijek krivio za atentat u kojem je 2005. ubijen njegov otac Rafik, također bivši premijer. Međutim, Hariri je prije svega Libanonac i oduvijek znao da je Libanon specifična zemlja, pa je zato i pristao biti premijer vlade u kojoj je i Hezbolah.

To što je čitao s papira u Rijadu, u kamere državne televizije Al Arabiye, on takve stvari nije govorio nikada. Usto, kamerama je pobjegao jedan krajnje izdajnički detalj. Dok je govorio čitajući s papira, vidjelo se da na desnoj ruci nema svoj prepoznatljivi sat. Imao ga je dok je ulazio u avion u Bejrutu. Nije ga imao u trenutku kad su mu ga oduzeli saudijski agenti u Rijadu. Nije ga imao dok je izgovarao ostavku na koju su ga, kako danas svi smatraju, u Saudijskoj Arabiji prisilili.

A onda, iznenađenje, opet ga je imao dok su ga snimali još nekoliko sati poslije na sastanku s kraljem Salmanom. I izgledao je vrlo loše. Istodobno, s njegovom ostavkom u Saudijskoj Arabiji krenuo je val uhićenja prinčeva, biznismena, zatvaranja tri TV kanala, sve pod objašnjenjem da je riječ o iskorijenjivanju korupcije.

Danas nema sumnje da je bila riječ o sječi prinčeva, o praktično puču u Saudijskoj Arabiji. Na vrhu akcije bio je princ prijestolonasljednik Mohammad bin Salman, 32-godišnjak koji doslovno vlada Saudijskom Arabijom umjesto kralja Salmana, koji je bolestan.

Pritom je jedan od prinčeva u tih 24 sata „poginuo u padu helikoptera“ sa svojim suradnicima dok je letio na jugu zemlje. Jedan drugi je poginuo u pucnjavi kad su ga od uhićenja stali braniti njegovi ljudi iz osiguranja. Sveukupno je uhićeno oko 60 ljudi, a njihova je imovina zaplijenjena. Tek nakon nekoliko dana, kad je prošao prvi šok takvim ponedjeljkom, iz Libanona je predsjednik Michel Aoun, kršćanin kojega je iz svoje kvote kandidirao Hezbolah, zatražio da Saudijska Arabija izvoli objasniti zašto se premijer ne vraća.

I da ga što prije vrati. Nekako u to vrijeme Wall Street Journal dosjetio se zbrojiti bogatstvo svih uhićenih koje su organi represije princa prijestolonasljednika Mohammada bin Salmana zaplijenili – 800 milijardi dolara. Reuters je od izvora iz Bejruta bliskih Saudijskoj Arabiji doznao da je Saad Hariri morao biti srušen jer je odbio zahtjev iz Rijada da se otarasi Hezbolaha.

Nastavak na sljedećoj stranici...

I odmah u tom trenutku Samir Geagea, zapovjednik Vojske Libanona i predsjednik kršćanske stranke Libanonske snage, javno je rekao da nema šanse da itko u Libanonu ide vojno na Hezbolah, „koliko god da osobno smatrao da nije u redu da postoji država u državi“. S tim istim argumentom je išao i premijer Hariri. Čovjek je ipak Libanonac, koliko god ima i saudijsko državljanstvo, i zna da se protiv Hezbolaha ne može. Zato što je Hezbolah snažan.

Zato što su šijiti najveća manjina u Libanonu, pa bez njih ne može biti nikakve stabilne, prave vlade. Zato što i u samoj Vojsci Libanona ima sva sila šijita... Sve skupa, sukob s Hezbolahom značio bi raspad Libanona. Pa je čovjek odbio prijedlog princa prijestolonasljednika Mohammada bin Salmana. Samo nekoliko dana poslije uslijedio je hitan poziv u Rijad, otmica, iznuđeno čitanje ostavke, jer u Rijadu je slučajno zaglavila i Haririjeva obitelj...

Ovaj princ je pak od takvog materijala da je, otkako je dohvatio poziciju ministra 2015., u kratkom vremenu uspio upetljati se u rat u Siriji, u kojem su islamistički džihadisti na rubu poraza iako je Saudijska Arabija, među ostalima, u njih ulupala mnoštvo milijardi dolara i opreme. Uspio je ući u rat u Jemenu protiv pobunjenika Hutija, iza kojih pak stoji Iran.

Saudijci su u tom ratu pobili tisuće civila, razorili su zemlju, u Jemenu je izbila epidemija kolere, izbila je glad, a na kraju se vojska Saudijske Arabije pokazala tako neučinkovitom da je počela gubiti pojedine baze na svom nacionalnom teritoriju. Čak su im Hutiji uoči eskalacije proteklog tjedna ispalili projektil kojim su im umalo pogodili aerodrom kod Rijada. Tu je i propao pokušaj Rijada da odsiječe od svijeta Katar, još jednu apsolutističku, nimalo nježnu monarhiju.

Niti to nisu uspjeli Mohammad bin Salman, kao princ koji vlada poput kralja, i saudijska monarhija. U samo nekoliko godina Saudijska Arabija uspjela je katastrofalno pogriješiti i doživjeti poraz u Siriji, Iraku, Jemenu, Kataru, sad i u Libanonu. I još im je Barack Obama uspio dogovoriti s Iranom nuklearni sporazum.

Čini se da su imali pravo svi analitičari koji su na početku rata u Siriji 2012. godine opominjali da će se dogoditi upravo to da će Turska skliznuti u diktaturu, da će Kurdi početi tražiti svoju državu, a Saudijska Arabija da će doći na rub „arapskog proljeća“, ali zato što će tu zemlju rastrgati unutarnji politički sukob između frakcija u ogromnoj dinastijskoj obitelji Saud.

Iz onoga što pišu mainstream mediji po Izraelu očito je da je otmicom libanonskog premijera princ Mohammad bin Salman htio ponukati Hezbolah da padne na provokaciju i da proširi svoju vlast i na to mjesto. Ili da padne vlada. U svakom slučaju da ostatak vojnog i političkog Libanona napadne Hezbolah. A onda da Izrael, čiji premijer Benjamin Netanyahu ionako svako toliko vojno udara po Hezbolahu u Siriji, da napadne Hezbolah i u Libanonu, te da se iz toga izrodi konačni nestanak saveznika Irana i iz Libanona i iz Sirije.

No, Libanonci su nacija koja uz takvu atomoziranu heterogenost, takve relativno umjerene resurse, usto s bremenom građanskog rata iz 80-ih i još na Bliskom istoku, odavno ne bi postojala da je tako naivna. U Libanonu znaju da si ne smiju dopustiti još jedan građanski rat koliko god da se neki od njih među sobom mrze; kao što je Hariri stao iza Libanona, cijeli Libanon, apsolutno svi stali su iza premijera i traže da ga Rijad doslovno oslobodi. U tom se slažu i Hezbolah i kršćani svih političkih opredjeljenja i suniti svih političkih opredijeljenja.

Koliko je ozbiljno ovo saudijsko provociranje rata preko Izraela i Hezbolaha s Iranom, pokazuje to što je francuski predsjednik Emmanuel Macron praktično odmah uskočio u avion i odjurio u Riyadh. Očito kako bi tamo dao do znanja da EU ne pristaje na tako barbarske metode. Jedini koji je nakon tog ponedjeljka rekao da Mohammad bin Salman „radi odličan posao“ bio je Donald Trump koji si je i inače zacrtao da slomi najveći diplomatski i vanjskopolitički uspjeh Baracka Obame – nuklearni sporazum s Iranom.

A tu se Trump i Mohammad bin Salman savršeno slažu.