Nikada neću zaboraviti trenutak kad je Jasna Babić objavila veliki feljton o Ankici Tuđman u prvom broju Glorije. Bio je tako sočan, potkrijepljen brojnim nepoznatim činjenicama, zanimljiv, važan i relevantan, da sam bio posve siguran kako će lansirati novi časopis - koji je startao razmjerno skromno -  u nepojmljive nakladne visine. Tako se i dogodilo. Već drugi broj imao je neusporedivo veću nakladu. Ostalo je povijest.

Jasna je pisala tako dobro da su nakladnici koji su je angažirali mogli uvijek reći da su uhvatili boga sreće za bradu. Dizala je naklade u nebo, a zauzvrat  nije tražila ništa. Od zadnjeg poslodavca tražila je skromnu hrvatsku plaću. Kad joj je on, zapanjen, ponudio veći iznos, imajući na umu njene zasluge, Jasna je začudila: Zašto? Pa meni je to dovoljno, ne treba mi više...

Jasna Babić bila je temelj dviju novinskih kuća, Europapressa i Nacionala. Počela je u tjedniku Danas, krajem socijalizma, na nevjerojatan način. Radila je tamo neki honorarni, nenovinarski posao, čini mi se da je rekla da je bila čistačica, a onda počela pisati. Danas je bio najbolji tjednik u Jugoslaviji i u njemu se nije bilo lako probiti.  

Već krajem osamdesetih bila je važno novinarsko ime. Devedesetih i dvijestisućitih, bila je najvažnija istraživačka novinarka/novinar u Hrvatskoj. Na kraju karijere - a otišla je neočekivano i prerano, kako to već biva s novinarima koji izgaraju u strasti vlastite profesije i svega onoga što ona sobom nosi - pisala je za tjednik Express, koji je s ponosom i radošću objavljivao njene tekstove.

Bila je hrabra kao malo tko. Nije se bojala uhvatiti u koštac sa najgorom temom, najopakijim zlikovcem. Njene su novinarske relacije uvijek bile putovanja u srce tame: iz njih se vraćala s temama od kojih je zastajao dah.  

Otpuhivala je s prezirom i kriminalce i notorne ratne zločince. Tajne službe vršljale su po njenom životu tražeći mračne tajne. Jedan je doušnik tajne službe išao tako daleko da je prekopavao čak i kontejner za smeće ispred njene kuće. Nije našao ništa. Nisu našli ništa. A nisu ni trebali tražiti - sve što je znala, objavljivala je.

Bila je čovjek nevjerovatne ljubavi, odanosti i lojalnosti. Jasna Babić gorjela je za novinarstvo, i za svoje drugove. Ona nema prethodnice, najviše čemu se smijemo nadati jest da će dobiti nasljednicu. 

Ostavila je iza sebe nekoliko knjiga, tisuće tekstova i feljtona, te cijeli jedan život koji će služiti kao pouzdan orijentir svima koji se novinarskim pozivom žele baviti na častan način. Jasna Babić bila je era hrvatskog novinarstva, njeno zlatno ime.