U srpnju 1983. godine, film "Sukob lojalnosti" prikazan je prvi i gotovo posljednji put. Bio je to projekt rođen iz goleme ambicije, financiran novcem od nafte i osobnom vizijom iračkog diktatora Sadama Huseina, koji je sanjao o stvaranju propagandnog epa koji bi parirao holivudskim blockbusterima. Film je trebao ispričati priču o rođenju modernog Iraka, o junačkoj pobuni protiv britanskih kolonijalista 1920-ih. No, priča iza kamere postala je daleko bizarnija i dramatičnija od one na platnu. Snimanje se pretvorilo u kaotičnu odiseju obilježenu ratom, pijanim ispadima glavne zvijezde Olivera Reeda, međunarodnom špijunažom i brutalnim kaskaderskim scenama.

Nedugo nakon što je 1979. preuzeo vlast, Sadam Husein odlučio je uložiti milijune u stvaranje iračke filmske industrije koja bi mogla konkurirati Zapadu. Njegov prvi veliki projekt trebao je biti povijesni spektakl koji bi povezao njegovu stranku Ba'ath s revolucionarima koji su se borili za neovisnost. Film, originalno nazvan "Al-Mas'ala Al-Kubra" (Veliko pitanje), trebao je biti irački odgovor na "Lawrencea od Arabije". Za realizaciju ovog sna angažiran je iračko-britanski producent Lateif Jorephani. On je u filmskoj industriji radio još od 1950-ih, snimajući nekoliko niskobudžetnih filmova na Bliskom istoku. Kada su mu se za novi projekt obratili njegovi kontakti iz Husseinove vlade, novac nije bio nikakav problem. Zahvaljujući naglom rastu cijena nafte tijekom 1970-ih, Irak je raspolagao velikim financijskim sredstvima.

​- Naši prijatelji u Bagdadu otišli su do velikog čovjeka i rekli mu: 'Da bismo ušli u međunarodni filmski biznis, moramo razgovarati o novcu'. On im je rekao: 'Koliko god je potrebno' - prisjetio se Jorephani.

S budžetom od oko 30 milijuna dolara, usporedivim s onim koji je u isto vrijeme imao "Povratak Jedija", produkcija je mogla priuštiti velika imena. Glazbu je skladao Ron Goodwin, jedan od najvećih skladatelja filmske glazbe, a glavna zvijezda bio je Oliver Reed, tada jedan od najpoznatijih, ali i najozloglašenijih glumaca.

Među britanskim glumcima koji su dobili ulogu bio je i Marc Sinden, sin slavnog glumca Donalda Sindena, mladić koji je tražio priliku za proboj. Za njega je put u Irak, zemlju o kojoj nije znao gotovo ništa, bio poput putovanja na Saturn. Međutim, njegova avantura dobila je neočekivan zaplet i prije nego što je napustio London. Nekoliko dana nakon što mu je izdana viza, na vrata su mu pokucala dvojica muškaraca u odijelima.

​- Tvrdili su da su iz Foreign Officea. Pitali su me idem li u Irak. Nisam im morao reći datum, oni su ga već znali - ispričao je Sinden godinama kasnije.

Muškarci, za koje je Sinden pretpostavljao da su agenti MI6, apelirali su na njegov patriotizam. Objasnili su mu da je Sadam Husein, iako tada saveznik Zapada u ratu protiv Irana, nepredvidljiv vođa o čijem se režimu malo zna. Zatražili su od njega da tijekom boravka u Bagdadu snimi nekoliko "turističkih fotografija" - komunikacijskih antena, vladinih zgrada, palača i svega što bi moglo imati vojnu vrijednost. Sinden je spakirao fotoaparat i krenuo na putovanje koje će mu zauvijek promijeniti život. Fotografije koje je snimio kasnije je prodao BBC-ju i ITN-u tijekom prvog Zaljevskog rata, jer zapadne agencije nisu imale nikakve snimke Bagdada.

Filmska ekipa stigla je u zemlju koja je bila u ratu. Samo nekoliko tjedana prije početka snimanja, Sadam je napao Iran, započevši krvavi sukob koji će trajati osam godina. Producent Jorephani se sjećao kako su irački čelnici inzistirali da se snimanje nastavi kako bi se stvorio privid normalnosti. Glumci su radili dok su iznad njihovih glava letjeli borbeni avioni na putu prema bojištu, a irački statisti i glumci nestajali bi sa seta preko noći, mobilizirani u vojsku, mnogi se nikad ne bi vratili.

Središte društvenog života ekipe bio je hotel Mansour Melia u Bagdadu, oaza raskoši usred ratne zone. Upravo je ondje Sinden prvi put vidio Olivera Reeda. I to u nezaboravnoj pozi: visio je naglavačke s prozora na petom katu, držeći ga za gležnjeve njegov tjelohranitelj, bivši francuski specijalac, dok je Reed urlao od smijeha.

​- Nikad nismo saznali što mu je Olly rekao da ga je toliko razljutio - smijao se Sinden.

Reedov boravak u Iraku bio je obilježen alkoholom. Izvan seta, pio je viski na boce, izazivao svakoga na obaranje ruke i, na Sindenovo gađenje, pokazivao polaroidne fotografije sebe i svoje tada 17-godišnje djevojke Josephine Burge. Jednom je prilikom u hotelskom restoranu urinirao u praznu bocu vina i zatražio od konobara da to "uz njegove pozdrave" pošalje za susjedni stol, što je izazvalo tučnjavu i bijes iračkih vlasti koje su tražile da ga se izbaci iz zemlje. Jorephani ga je jedva spasio. Ipak, kolege su tvrdile da je na setu Reed bio besprijekoran profesionalac - uvijek točan, uvijek je znao svoj tekst.

Redatelj Mohamed Shukri Jameel, smatran najvećim iračkim sineastom, vodio je set čvrstom rukom, često koristeći jahaći bič kako bi usmjeravao statiste. Vrhunac filma trebala je biti masovna konjička jurišna scena. Za nju je Jameel inzistirao na korištenju zloglasne kaskaderske tehnike poznate kao "Running W". Radilo se o žici postavljenoj tako da konjima u punom galopu saplete noge, uzrokujući njihov spektakularan, ali često smrtonosan pad. Tehnika je bila zabranjena u cijelom svijetu zbog okrutnosti prema životinjama, ali ne i u Iraku.

​- Odlučili su da ćemo snimiti slavnu konjičku jurišnu scenu. Nakon pet ponavljanja i smrti nekoliko konja, scena je konačno bila gotova - rekao je Sinden, zgrožen brutalnošću kojoj je svjedočio.

Sadam Husein bio je emocionalno i financijski uložen u projekt, do te mjere da je Reeda i Sindena osobno pozvao na večeru u svoju predsjedničku palaču. Okružen generalima i svojim zloglasnim sinom Udayem, diktator je održao strastven govor na arapskom.

​- Nisam imao pojma o čemu govori, ali jednostavno je poludio! Mogao sam to usporediti jedino s gledanjem Goebbelsa, čista snaga govorništva... bili smo uvučeni u to - prisjetio se Sinden.

Jedan čovjek, međutim, nije bio impresioniran. Oliveru Reedu je bilo dosta. Htio je piće i povratak u hotel. Nagnuo se prema Sindenu i, pretpostavljajući da nitko ne razumije engleski, glasno promrmljao: "Kakav kreten!" (What a cunt!). Večera je naglo završila. Dok je ispraćao goste, Sadam je prišao Reedu, rukovao se s njim i na savršenom engleskom rekao: "Gospodine Reed, nadam se da vas nisam previše udavio." Ta je večera, kako se kasnije pokazalo, Sindenovom kolegi vjerojatno spasila život.

Nekoliko dana kasnije, dok je Sinden fotografirao po Bagdadu, osjetio je ruku na ramenu. Pripadnici Sadamove tajne policije, Mukhabarata, pratili su ga danima, pitajući se zašto se mladi Englez toliko zanima za najbezličnije dijelove grada. Odveden je u centar za ispitivanje i bačen u ćeliju bez prozora koja je zaudarala po povraćotini. Skoro dva dana slušao je krikove mučenja iz susjednih ćelija, vjerujući da će i on doživjeti istu sudbinu. Još uvijek je imao rolu filma skrivenu u cipeli.

Nakon 30 sati, doveli su ga na ispitivanje. Polugolog su ga posjeli na stolicu, a ispitivač mu je postavljao pitanja. U jednom trenutku, Sinden je izgovorio čarobne riječi.

​- Ovdje sam na poziv vašeg slavnog vođe, Sadama Huseina. On financira film koji snimam. Večerao sam s njim prije tjedan dana - rekao je.

Zbunjeni časnik je otišao. U roku od deset minuta, Sinden je bio u uredu upravitelja, koji mu se ispričavao, objašnjavajući da je iz palače stigla naredba za njegovo puštanje. Shvatio je da je vrijeme za bijeg. S izlaznom vizom koja je vrijedila samo 24 sata, Sinden je u kostimu britanskog časnika iz 1920-ih stigao na set, odradio svoju posljednju scenu, uskočio u taksi koji ga je čekao i pojurio prema zračnoj luci. U avionu Iraqi Airwaysa, dok su ga ispraćala dva borbena aviona, odahnuo je zajedno s ostalim putnicima. Kada je sletio na Heathrow, kleknuo je i poljubio pistu.

Unatoč kaosu, "Sukob lojalnosti" je dovršen. Prikazan je na Londonskom filmskom festivalu 1984. i čak je osvojio nagradu u Moskvi. No, nikada nije osigurao širu distribuciju. Nakon što je Sadam napao Kuvajt 1990., sankcije UN-a učinile su bilo kakvu promociju nemogućom. Film je pao u zaborav, a filmske role su godinama skupljale prašinu u garaži producenta Jorephanija u Surreyu. Činilo se da je Sadamov ep zauvijek izgubljen.

A onda, desetljećima kasnije, redatelj Mohamed Shukri Jameel, koji je živio u egzilu u Jordanu, prekapao je po kontejneru ispred nedavno zatvorenog nacionalnog filmskog arhiva. Među tisućama odbačenih rola, pronašao je ono što je tražio: jednu VHS kopiju filma "Al-Mas'ala Al-Kubra". To bizarno remek-djelo, svjedočanstvo jedne lude ambicije i još luđe produkcije, tako je spašeno od zaborava.