Dr. Dejan Jović ima netipičnu putanju. Ovaj "Srbohrvat", kako se jednom izrazio, čovjek s britanskim državljanstvom, dvostrukim magisterijem i doktoratom na čuvenoj London School of Economy, godinama je predavao u Britaniji, ali se vratio u Hrvatsku jer je htio biti bliže zemlji i ljudima koje osjeća kao svoje. Dr. Jović je u politici od malih nogu, bio je važan omladinac u SSOH, uz Darinka Kosora, Ivana Šukera, pokojnog Srđana Španovića, Stipu Oreškovića, Ivana Lovrinovića...

Kandidirali ste se za EU parlament, drugi ste na listi SDSS-a, nakon Pupovca.  Zadnji put ste išli na izbore prije 30 godina...

Zapravo, zadnji put sam išao na izbore prije četiri godine. Bili su to manjinski izbori za vijeće srpske nacionalne manjine u Zagrebu. Ali sad idem prvi put na izbore na kojima za mene mogu glasati svi građani. Izbori koje ste spomenuli prije 30 godina bili su za predsjednika omladine Zagreba, ali o tome nisu odlučivali građani nego samo članovi tadašnje gradske konferencije.

Kako to da ste na listi SDSS-a?

Ponajprije iz solidarnosti prema Miloradu Pupovcu, koji se uporno i odvažno bori protiv Golijata šovinizma, pokušavajući popraviti odnose između Srba i Hrvata, što nije popularno ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. Kao i mnogi drugi Srbi u Hrvatskoj, izložen je permanentnoj kampanji ocrnjivanja. Iako sam nestranačka osoba, na ovim izborima našli smo se na zajedničkom poslu, da pokažemo da i Srbi u Hrvatskoj imaju sasvim dobre kandidate za Europski parlament, i da testiramo europski karakter hrvatskog društva i politike. Da vidimo je li Hrvatska, koja kao mala zemlja traži ravnopravnost s velikima u Europi, spremna isti taj princip primijeniti kod kuće – pa malim zajednicama omogućiti ravnopravnost unutar zemlje. Da vidimo, također, je li desnica ozbiljna kad govori o 'Europi nacija', a ljevica kad govori o jednakosti i ravnopravnosti. Ili će ti principi 'nestati' kad vide ćirilicu na našim plakatima? Jedan od motiva je i to što sam protivnik amaterokracije, koja je široko prodrla u sve sfere. To je posljedica, kao što je i uzrok, povlačenja ljudi od struke u svoje 'bedeme', umjesto da se organiziraju i aktivno suprotstave onima koji, navodno, sve znaju iako ništa ne čitaju. Ako ne sudjelujemo u javnom životu, nemamo koga drugoga kriviti za posljedice. Htio bih ohrabriti posebno one koji su drukčiji, koji pripadaju manjinama, da se oslobode straha i da, ne skrivajući svoj identitet, sudjeluju u demokratskim procesima u Hrvatskoj.

Radite li to jer mislite da imate realnu šansu ili  je riječ  o simboličnom potezu, podršci listi? Što bi to moglo značiti za Srbe u Hrvatskoj?

Mislim da imamo realnu šansu. Računamo i na glasove mnogih drugih, a ne samo Srba – svih koji žele slobodno društvo u kojem će svatko moći izraziti tko je, što je, u što vjeruje i što osjeća. Odnos prema manjinama je odnos prema društvu u kakvom želimo živjeti. To nije neko apstraktno etničko nego je, prije svega, građansko pitanje. Srbima u Hrvatskoj bi mandat u Europskom parlamentu omogućio da se izravno čuje njihov glas. Dosad se on nije čuo jer su ga 'naši' zastupnici u tom parlamentu u potpunosti ignorirali, iako su se bavili, recimo, odnosnom većina i manjina u Ukrajini. Bili su i vrlo aktivni kad se radilo o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, pri čemu su o tom pitanju imali isti stav, od Tonina Picule do Ruže Tomašić. Sve ih je zanimalo osim manjinskog pitanja kod kuće.

Računate li i na glasove Srba koji imaju hrvatsko državljanstvo a žive u Srbiji?

Da, i na te glasove. Oni su hrvatski državljani, a time i državljani EU i imaju pravo glasa. Europska unija potiče sve svoje državljane, bez obzira na to gdje žive, da glasaju. Osim toga, kad se već ne radi skoro ništa na povratku tih ljudi u Hrvatsku, red je da barem srpska stranka u Hrvatskoj učini nešto na njihovoj integraciji u hrvatski politički prostor. To bi trebala raditi država jer su oni hrvatski državljani. Mađarska je, primjerice, za ove izbore svim svojim državljanima u Srbiji – a ima ih 230.000 - poslala pismo s pozivom da se registriraju za izbore, i 50.000 ih je to već učinilo. Među mađarskim zastupnicima u Europskom parlamentu je od 2014. i Andor Deli, koji je iz Bečeja i bio je ministar u vojvođanskoj vladi. On ima važnu ulogu u povezivanju i stvaranju prijateljstva između Mađara i Srba, odnosno Mađarske i Srbije. Srpska premijerka je pozvala sve dvojne državljane Mađarske i Srbije da izađu na ove izbore. Uostalom, među hrvatskim zastupnicima je i Željana Zovko, koja je bila bosanskohercegovačka ambasadorica u Rimu. Dakle, naši pokušaji da dobijemo glasove Srba – hrvatskih državljana iz 'dijaspore', nisu nikakav presedan.

Vidite li Pupovca kao srpskog ili hrvatskog političara? Naime, jedna škola mišljenja vidi ga u jednoj a druga u drugoj ulozi...

Ovisi o tome što podrazumijevamo pod 'srpski' i 'hrvatski'. Ako te pojmove tretiramo kao etničke kategorije, onda ga vidim kao srpskog političara u Hrvatskoj. Ako mislite na 'srpski' i 'hrvatski' kao državljanske kategorije, onda je on hrvatski političar. Sebe vidim kao osobu koja ima istodobno dva etnička identiteta: srpski i hrvatski, i po tome sam pomalo specifičan unutar obiju zajednica. Ali identitetske oznake su često takve – imamo Srbe i Hrvate, ali i one koji se nalaze između, one koji su i jedno i drugo, i one koji nisu ni jedno ni drugo. Imamo ljude koji se ne žele ili ne mogu definirati. Zalažem se za to da u javnom prostoru svatko može – i to bez straha od negativnih posljedica – biti ono što jest, a ne ono što mora. Svi su ljudi prije svega ljudi, a to kako definiraju sebe treba ostaviti njima samima. Trebali bismo prihvatiti da su identitetske oznake promjenjive – tako da se ljudi u različitim razdobljima svoga života mogu definirati različito. I istovremeno, nikoga ne smijemo prisiljavati da se javno izjasni o svom identitetu ako to ne želi. Treba ukloniti stigmu koja je namjerno stvorena kad se radi o pojmovima Srbin i Srpkinja. Volio bih da u Hrvatskoj postane cool biti Srbin - a ne da ta oznaka bude izvor diskriminacije.

Kako ocjenjujete Plenkovićevu politiku. Vidite li tu dugoročne ciljeve?

Napravio je neke pozitivne korake u odnosu na svog prethodnika, Tihomira Oreškovića, a posebno u odnosu na prethodnika na partijskoj funkciji, Tomislava Karamarka. Pokušava ponovno sagraditi politički centar, koji je postojao kroz suradnju HDZ-a i SDP-a prije ulaska zemlje u EU, ali je onda uništen polarizacijom na ljevicu i desnicu kroz reideologizaciju politike i društva od 2012. do 2016. U tome mu želim mnogo sreće jer i ja mislim da je potrebna suradnja umjerenih demokrata s ljevice i desnice, kako bi se marginalizirali radikali i redikuli. S druge strane, suviše oklijeva tamo gdje nema potrebe za tim. Prije svega mislim na odnos prema ustaškim simbolima, koji su široko tolerirani u javnom prostoru. Kad se radi o reformi obrazovanja i o pitanjima povezanima s Katoličkom crkvom, kao da im dopušta da oni vode politiku ili barem da budu veto-igrači. To mi se kod njega ne sviđa.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kako je moguće da je politika etničkog i političkog sukobljavanja - koje je često farsično - dva desetljeća nakon rata važan repromaterijal ovdašnjih elita?

To je zato što je rat nekome rat a nekome brat. Mnogi su u ratu sve izgubili, ali ima ih i koji su mnogo toga dobili zbog rata: status, sigurnost, privilegije, političku i društvenu moć. Ovi drugi nipošto ne žele da rat ostavimo iza sebe. Njima ne odgovara mir nego i danas žive u izvanrednom stanju, u koje nas sve pokušavaju uvući. Dovoljno je da pogledate samo kako izgledaju televizijske vijesti: nema dana da se u njima ne govori o ratu, ili ovom ili onom. Sve dok se ne odmaknemo od ratne retorike, nećemo se moći posvetiti drugim pitanjima. Uostalom, to je i iskustvo Europe nakon Drugog svjetskog rata. EU je nastala na želji da se Europa odmakne od svoje prošlosti, kako je ne bi ponovila.

Sjećam se vaše procjene, znatno prije ulaska Hrvatske u EU, kako će ulaskom u  Uniju prestati pritisak izvana, što će dovesti do jačanja ljute desnice, i to se i dogodilo. Čini se da se taj balon ispuhava, a uvjetno govoreći, radikalna desnica ne prelazi desetak posto glasova...

Slažem se. Inicijalno se doista dogodilo da se nacionalizam vratio na velika vrata, ali Hrvatska, srećom, nije Mađarska, pa je zbog snage svog civilnog društva i nezavisnih medija, pa i nekih državnih institucija (npr. Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa i dr.) ipak zaustavila te trendove nakon prve tri-četiri godine. Ali nacionalizam ne može nikad biti poražen do kraja, kao ni globalizam. Radi se o klackalici u kojoj čas jedni čas drugi postižu uspjeh. Tako da će se taj trend jačanja i slabljenja jednih pa drugih nastaviti.

Za što ćete se zalagati ako odete u EU parlament?

Za opstanak i jačanje Europske unije. Kritičan sam prema njenoj politici oklijevanja kad se radi o proširenju na Zapadni Balkan, ali mislim da je od ogromne važnosti da Unija opstane. Alternative su mnogo lošije. Pogledajmo samo Trumpovu Ameriku, Putinovu Rusiju i Erdoganovu Tursku – pa i suvremenu Kinu. Te velike sile računaju na neuspjeh EU, a neke i rade na tome da se on dogodi. Male zemlje kao što je Hrvatska u slučaju raspada Unije bile bi vrlo izložene sponzorsko-klijentskom odnosu s nekom od tih neliberalnih ili poluliberalnih zemalja. Zalagat ću se za slobodu i pluralizam unutar EU, a ako osvojim mandat, bit ću dio lijevo-liberalnih snaga u Europskom parlamentu. I, naravno, bit ću glas manjina. Svaki sedmi državljanin EU je pripadnik neke autohtone manjine. Njihov glas se mora snažnije čuti.

Tamo će velik skok doživjeti desnica, euroskeptične i eurofobne stranke. Može li se EU dalje fragmentirati?

Mislim da je Brexit otrijeznio mnoge, tako da je šansa da se fragmentacija nastavi sad manja nego prije njega. Tko bi htio proći kroz ono kroz što danas prolazi Britanija?

Britanija, rekli ste jednom, si je Brexitom propucala koljena, a prave se da ne krvare. Sad su opet dobili odgodu. Kakve će biti posljedice Brexita na Britaniju i Europu, ako do njega dođe. Je li moguć kontrareferendum? Što mislite kako bi Britanci danas glasali?

Ako dođe do Brexita, Britanija će postati konkurentska vanjska sila Europskoj uniji. Htjet će konstruirati svoju sferu utjecaja, tzv. Europu izvan EU. U toj sferi natjecat će se, prije svega, s Rusijom. Radi se o zemljama kao što su Ukrajina i zemlje Zapadnog Balkana. Povećat će svoje sigurnosno prisustvo u tim regijama, što će dodatno komplicirati odnose u našem susjedstvu. Zato je od velike važnosti da EU što prije primi te zemlje, a ne da oklijeva, kao što danas čini. Što se tiče drugog referenduma, mislim da će izbori za Europski parlament, ako Britanci ne postignu sporazum s EU prije njih, biti zapravo 'drugi referendum'.

Kako će EU izgledati bez Britanaca, kamo će se pomaknuti težišta moći odlučivanja?

Unutar EU ojačat će Francuska i Njemačka, ali već se pojavila i ideja o 'kontrapaktu' između Poljske i Italije. Ove prve dvije zemlje su predstavnice liberalno-demokratske, 'stare' Europe, dok su Poljska i Italija 'izazivačice', trenutno sklone populizmu i nekoj alternativnoj politici. Umjesto 'trokuta' Berlin-Pariz-London, dobit ćemo, vjerojatno, četverokut: Berlin – Pariz – Varšava – Rim. Bit će zanimljivo.

Dugo ste radili u Britaniji, doktorirali ste na LSE u Londonu, predavali u Škotskoj - i vratili se. Žalite li zbog toga? Pravac masovnoga kretanja ovih je godina obrnut...

Ne žalim. Vratio sam se nakon 16 godina što studiranja što rada na sveučilištu Stirling u Škotskoj. Htio sam biti bliže temama i ljudima koji me zanimaju i koje osjećam kao svoje. Nisam se nikad vidio u ulozi nekog permanentnoga gastarbajtera: te su mi sudbine uvijek bile teške i žalosne. Vratio sam se i na mnogo manju plaću i u više neizvjesnosti. Ali htio sam biti od koristi našim mladim ljudima, studentima i društvu općenito. Mislim da je dužnost svakoga da doprinese koliko može onima do kojih mu je stalo. Nadam se da će se i mnogi drugi vratiti.

Što mislite o egzodusu 300.000 ljudi?

To je isti trend kao u drugim zemljama nekadašnje Istočne Europe, iz kojih je oko 25 milijuna ljudi otišlo nakon što su ušle u EU. Jedan dio se vratio, u Poljsku oko trećine, a drugi će ostati dulje ili trajno. Nažalost, to pokazuje da ne živimo u Europi jednakih šansi za sve. Razvoj zemalja na rubu Europe je jedini izlaz za zemlje kao što je Hrvatska. Razvojna pomoć, uostalom, ne šteti ni zemljama koje je daju. S druge strane, zemlje koje gube stanovništvo moraju biti otvorenije za imigraciju. Ali da bi se to postiglo, treba razbiti ksenofobiju i predrasude, što ne ide lako, posebno ne u istočnoj Europi, u kojoj postoje snažne nacionalističke tendencije.

Irska je 2003. imala 3,9 milijuna ljudi, sad ima skoro pet, mi smo imali 4,6 milijuna, sad imamo manje od četiri. Kako je uspjela Irska? Možemo li i mi tako ili će se propadanje nastaviti?

Irska je upravo dobar primjer za to kako je otvorenost prema strancima jedini logičan izlaz za zemlju koja gubi stanovnike. Irska nije prestala biti irska time što je otvorila vrata drugima. Iskoristila je članstvo u EU da bi smanjila ksenofobiju, da bi porazila klerikalizam i konzervativizam, i to na način skoro bez presedana u europskim okvirima. Imaju premijera koji je gay i indijskog je podrijetla – i to u zemlji koja je donedavno bila zatvorena klerikalna provincija iz koje su njeni građani bježali. E, zato je uspjela.