Dr. Dejan Jović ima netipičnu putanju. Ovaj "Srbohrvat", kako se jednom izrazio, čovjek s britanskim državljanstvom, dvostrukim magisterijem i doktoratom na čuvenoj London School of Economy, godinama je predavao u Britaniji, ali se vratio u Hrvatsku jer je htio biti bliže zemlji i ljudima koje osjeća kao svoje. Dr. Jović je u politici od malih nogu, bio je važan omladinac u SSOH, uz Darinka Kosora, Ivana Šukera, pokojnog Srđana Španovića, Stipu Oreškovića, Ivana Lovrinovića...
Kandidirali ste se za EU parlament, drugi ste na listi SDSS-a, nakon Pupovca. Zadnji put ste išli na izbore prije 30 godina...
Zapravo, zadnji put sam išao na izbore prije četiri godine. Bili su to manjinski izbori za vijeće srpske nacionalne manjine u Zagrebu. Ali sad idem prvi put na izbore na kojima za mene mogu glasati svi građani. Izbori koje ste spomenuli prije 30 godina bili su za predsjednika omladine Zagreba, ali o tome nisu odlučivali građani nego samo članovi tadašnje gradske konferencije.
Kako to da ste na listi SDSS-a?
Ponajprije iz solidarnosti prema Miloradu Pupovcu, koji se uporno i odvažno bori protiv Golijata šovinizma, pokušavajući popraviti odnose između Srba i Hrvata, što nije popularno ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. Kao i mnogi drugi Srbi u Hrvatskoj, izložen je permanentnoj kampanji ocrnjivanja. Iako sam nestranačka osoba, na ovim izborima našli smo se na zajedničkom poslu, da pokažemo da i Srbi u Hrvatskoj imaju sasvim dobre kandidate za Europski parlament, i da testiramo europski karakter hrvatskog društva i politike. Da vidimo je li Hrvatska, koja kao mala zemlja traži ravnopravnost s velikima u Europi, spremna isti taj princip primijeniti kod kuće – pa malim zajednicama omogućiti ravnopravnost unutar zemlje. Da vidimo, također, je li desnica ozbiljna kad govori o 'Europi nacija', a ljevica kad govori o jednakosti i ravnopravnosti. Ili će ti principi 'nestati' kad vide ćirilicu na našim plakatima? Jedan od motiva je i to što sam protivnik amaterokracije, koja je široko prodrla u sve sfere. To je posljedica, kao što je i uzrok, povlačenja ljudi od struke u svoje 'bedeme', umjesto da se organiziraju i aktivno suprotstave onima koji, navodno, sve znaju iako ništa ne čitaju. Ako ne sudjelujemo u javnom životu, nemamo koga drugoga kriviti za posljedice. Htio bih ohrabriti posebno one koji su drukčiji, koji pripadaju manjinama, da se oslobode straha i da, ne skrivajući svoj identitet, sudjeluju u demokratskim procesima u Hrvatskoj.
Radite li to jer mislite da imate realnu šansu ili je riječ o simboličnom potezu, podršci listi? Što bi to moglo značiti za Srbe u Hrvatskoj?
Mislim da imamo realnu šansu. Računamo i na glasove mnogih drugih, a ne samo Srba – svih koji žele slobodno društvo u kojem će svatko moći izraziti tko je, što je, u što vjeruje i što osjeća. Odnos prema manjinama je odnos prema društvu u kakvom želimo živjeti. To nije neko apstraktno etničko nego je, prije svega, građansko pitanje. Srbima u Hrvatskoj bi mandat u Europskom parlamentu omogućio da se izravno čuje njihov glas. Dosad se on nije čuo jer su ga 'naši' zastupnici u tom parlamentu u potpunosti ignorirali, iako su se bavili, recimo, odnosnom većina i manjina u Ukrajini. Bili su i vrlo aktivni kad se radilo o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, pri čemu su o tom pitanju imali isti stav, od Tonina Picule do Ruže Tomašić. Sve ih je zanimalo osim manjinskog pitanja kod kuće.
Računate li i na glasove Srba koji imaju hrvatsko državljanstvo a žive u Srbiji?
Da, i na te glasove. Oni su hrvatski državljani, a time i državljani EU i imaju pravo glasa. Europska unija potiče sve svoje državljane, bez obzira na to gdje žive, da glasaju. Osim toga, kad se već ne radi skoro ništa na povratku tih ljudi u Hrvatsku, red je da barem srpska stranka u Hrvatskoj učini nešto na njihovoj integraciji u hrvatski politički prostor. To bi trebala raditi država jer su oni hrvatski državljani. Mađarska je, primjerice, za ove izbore svim svojim državljanima u Srbiji – a ima ih 230.000 - poslala pismo s pozivom da se registriraju za izbore, i 50.000 ih je to već učinilo. Među mađarskim zastupnicima u Europskom parlamentu je od 2014. i Andor Deli, koji je iz Bečeja i bio je ministar u vojvođanskoj vladi. On ima važnu ulogu u povezivanju i stvaranju prijateljstva između Mađara i Srba, odnosno Mađarske i Srbije. Srpska premijerka je pozvala sve dvojne državljane Mađarske i Srbije da izađu na ove izbore. Uostalom, među hrvatskim zastupnicima je i Željana Zovko, koja je bila bosanskohercegovačka ambasadorica u Rimu. Dakle, naši pokušaji da dobijemo glasove Srba – hrvatskih državljana iz 'dijaspore', nisu nikakav presedan.
Vidite li Pupovca kao srpskog ili hrvatskog političara? Naime, jedna škola mišljenja vidi ga u jednoj a druga u drugoj ulozi...
Ovisi o tome što podrazumijevamo pod 'srpski' i 'hrvatski'. Ako te pojmove tretiramo kao etničke kategorije, onda ga vidim kao srpskog političara u Hrvatskoj. Ako mislite na 'srpski' i 'hrvatski' kao državljanske kategorije, onda je on hrvatski političar. Sebe vidim kao osobu koja ima istodobno dva etnička identiteta: srpski i hrvatski, i po tome sam pomalo specifičan unutar obiju zajednica. Ali identitetske oznake su često takve – imamo Srbe i Hrvate, ali i one koji se nalaze između, one koji su i jedno i drugo, i one koji nisu ni jedno ni drugo. Imamo ljude koji se ne žele ili ne mogu definirati. Zalažem se za to da u javnom prostoru svatko može – i to bez straha od negativnih posljedica – biti ono što jest, a ne ono što mora. Svi su ljudi prije svega ljudi, a to kako definiraju sebe treba ostaviti njima samima. Trebali bismo prihvatiti da su identitetske oznake promjenjive – tako da se ljudi u različitim razdobljima svoga života mogu definirati različito. I istovremeno, nikoga ne smijemo prisiljavati da se javno izjasni o svom identitetu ako to ne želi. Treba ukloniti stigmu koja je namjerno stvorena kad se radi o pojmovima Srbin i Srpkinja. Volio bih da u Hrvatskoj postane cool biti Srbin - a ne da ta oznaka bude izvor diskriminacije.
Kako ocjenjujete Plenkovićevu politiku. Vidite li tu dugoročne ciljeve?
Napravio je neke pozitivne korake u odnosu na svog prethodnika, Tihomira Oreškovića, a posebno u odnosu na prethodnika na partijskoj funkciji, Tomislava Karamarka. Pokušava ponovno sagraditi politički centar, koji je postojao kroz suradnju HDZ-a i SDP-a prije ulaska zemlje u EU, ali je onda uništen polarizacijom na ljevicu i desnicu kroz reideologizaciju politike i društva od 2012. do 2016. U tome mu želim mnogo sreće jer i ja mislim da je potrebna suradnja umjerenih demokrata s ljevice i desnice, kako bi se marginalizirali radikali i redikuli. S druge strane, suviše oklijeva tamo gdje nema potrebe za tim. Prije svega mislim na odnos prema ustaškim simbolima, koji su široko tolerirani u javnom prostoru. Kad se radi o reformi obrazovanja i o pitanjima povezanima s Katoličkom crkvom, kao da im dopušta da oni vode politiku ili barem da budu veto-igrači. To mi se kod njega ne sviđa.
Nastavak na sljedećoj stranici...
