'SDP je u raspadu, spašava nas koalicija HDZ-HNS'

Nel Pavletić/PIXSELL
Ustavna stručnjakinja objašnjava zašto bi nas prijevremeni izbori ubili i ojačali ekstremne desničare
Vidi originalni članak

Hrvatska ustavna stručnjakinja Sanja Barić neizostavna je sugovornica kad se potegne pitanje ustavne krize. Tumačenja predstojnice Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci dragocjena su za razrješenje bilo kakvih dvojbi oko tumačenja ustavnopravnih načela. Bilo je tako u svibnju prošle godine, kad se povela rasprava treba li glasati o povjerenju ministru financija ili predsjedniku Sabora Boži Petrovu.

No ustavni stručnjaci mogu anticipirati i razvoj događaja u situaciji kad se tek naslućuju obrisi potencijalno velike krize u funkcioniranju države, pa i ustavne krize. Takva kriza je posve izvjesna u zemlji bez oporbe, odnosno u zemlji u kojoj je lider najveće oporbene stranke čovjek koji nema elementarne političku pismenost, pa je spreman čak predložiti da se predsjednici države daju ovlasti da "koordinira tri ministarstva" ili "da imenuje ministre". Hrvatska, dakle, nema funkcionalne oporbe, kao što nema ni oporbenog čelnika s elementarnim poznavanjem osnovnih postulata političkog sustava.


Slažete li se s tvrdnjom da je RH postala država bez funkcionalne oporbe?

Ta je tvrdnja poprilično točna. Naime, prije svega je očita interna i eksterna nefunkcionalnost SDP-a kao, barem formalno/brojčano, vodeće oporbene stranke. Iznutra je posve nesporno da je već više od godine dana u stalnim previranjima, sukobima, samostalnim izletima, kontradikcijama... Njihovo je pak djelovanje prema van još tragičnije: bez vizije, jasne strategije, ponude rješenja i nevjerojatno amatersko. Druge oporbene stranke samo ponekad imaju jasnije stavove, a njihova razjedinjenost, primarno po ideološkoj osnovi, čini njihove djelovanje prilično obesmišljeno.

Na koji način nepostojanje funkcionalne i smislene oporbe utječe na društvo u cjelini?

Opće je poznato da je naše društvo utonulo u posvemašnju rezignaciju i apatiju. Osjećaj beznađa dodatno je kataliziran manjkom političkih alternativa i vizija te iskustvom impotencije, barem kad su u pitanju parlamentarne stranke. Za takvo su stanje zaslužne obje najveće stranke, ali i niz manipulativnih i kratkovidnih političkih zbivanja čak i tijekom 2015. i 2016. godine, kad je tadašnji ‘treći put’, tj. Most odigrao podosta naivno. Isto se može reći i za Živi zid koji, osim efektnih i često ekstremnih izjava i aktivnosti, zapravo nije utemeljen u jasnoj i funkcionirajućoj politici za opće dobro.

Na koji način nepostojanje funkcionalne i smislene oporbe utječe na model vladanja stranke na vlasti, dakle HDZ-a?

Stanje oporbe nije neka samostalna pojava. Vidimo i pratimo kroz zadnje desetljeće opće osipanje kvalitete kadrova u aktivnoj politici. Koruptivno-rođačka filozofija s nepotističkim i klijentelističkim modusom djelovanja postala je, nažalost, glavno pravilo hrvatskog političkog djelovanja. HDZ nema osobito ugodnu situaciju, nemojmo zaboraviti koliko tanka većina održava trenutačno državno vodstvo. Istodobno, razumijevanje loše pozicije koalicijskih partnera na sljedećim izborima osigurava HDZu svojevrsnu komotnost u postupanju. No i u toj je stranci vidljiv manjak kvalitetnog kadra, odnosno guranje ‘zaslužnih’ ispred sposobnih.

Kakav je, zapravo, politički profil Plenkovića? Što je on? Čovjek koji demokratizira HDZ ili ga sputava po svojoj mjeri?

Radi se svakako o ugodnoj pojavi na hrvatskom političkom vrhu, osobi sa znanjem, umjerenošću i smirenim duhom. Zanimljivo je promotriti odnos premijera s predsjednicom, koja je izvorni HDZ-ov kadar, te usporediti njihovo djelovanje. Karakterno i politički gotovo da preslikavaju dva glavna načina funkcioniranja te stranke: s jedne strane uglađeno i pomirljivo lice razumnih ideja i postupanja, s druge strane populizam i koketiranje sa sentimentom često utemeljenim na iracionalnosti identitetske politike prazne svakog smislenog sadržaja. Ekstremno desni dijelovi HDZ-a vrlo su blizu površine i čini se da često tek europske politike i zahtjevi međunarodnog i/ili europskog prava drže situaciju pod kontrolom. Naime, suprotno neznanju ili manipulativnim namjerama tumača demokracije u nas, demokracija nije neograničena vlast većine, nego niz postupovnih pravila koja omogućuju što veću participaciju, ali uz istodobno poštovanje ljudskih prava, prava manjina i općecivilizacijskih/općepravnih okvira. Demokratiziranje HDZ-a u tom je smislu istoznačnica sintagmi ‘sputavanje po svojoj mjeri’. Prepuštanje ekstremno desnim tendencijama suprotna je ideji moderne demokracije. Plenkovićeva pozicija nije jednostavna, a mogućnosti demokratiziranja HDZ-a vrlo skučene.

Je li, po vašem mišljenju, SDP pred rasapom?

SDP je već u poodmakloj fazi rasapa, samo to dio vodstva i dio članstva sebi ne smije priznati. Upitno je imaju li intelektualne i karakterne snage i hrabrosti sagledati uzroke stanja u kojem se nalaze.

Ultima ratio političkog djelovanja ne smije biti vlastiti opstanak. Takvo postupanje povezano s egocentrizmom i nenaviknutošću na naporan i predani rad dovodi upravo do ovoga što gledamo: koprcanje u vlastitoj nemoći uz samostvoreni osjećaj važnosti koji nije poduprijet nikakvih stvarnim argumentima niti rezultatima. To ne znači da nema pojedinih kvalitetnih kadrova, ali odlučujuća tijela nemaju karakteristike potrebne za uspješno bavljenje politikom, tj. djelatnošću za opće dobro.

Je li dio sad vidljivih velikih problema SDP-a generiran u doba Milanovića ili je odgovornost isključivo Bernardićeva i njegovih mentora, župana Komadine i dr. Ostojića?

Ovo sad su samo neporecivi simptomi, ali uzroci su svakako u ranijem razdoblju, pa i prije Milanovića. Sadašnja neskrivena nesposobnost posljedica je besprizorne kadrovske politike koja se rukovodila samoživošću i nemogućnosti kritičkog sagledavanja samog sebe. U konačnici je to značilo okruživanje ljudima koji povlađuju, odnosno koji su po definiciji slabijeg kapaciteta. Samo snažni i stvarno moćni ljudi, u intimnom i duhovnom smislu moćni, mogu se okružiti sebi ravnima ili, često, boljima od sebe. Suprotno tome, SDP se urušio pod teretom vlastitih karakternih slabosti.

Vidite li ikoga tko se može prometnuti u lidera oporbe, a da nije iz SDP-a?

Dok se HNS nije tako kukavički odrekao Anke Mrak Taritaš, izgledalo je da je to osoba koja bi mogla preuzeti ovu ulogu. Time je i Ivan Vrdoljak abdicirao s pozicije pretendenta na tu poziciju. U isti mah, politički bi analitičari mogli reći da je samospaljivanje HNS-a zapravo žrtva ove stranke na oltaru općeg dobra. Naime, izvjesno je da bi bez koalicije HNS-a i HDZ-a novi parlamentarni izbori 2016. doveli do velike nestabilnosti i vrlo vjerojatno nerazmjerno jačanje ekstremne desnice. To bi nesumnjivo bilo loše za Hrvatsku. Ovo sad nije osobito dobra situacija, no tad je izgledalo i puno gore. Što se sadašnje oporbe tiče, postojao je potencijal u tzv. Amsterdamskoj koaliciji, koja je - barem u planovima - uključivala Glas, IDS i Pametno. Ova potonja stranka je neopravdano izvanparlamentarna, a budućnost će pokazati hoće li njihova nesumnjiva principijelnost biti nagrađena mogućnošću utjecaja na kreiranje državne politike.

Ako nema oporbe, nameće se pitanje ima li bilo koja afera potencijala za srušiti sadašnju vlast?

Trenutačno ne izgleda da bi išta izvana moglo narušiti sadašnju vlast, a neizgledno je i da se to dogodi iznutra jer gotovo nitko od koalicijskih partnera nije uvjeren u vlastiti uspjeh na sljedećim izborima. HDZ tako sam sebi izgleda kao jedini stabilni faktor, s time da ni on ne može računati na jasnu parlamentarnu većinu. Reklo bi se da se igra rovovski šah u kojem, čini se, Plenković uspijeva neutralizirati pa i eliminirati puno više prijetnji nego što se to od njega očekivalo.

Slijedom toga, je li HDZ-u danas najveća opasnost HDZ?

Takva je situacija već dulje, pa sjetimo se samo - u novije vrijeme - uloge Karamarka po sam HDZ. No ovo na što ciljate je točno, premda HDZ uglavnom vrlo uspješno provodi taktiku ‘zbijanja redova’ kad njihova unutarnja neslaganja doista zaprijete vanjskim slomom. Riječ je o više struja, od centrističkih do krajnje desnih.

Kako biste komentirali Kuščevića koji se prometnuo u autentičnog tumača Ustava RH oko pitanja referenduma?

Ne bih komentirala. Postoje mentori unutar HDZ-a koji mogu bolje objasniti poznate, često učinkovite, strategije nošenja s problemom. Ministar je tu samo provoditelj.

Vladajuća većina sklopljena je od šarolikog naoko nespojivog društva. Po novome mogu računati i na ruku bivšeg SDP-ovca Zdravka Ronka. Može li u ovim okolnostima država naprijed?

Suprotno uvriježenome mišljenju da je odgovor negativan, prava je istina da bi na jedan paradoksalan, u političkom smislu gotovo perverzan način, država ipak mogla naprijed. Naime, HDZ ima sve manje za izgubiti na parlamentarnim izborima, a koalicijskim partnerima se situacija ne popravlja. Zapravo, imaju jedini zajednički interes da doista nešto dobro i naprave za opće dobro. Zbog ranije opisanih okolnosti, kretanje unaprijed tako primarno ovisi o najužem vodstvu HDZ-a te njegovoj spremnosti i znanju. Tu se onda vraćamo u začarani krug, tj. pitanje dostupnosti kvalitetnih kadrova i odnosu snaga unutar HDZ-a. U danim kadrovskim i intelektualnim okolnostima upitno je gdje to država točno ide, a čak i kad u nekim područjima krene naprijed, upitno je kojom postojanošću i kojom brzinom.

Posjeti Express