Odluka Ustavnog suda malo je koga iznenadila. Odluka kojom su potvrđene mjere Stožera civilne zaštite tijekom koronakrize ponovno je pokazala kako su bili u pravu svi oni koji su tvrdili kako je bilo krajnje nerealno očekivati da će se Ustavni sud u ovom slučaju suprotstaviti vladi, ali je i ukazala na činjenicu da u Ustavnom sudu djeluje troje od ukupno 13 sudaca koji se ne libe iskazati mišljenje suprotno od stajališta većine. Iako nije riječ ni o kakvoj formalnoj ili neformalnoj skupini, nema sumnje kako će Andrej Abramović, Goran Selanec i Lovorka Kušan nakon povijesne odluke Ustavnog suda tako biti tretirani u javnosti, kao svojevrsna progresivna sudačka struja i opozicija većini. Riječ je o sucima koji su u Ustavni sud stigli prije tri (Selanec), odnosno prije četiri godine (Kušan i Abramović), i koji su proteklih godina često bili preglasavani od strane većine ustavnih sudaca. 

Tako je bilo i ovog puta. Najprije su zatražili održavanje javne sjednice kojoj bi mogli prisustvovati predstavnici svih zainteresiranih strana, stručnjaci, mediji, predstavnici vlade i osobe koje su podnijele zahtjeve Ustavnom sudu, no odlukom većine njihov je zahtjev odbijen i sjednica je održana iza zatvorenih vrata, a na samoj sjednici ovo troje sudaca također je imalo različita mišljenja od većine u pogledu zakonitosti i ustavnosti odluka Stožera civilne zaštite. O tome će Selanec, Kušan i Abramović napisati izdvojena mišljenja, o kojima će progovoriti na konferenciji za novinare sljedećeg tjedna, nakon što Ustavni sud objavi obrazloženje odluke većine kojom su odluke Stožera proglašene ustavnima i zakonitima. 
- Zatražili smo javnu raspravu, no većina je odlučila da to nije potrebno i da je sudac izvjestitelj dao sve potrebne informacije kako bi se mogla donijeti odluka. To je pravo većine i oko toga nema nikakvog spora, ali je i pravo ustavnih sudaca da to predlože i da dobiju odluku u kojoj većina morati obrazložiti zašto smatra da to nije bilo potrebno. Zato naglašavam da je izreka samo polovica odluke, a obrazloženje je njezina druga i važnija polovica - rezolutan je ustavni sudac Selanec s kojim smo razgovarali dan poslije odluke Ustavnog suda, koja je s razlogom izazvala golemu pozornost javnosti, pozornost koju je Ustavni sud odlukom većine odlučio ignorirati. 
Selanec negira da je Ustavni sud u ovom slučaju zatražio mišljenja ustavnopravnih stručnjaka s fakulteta u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, što sud inače često radi, zbog čega mu je, kako kaže, zanimljivo da to ovog puta nije napravljeno, iako je riječ o predmetima u kojima se odlučuje već šest mjeseci i premda su neki ustavni suci opetovano zatražili takva očitovanja, kao i očitovanja nekih drugih tijela, a ne samo Vlade. 

Međutim, odluka o tome u rukama je suca izvjestitelja - u ovom slučaju to je bio Rajko Mlinarić - koji sam upravlja predmetom i koji odlučuje o tome što je potrebno. Međutim, Selanec dodaje kako je na ostalim sucima i sutkinjama da kažu nedostaje li nešto, o čemu se onda odlučuje većinom. 
- Upravo smo to i pokušali. Nas troje je zatražilo tzv. javnu raspravu, a riječ je o raspravi kakva je uobičajena kod svih najviših sudova, ustavnih i vrhovnih, koji su zaduženi za ustavna pitanja. Zatražili smo da se pozovu stranke i predstavnici zainteresiranih institucija, pa i Stožera civilne zaštite, kako bismo ih mogli pitati kako oni odlučuju i kakva je njihova interna procedura, što je u ovom trenutku velika misterija, kao i eminentni stručnjaci s fakulteta i instituta - kaže Selanec i dodaje kako bi na temelju takve rasprave, na kojoj bi suci postavljali pitanja i sudjelovali u raspravi, javnost mogla steći dojam o tome koja pitanja suce brinu i koja su to važna pitanja na koja javnost ima pravo očekivati odgovor i u odlukama Ustavnog suda. U slučaju da nije moguće održati javnu raspravu, ovo troje sudaca predlagalo je da sjednica Ustavnog suda bude otvorena medijima, bez pozivanja stranaka i stručnjaka, kako bi javnost ponovno imala priliku vidjeti, kao u vrijeme kada je na čelu Ustavnog suda bio Jadranko Crnić, kako suci izmjenjuju pravne argumente. Selanec, Kušan i Abramović smatraju kako Ustavni sud kao neovisno tijelo javnosti treba odgovarati jedino kvalitetom svojih argumenata i odluka, koje javnost mora imati mogućnost pratiti i kritizirati, smatrajući kako se upravo tako gradi povjerenje u institucije, a ne “skrivanjem iza zatvorenih stručnih sastanaka”.
Ovaj ustavni sudac, međutim, odbacuje tezu o “opozicijskoj” skupini unutar Ustavnog suda. 
- Mi smo sud i ovdje nema opozicije. Na svakom sudu postoje konzervativniji i progresivniji suci. Kad se kaže da smo mi opozicijski suci, onda nas se povezuje s opozicijom u parlamentu, a dovoljno je pogledati naša izdvojena mišljenja i vidjet ćete da smo, kada vjerujemo da je nešto pogrešno, podjednako kritični i prema jednoj i prema drugoj strani. To je lako utvrditi - uvjerava Selanec i dodaje kako su se on, kolegica Kušan i kolega Abramović vrlo često znali naći i na suprotnim stranama, podvlačeći da je svaki predmet “nova priča”, premda naglašava da on s kolegicom Kušan i Abramovićem uvijek može o svemu razgovarati, i to na temelju “snage pravnog argumenta”. 

Selanec, koji će u listopadu navršiti 44 godine, netipičan je ustavni sudac. Kako je uvjet za izbor u Ustavni sud dvotrećinska većina u Saboru, ustavni suci biraju se dogovorom i kompromisom dviju najvećih stranaka, tako da je Ustavni sud ispunjen isluženim stranačkim kadrovima, za koje je teško reći da spadaju u istaknute pravnike kakvi bi, prema zakonu, trebali biti naši čuvari Ustava. Selanec se obrazovao u Americi. Nakon diplome na zagrebačkom Pravnom fakultetu magistrirao je i doktorirao na Pravnom fakultetu u Michiganu, a iako je mogao ostati živjeti u SAD-u, vratio se u Hrvatsku sa željom da napravi nešto za svoju zemlju. Otvorena je uma i nije ideološki opterećen, smatrajući da stručnost i profesionalnost, a ne politička vjernost, trebaju biti glavni kriteriji u funkcioniranju pravosuđa i cijelog državnog aparata. 

Njegovo zagovaranje transparentnosti u radu Ustavnog suda u njegovom slučaju nije samo fraza. On je aktivan na društvenim mrežama na kojima redovito komentira društvene događaje. Selanec na prvom natječaju upravo zbog političke trgovine nije izabran u Ustavni sud, a prošao je sljedeće godine u kvoti SDP-a, a u istoj kvoti u Ustavni sud birani su i Kušan i Abramović. Međutim, u kvoti SDP-a izabrani su i Josip Leko i Ingrid Antičević-Marinović, koji su se u Ustavnom sudu brzo utopili u stavovima većine, ne pokazujući nikakvu želju za samostalnijom pozicijom, zbog čega će danas i SDP-ovci u neformalnim razgovorima priznati da su im i Leko i Antičević-Marinović bili potpuni promašaj. To se odnosi i na Matu Arlovića, koji je u prvome mandatu izabran u kvoti SDP-a, ali je već u prvome mandatu potpuno prešao na “drugu stranu”, tako da je u drugome mandatu biran u kvoti HDZ-a.
Kušan je prije Ustavnog suda bila odvjetnica, koja se libi istupanja u javnosti, ali je u nizu odluka, često s kolegama Abramovićem i Selancem, glasala protiv odluka većine. Tako je bilo i u važnom slučaju “lex Agrokor”, kad su Kušan, Selanec i Abramović u izdvojenome mišljenju ustvrdili da Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, poznatiji kao “lex Agrokor”, nije u skladu s Ustavom, čime su također iskazali profesionalnu hrabrost i neovisnost. 

Abramović je do dolaska u Ustavni sud bio sudac, najprije na zagrebačkom Općinskom sudu, a zatim i predsjednik Upravnog suda. Sudio je u nizu medijskih sporova, pa je tako odbio tužbu tadašnje ustavne sutkinje Slavice Banić protiv Jutarnjeg lista, istaknuvši u obrazloženju presude da je za demokraciju važno da mediji smiju i mogu propitkivati odluke najviših tijela vlasti i odluke Ustavnog suda, koje nisu dogme nego su podložne kritici. 
Abramović je kao ustavni sudac u izdvojenome mišljenju sa sutkinjom Kušan ocijenio da izraz “Tako mi Bog pomogao” - što ga je Franjo Tuđman 1992. svojevoljno dodao u prisegu - protuustavan. Taj izraz, smatraju Abramović i Kušan, u nejednak položaj dovodi ateiste i agnostike. Svojim izdvojenim mišljenjima ovo troje sudaca pridonosi pluralizmu mišljenja na Ustavnom sudu, mijenjajući praksu uvedenu u predsjedničkom mandatu Jasne Omejec, kada je Ustavni sud najčešće donosio jednoglasne odluke, a usto je i dodatno zatvorio svoja vrata javnosti, ukinuvši javne rasprave koje su se vodile na općim sjednicama Ustavnog suda.

Ugledna profesorica ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci, Sanja Barić, naglašava kako je jasno da su stavovi ovo troje sudaca progresivniji i liberalniji, a netko će reći i ljeviji, iako nije riječ o lijevome nego o, prema njezinom sudu, dosljednom zastupanju ljudskih prava, kao što se i sudac Miroslav Šumanović svojim izdvojenim mišljenjima profilirao kao konzervativniji od većine ostalih sudaca. Barić pozdravlja potez suca Abramovića, koji je još u ožujku objavio stručni članak o ustavnosti protuepidemijskih mjera, iskazujući tako svoju stručnost i argumentaciju, što je osobito važno u 21. stoljeću, u kojem je načelo transparentnosti, javnosti i suočavanja argumenata jako važno, osobito u slučaju Ustavnog suda, čije su odluke u pravilu “teške” i nerazumljive, ali i važne i dalekosežne. Zato smatra i kako bi se Ustavni sud, i to neovisno o posljednjoj njegovoj odluci i zahtjevu troje sudaca, trebao više otvoriti javnosti, jer se u sadašnjim okolnostima stvara sumnja da Ustavni sud ne želi pokazati što ima za reći i ima li uopće što za reći.
- Snaga odluka Ustavnog suda mora počivati u snazi njihove argumentacije i činjenici da im doista vjerujemo, a ne u maču i pendreku koji stoje iza njih. Zato je svaka rasprava i svako iznošenje argumenata dobrodošlo i potrebno za takve sudove - zaključuje profesorica Barić, koja je također dvaput bila kandidatkinja za Ustavni sud, ali - opet zahvaljujući političkoj trgovini - nije izabrana.