Šeparović, eto, baš ovaj put nije tražio mišljenje vanjskih eksperata. Čudno...

Odluka Ustavnog suda malo je koga iznenadila. Odluka kojom su potvrđene mjere Stožera civilne zaštite tijekom koronakrize ponovno je pokazala kako su bili u pravu svi oni koji su tvrdili kako je bilo krajnje nerealno očekivati da će se Ustavni sud u ovom slučaju suprotstaviti vladi, ali je i ukazala na činjenicu da u Ustavnom sudu djeluje troje od ukupno 13 sudaca koji se ne libe iskazati mišljenje suprotno od stajališta većine. Iako nije riječ ni o kakvoj formalnoj ili neformalnoj skupini, nema sumnje kako će Andrej Abramović, Goran Selanec i Lovorka Kušan nakon povijesne odluke Ustavnog suda tako biti tretirani u javnosti, kao svojevrsna progresivna sudačka struja i opozicija većini. Riječ je o sucima koji su u Ustavni sud stigli prije tri (Selanec), odnosno prije četiri godine (Kušan i Abramović), i koji su proteklih godina često bili preglasavani od strane većine ustavnih sudaca. 

Tako je bilo i ovog puta. Najprije su zatražili održavanje javne sjednice kojoj bi mogli prisustvovati predstavnici svih zainteresiranih strana, stručnjaci, mediji, predstavnici vlade i osobe koje su podnijele zahtjeve Ustavnom sudu, no odlukom većine njihov je zahtjev odbijen i sjednica je održana iza zatvorenih vrata, a na samoj sjednici ovo troje sudaca također je imalo različita mišljenja od većine u pogledu zakonitosti i ustavnosti odluka Stožera civilne zaštite. O tome će Selanec, Kušan i Abramović napisati izdvojena mišljenja, o kojima će progovoriti na konferenciji za novinare sljedećeg tjedna, nakon što Ustavni sud objavi obrazloženje odluke većine kojom su odluke Stožera proglašene ustavnima i zakonitima. 
- Zatražili smo javnu raspravu, no većina je odlučila da to nije potrebno i da je sudac izvjestitelj dao sve potrebne informacije kako bi se mogla donijeti odluka. To je pravo većine i oko toga nema nikakvog spora, ali je i pravo ustavnih sudaca da to predlože i da dobiju odluku u kojoj većina morati obrazložiti zašto smatra da to nije bilo potrebno. Zato naglašavam da je izreka samo polovica odluke, a obrazloženje je njezina druga i važnija polovica - rezolutan je ustavni sudac Selanec s kojim smo razgovarali dan poslije odluke Ustavnog suda, koja je s razlogom izazvala golemu pozornost javnosti, pozornost koju je Ustavni sud odlukom većine odlučio ignorirati. 
Selanec negira da je Ustavni sud u ovom slučaju zatražio mišljenja ustavnopravnih stručnjaka s fakulteta u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, što sud inače često radi, zbog čega mu je, kako kaže, zanimljivo da to ovog puta nije napravljeno, iako je riječ o predmetima u kojima se odlučuje već šest mjeseci i premda su neki ustavni suci opetovano zatražili takva očitovanja, kao i očitovanja nekih drugih tijela, a ne samo Vlade. 

Međutim, odluka o tome u rukama je suca izvjestitelja - u ovom slučaju to je bio Rajko Mlinarić - koji sam upravlja predmetom i koji odlučuje o tome što je potrebno. Međutim, Selanec dodaje kako je na ostalim sucima i sutkinjama da kažu nedostaje li nešto, o čemu se onda odlučuje većinom. 
- Upravo smo to i pokušali. Nas troje je zatražilo tzv. javnu raspravu, a riječ je o raspravi kakva je uobičajena kod svih najviših sudova, ustavnih i vrhovnih, koji su zaduženi za ustavna pitanja. Zatražili smo da se pozovu stranke i predstavnici zainteresiranih institucija, pa i Stožera civilne zaštite, kako bismo ih mogli pitati kako oni odlučuju i kakva je njihova interna procedura, što je u ovom trenutku velika misterija, kao i eminentni stručnjaci s fakulteta i instituta - kaže Selanec i dodaje kako bi na temelju takve rasprave, na kojoj bi suci postavljali pitanja i sudjelovali u raspravi, javnost mogla steći dojam o tome koja pitanja suce brinu i koja su to važna pitanja na koja javnost ima pravo očekivati odgovor i u odlukama Ustavnog suda. U slučaju da nije moguće održati javnu raspravu, ovo troje sudaca predlagalo je da sjednica Ustavnog suda bude otvorena medijima, bez pozivanja stranaka i stručnjaka, kako bi javnost ponovno imala priliku vidjeti, kao u vrijeme kada je na čelu Ustavnog suda bio Jadranko Crnić, kako suci izmjenjuju pravne argumente. Selanec, Kušan i Abramović smatraju kako Ustavni sud kao neovisno tijelo javnosti treba odgovarati jedino kvalitetom svojih argumenata i odluka, koje javnost mora imati mogućnost pratiti i kritizirati, smatrajući kako se upravo tako gradi povjerenje u institucije, a ne “skrivanjem iza zatvorenih stručnih sastanaka”.
Ovaj ustavni sudac, međutim, odbacuje tezu o “opozicijskoj” skupini unutar Ustavnog suda. 
- Mi smo sud i ovdje nema opozicije. Na svakom sudu postoje konzervativniji i progresivniji suci. Kad se kaže da smo mi opozicijski suci, onda nas se povezuje s opozicijom u parlamentu, a dovoljno je pogledati naša izdvojena mišljenja i vidjet ćete da smo, kada vjerujemo da je nešto pogrešno, podjednako kritični i prema jednoj i prema drugoj strani. To je lako utvrditi - uvjerava Selanec i dodaje kako su se on, kolegica Kušan i kolega Abramović vrlo često znali naći i na suprotnim stranama, podvlačeći da je svaki predmet “nova priča”, premda naglašava da on s kolegicom Kušan i Abramovićem uvijek može o svemu razgovarati, i to na temelju “snage pravnog argumenta”. 

Selanec, koji će u listopadu navršiti 44 godine, netipičan je ustavni sudac. Kako je uvjet za izbor u Ustavni sud dvotrećinska većina u Saboru, ustavni suci biraju se dogovorom i kompromisom dviju najvećih stranaka, tako da je Ustavni sud ispunjen isluženim stranačkim kadrovima, za koje je teško reći da spadaju u istaknute pravnike kakvi bi, prema zakonu, trebali biti naši čuvari Ustava. Selanec se obrazovao u Americi. Nakon diplome na zagrebačkom Pravnom fakultetu magistrirao je i doktorirao na Pravnom fakultetu u Michiganu, a iako je mogao ostati živjeti u SAD-u, vratio se u Hrvatsku sa željom da napravi nešto za svoju zemlju. Otvorena je uma i nije ideološki opterećen, smatrajući da stručnost i profesionalnost, a ne politička vjernost, trebaju biti glavni kriteriji u funkcioniranju pravosuđa i cijelog državnog aparata. 

Njegovo zagovaranje transparentnosti u radu Ustavnog suda u njegovom slučaju nije samo fraza. On je aktivan na društvenim mrežama na kojima redovito komentira društvene događaje. Selanec na prvom natječaju upravo zbog političke trgovine nije izabran u Ustavni sud, a prošao je sljedeće godine u kvoti SDP-a, a u istoj kvoti u Ustavni sud birani su i Kušan i Abramović. Međutim, u kvoti SDP-a izabrani su i Josip Leko i Ingrid Antičević-Marinović, koji su se u Ustavnom sudu brzo utopili u stavovima većine, ne pokazujući nikakvu želju za samostalnijom pozicijom, zbog čega će danas i SDP-ovci u neformalnim razgovorima priznati da su im i Leko i Antičević-Marinović bili potpuni promašaj. To se odnosi i na Matu Arlovića, koji je u prvome mandatu izabran u kvoti SDP-a, ali je već u prvome mandatu potpuno prešao na “drugu stranu”, tako da je u drugome mandatu biran u kvoti HDZ-a.
Kušan je prije Ustavnog suda bila odvjetnica, koja se libi istupanja u javnosti, ali je u nizu odluka, često s kolegama Abramovićem i Selancem, glasala protiv odluka većine. Tako je bilo i u važnom slučaju “lex Agrokor”, kad su Kušan, Selanec i Abramović u izdvojenome mišljenju ustvrdili da Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, poznatiji kao “lex Agrokor”, nije u skladu s Ustavom, čime su također iskazali profesionalnu hrabrost i neovisnost. 

Abramović je do dolaska u Ustavni sud bio sudac, najprije na zagrebačkom Općinskom sudu, a zatim i predsjednik Upravnog suda. Sudio je u nizu medijskih sporova, pa je tako odbio tužbu tadašnje ustavne sutkinje Slavice Banić protiv Jutarnjeg lista, istaknuvši u obrazloženju presude da je za demokraciju važno da mediji smiju i mogu propitkivati odluke najviših tijela vlasti i odluke Ustavnog suda, koje nisu dogme nego su podložne kritici. 
Abramović je kao ustavni sudac u izdvojenome mišljenju sa sutkinjom Kušan ocijenio da izraz “Tako mi Bog pomogao” - što ga je Franjo Tuđman 1992. svojevoljno dodao u prisegu - protuustavan. Taj izraz, smatraju Abramović i Kušan, u nejednak položaj dovodi ateiste i agnostike. Svojim izdvojenim mišljenjima ovo troje sudaca pridonosi pluralizmu mišljenja na Ustavnom sudu, mijenjajući praksu uvedenu u predsjedničkom mandatu Jasne Omejec, kada je Ustavni sud najčešće donosio jednoglasne odluke, a usto je i dodatno zatvorio svoja vrata javnosti, ukinuvši javne rasprave koje su se vodile na općim sjednicama Ustavnog suda.

Ugledna profesorica ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci, Sanja Barić, naglašava kako je jasno da su stavovi ovo troje sudaca progresivniji i liberalniji, a netko će reći i ljeviji, iako nije riječ o lijevome nego o, prema njezinom sudu, dosljednom zastupanju ljudskih prava, kao što se i sudac Miroslav Šumanović svojim izdvojenim mišljenjima profilirao kao konzervativniji od većine ostalih sudaca. Barić pozdravlja potez suca Abramovića, koji je još u ožujku objavio stručni članak o ustavnosti protuepidemijskih mjera, iskazujući tako svoju stručnost i argumentaciju, što je osobito važno u 21. stoljeću, u kojem je načelo transparentnosti, javnosti i suočavanja argumenata jako važno, osobito u slučaju Ustavnog suda, čije su odluke u pravilu “teške” i nerazumljive, ali i važne i dalekosežne. Zato smatra i kako bi se Ustavni sud, i to neovisno o posljednjoj njegovoj odluci i zahtjevu troje sudaca, trebao više otvoriti javnosti, jer se u sadašnjim okolnostima stvara sumnja da Ustavni sud ne želi pokazati što ima za reći i ima li uopće što za reći.
- Snaga odluka Ustavnog suda mora počivati u snazi njihove argumentacije i činjenici da im doista vjerujemo, a ne u maču i pendreku koji stoje iza njih. Zato je svaka rasprava i svako iznošenje argumenata dobrodošlo i potrebno za takve sudove - zaključuje profesorica Barić, koja je također dvaput bila kandidatkinja za Ustavni sud, ali - opet zahvaljujući političkoj trgovini - nije izabrana.