Viktor Koska danas je zamjenik predstojnika Centra za istraživanje etičnosti, državljanstva i imigracija pri Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Ujedno je i voditelj projekta bEUcitizen za Hrvatsku. Radi i kao asistent- predavač na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, na kojem je završio preddiplomski studiji, a na kojem je sada i doktorski student. Diplomirao je na Sveučilištu u Oxfordu s tezom “Reality of Return and Reintegration of Minority Refugees: Serbian Returnees in Croatia”, a studirao je i u SAD-u na University of Washington, Seattle. Znanstveni i istraživački interes usmjerio je na prisilne migracije, nacionalne manjine, državljanstvo i obrazovne politike.

Ovih dana objavio je status na svojem Facebook profilu koji uz njegovo dopuštenje prenosimo u cijelosti, a koji se odnosi na odlazak ratnog zločinca Vojislava Šešelja u vojvođansko selo Hrtkovce. Viktora Kosku to je sve podsjetilo na događaj iz djetinjstva, pa je napisao:

„Nekome je ovo sa Šešeljom šala, a meni izaziva PTSP.

Primjena mjera retorzije primijenila se i na moju obitelj.

I ne, nismo otišli svojom voljom.

Otišli smo nakon što su nam tri godine sistematski svaki dan slali preteće pozive, u vrt bacali zaklane životinje, milicija upadala u stan usred noći tražeći oružje kojeg naravno nije bilo, komšije pisale grafite ustaškog U i HDZ po fasadi kuće, dobili više prijetećih pisama u kojima je pisalo da će nas pojesti mrak, redovito aranžiranih u omotnice s krvavim tragovima prstiju i sa prilogom slika iz novina na kojima su zaklana djeca uz poneku sliku Šešelja na programu Srpske radikalne stranke, gdje je posebno bila zaokružena točka programa “primena mera retorzije”, i gde je sve to u konačnici rezultiralo time da su nam 5. augusta 1992. susjedi provalili u kuću s namjerom da nas ubiju, oca mi cipelarili pedeset metara od očiju (imao sam tada 11 i pol godina), mama i ja smo bježali niz ulicu, a samo intervencijom jedne drage porodice (Srbi) koji su nas primili u zaštitu, i kojima su te noći također razbili ogradu i šajbu od auta, ostali smo živi.

Otišli smo u Zagreb jednog jutra s vrećicama, živjeli u napuštenom geomehaničkom laboratoriju kraj Save u kojem smo se kupali tako da smo vodu grijali na štednjaku i ulijevali je u plastične lavore kupljene na tržnici.

Kuću smo zamijenili tek godinu i pol dana poslije, i svaki dan smo strijepili hoće li nam netko useliti u kuću ili nam baciti bombu u istu.

Za miliciju su svi ovi incidenti bili komšijska svađa.

Svi znate s čime sam se profesionalno godinama bavio, možda vam sada bude jasnije zašto. I ako itko od mojih Facebook kontakata ima simpatije prema ratnom zločincu Šešelju ili misli da je moja obitelj sama otišla, da protjerivanja Hrvata iz Vojvodine nije bilo, molim neka me blokira na Facebooku. Sam ću to učiniti sa svim osobama koje će u komentaru na ovaj post relativizirati sranje koje se dogodilo mojoj obitelji i traume od kojih se nikada nisam do kraja oporavio.“