Odmah su Amerikanci digli dva F-16, dva F-35, jedan E-3 i četiri KC-135 kako bi presreli, identificirali i pratili ruske 'špijunske' zrakoplove dok nisu napustili zračni prostor. Naime, Zapovjedništvo obrane zračnog prostora Sjeverne Amerike (NORAD) detektiralo je i pratilo dva ruska Tu-95, dva Su-35 i jedan A-50 kako operiraju u Zoni identifikacije zračnog prostora Aljaske (ADIZ) 19. veljače 2026. godine. No što su točno Rusi špijunirali?

Aljaska, nekoć smatrana zaleđenom pustoši na rubu svijeta, danas je postala jedna od najvažnijih strateških točaka na globalnoj šahovskoj ploči. U eri obnovljenih napetosti velikih sila, nebo iznad ovog američkog poluotoka pretvorilo se u pozornicu tihih, ali opasnih igara. Gotovo svakodnevno, ruski strateški bombarderi i izviđački zrakoplovi, ponekad u pratnji kineskih, ulaze u američku Identifikacijsku zonu protuzračne obrane (ADIZ), testirajući budnost i brzinu reakcije Sjevernoameričkog zapovjedništva zračno-svemirske obrane (NORAD). No, ovi letovi nisu samo provokacija; oni su pažljivo kalibrirane misije s jasnim ciljevima. Njihova meta je gusta mreža američkih vojnih baza koje čine okosnicu obrane Sjeverne Amerike od prijetnji s Arktika.

Inače, kupovina Aljaske 1867. godine jedan je od najneobičnijih, ali i najisplativijih poslova u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Za 7,2 milijuna tadašnjih američkih dolara, SAD je od Ruskog Carstva dobio golemo prostranstvo koje je gotovo udvostručilo teritorij zemlje. Iako se danas smatra maestralnim potezom, u to vrijeme većina Amerikanaca smatrala ga je potpunom besmislicom i bacanjem novca, podrugljivo ga nazivajući "Sewardovom ludošću".

Sredinom 19. stoljeća, Rusko Carstvo našlo se u teškoj poziciji. Poraz u Krimskom ratu (1853.-1856.) ostavio je državnu blagajnu ispražnjenu, a car Aleksandar II. tražio je načine kako financirati modernizaciju države i vojske. Ruska Amerika, kako se Aljaska tada nazivala, postala je ogroman financijski i logistički teret. Trgovina krznom morske vidre, nekoć glavni izvor prihoda, drastično je opala zbog prekomjernog lova, a održavanje naselja i vojne prisutnosti na tako udaljenom i slabo naseljenom području bilo je preskupo.

Sewardov frižider

Osim ekonomskih, ključni su bili i geopolitički razlozi. Rusi su se pribojavali da bi u slučaju novog sukoba s Velikom Britanijom, svojim najvećim pacifičkim rivalom koji je kontrolirao susjednu Kanadu, lako mogli izgubiti Aljasku bez ikakve naknade. Stoga se prodaja Sjedinjenim Državama, s kojima je Rusija tada imala dobre odnose, činila kao logičan potez kojim bi se istovremeno riješili tereta i oslabili britanski utjecaj u regiji. Car Aleksandar II. je na sastanku sa svojim ministrima u prosincu 1866. donio konačnu odluku o prodaji, odredivši minimalnu cijenu od pet milijuna dolara.

Glavni zagovornik kupovine s američke strane bio je državni tajnik William H. Seward. Kao gorljivi ekspanzionist, Seward je dugo vjerovao u stratešku važnost Aljaske i vidio ju je kao ključan korak u američkom širenju prema Tihom oceanu. Kada mu je ruski ministar u Washingtonu, barun Eduard de Stoeckl, obnovio ponudu nakon završetka Američkog građanskog rata, Seward je bio spreman djelovati.

Finalni pregovori bili su intenzivni i trajali su cijelu noć. Ugovor je napokon sklopljen i potpisan u četiri sata ujutro 30. ožujka 1867. godine. Dogovorena cijena od 7,2 milijuna dolara, što je iznosilo otprilike dva centa po jutru zemlje, danas se čini nevjerojatno niskom. Ugovorom je SAD-u prepušten cjelokupan teritorij s pripadajućim otocima, a Rusija se time trajno povukla sa sjevernoameričkog kontinenta.

Skriveno blago Aljaske

Vijest o kupovini u američkoj javnosti dočekana je s nevjericom i otvorenim podsmjehom. Novinari i političari natjecali su se u smišljanju pogrdnih naziva za novu akviziciju, nazivajući je "Sewardov frižider", "vrt za polarne medvjede" i "Walrussia". "Rusija nam je prodala iscijeđenu naranču!" pisao je New York World, dok su se drugi pitali zašto bi SAD ulagao novac u "teritorij leda, snijega i stijena". No Senat je sve ratificirao sa samo dva glasa protiv. 

ALYSA LIU Zlato s Tiananmena: Olimpijska pobjednica kći je 'Disidenta 3'. Prate ju špijuni

Službena primopredaja teritorija obavljena je 18. listopada 1867. u Sitki, no SAD desetljećima nije obraćao previše pozornosti na svoju novu akviziciju. Stvari su se drastično promijenile 1896. godine otkrićem zlata u regiji Klondike, što je pokrenulo Zlatnu groznicu. Aljaska je postala vrata prema golemom bogatstvu, a Sewardova vizija konačno je opravdana u očima javnosti. U 20. stoljeću otkrivene su i ogromne rezerve nafte i plina, a strateška važnost teritorija postala je neupitna tijekom Drugog svjetskog rata. Aljaska je konačno postala 49. američka savezna država 3. siječnja 1959. godine.

Živčani centar obrane u Anchorageu

Središte svih vojnih operacija na Aljasci danas je združena baza Elmendorf-Richardson (JBER) u Anchorageu. Kao najveća vojna instalacija u državi, JBER nije samo baza, već operativno srce iz kojeg se koordinira obrana cijele regije. Ovdje su smještena ključna zapovjedništva, uključujući Aljaško zapovjedništvo (ALCOM) i Aljašku regiju NORAD-a, koja izravno povezuje lokalne operacije s kontinentalnom obranom SAD-a i Kanade.

Kada ruski bombarderi Tu-95 "Bear" priđu zračnom prostoru, upravo iz JBER-a polijeću lovci F-22 Raptor, najnapredniji zrakoplovi za postizanje zračne nadmoći, kako bi ih presreli i vizualno identificirali. Svako takvo presretanje za Ruse je prilika za prikupljanje neprocjenjivih podataka: koliko brzo lovci mogu poletjeti, koje rute koriste i kako komuniciraju s kontrolnim centrima. U bazi je stacionirano i Treće krilo zračnih snaga, koje uz F-22 raspolaže i transportnim zrakoplovima C-17 te zapovjednim platformama E-3 Sentry (AWACS), čije elektroničke emisije predstavljaju primarni cilj za ruske ELINT (elektroničko izviđanje) misije.

Oči i štit Sjeverne Amerike

Dok JBER predstavlja šaku koja reagira, druge, zabačenije baze služe kao oči i uši američke obrane. Oko sto kilometara jugoistočno od Fairbanksa, u izolaciji, nalazi se Fort Greely, ključna komponenta američkog sustava protubalističke obrane. U njezinim podzemnim silosima smješteni su presretači dizajnirani da unište neprijateljske interkontinentalne balističke rakete (ICBM) u srednjoj fazi leta, visoko iznad Zemljine atmosfere. Operativna spremnost ovog sustava jedna je od najčuvanijih američkih vojnih tajni, a svaki podatak o njegovom funkcioniranju, radarskim signalima ili komunikacijskim protokolima zlata je vrijedan za strane obavještajne službe.

Sličnu ulogu ranog upozoravanja ima i postaja svemirskih snaga Clear, smještena jugozapadno od Fairbanksa. Njezina je jedina svrha gledati u nebo. Opremljena moćnim radarima poput Solid State Phased Array Radar System (SSPARS), [stanica Clear može otkriti lansiranje balističkih projektila](https://mybaseguide.com/military-bases-in-alaska/) tisućama kilometara daleko, pružajući dragocjene minute za donošenje odluka i aktivaciju obrambenih sustava poput onog u Fort Greelyju. Za ruske izviđačke zrakoplove poput Il-20, "hvatanje" frekvencija i karakteristika ovih radara ključan je zadatak u mapiranju američkih obrambenih sposobnosti.

Vježbalište za arktički rat i projekcija moći

Strateška važnost Aljaske nije samo u obrani. Baze poput Eielsona, smještene blizu Fairbanksa, služe kao centar za projekciju moći i obuku za ratovanje u ekstremnim uvjetima. Eielson je dom za 54 lovca pete generacije F-35A Lightning II, čime Aljaska ima najveću koncentraciju ovih naprednih zrakoplova na svijetu. Ovdje se održavaju i velike međunarodne vojne vježbe, poput RED FLAG-Alaska, gdje američki piloti i njihovi saveznici uvježbavaju složene scenarije zračnih borbi. Nadzor tih vježbi omogućuje Rusiji uvid u taktike, interoperabilnost i sposobnosti zapadnih zračnih snaga.

Republikanski senator s Aljaske Dan Sullivan nedavno je upozorio da su zajedničke rusko-kineske pomorske i zračne patrole postale sve učestalije i agresivnije, opisujući ih kao koordinirani pritisak na sjevernu američku obranu.

​- Špijunirali su nas - izjavio je Sullivan za Fox News Digital, tvrdeći da su misije usmjerene na nadzor podmorničkih ruta i strateški važnih transpacifičkih komunikacijskih kabela koji prolaze kroz Aljasku.

Ove aktivnosti potaknule su američku vojsku na jačanje infrastrukture, uključujući planove za ponovno otvaranje mornaričke baze Adak na Aleutskim otocima i izgradnju dubokovodne luke u Nomeu. U okruženju gdje geografija diktira sve, a najkraći put između Euroazije i Sjeverne Amerike vodi preko Arktika, Aljaska ostaje ključno bojište na kojem se snaga ne mjeri samo brojem aviona, već i sekundama reakcije i kvalitetom prikupljenih informacija.