Prvi dio feljtona pročitajte ovdje:

NOBELOVAC I DRŽAVNIK Shimon Peres - Sanjar kojemu su snovi ostvarili

Ujutro 13. rujna 1993. godine s malenom skupinom ljudi stajao sam u okrugloj prostoriji bez prozora, zidova prekrivenih raskošnim muralom. U trenutku kad je starinski sat označio jedanaest sati, rečeno nam je da stanemo u kolonu. Očekivalo nas je potpisivanje povijesnoga dokumenta - prve Deklaracije o načelima za postizanje mira između Izraelaca i Palestinaca - a svečanost tek što nije počela. Razmijenio sam srdačne pozdrave s bivšim američkim predsjednicima Georgeom H. W. Bushom i Jimmyjem Carterom, koji su stajali odmah ispred mene te su odigrali svoju ulogu na dugome putu prema miru. Iza mene su se nalazili američki predsjednik Bill Clinton, predsjedavajući Yasser Arafat i premijer Yitzhak Rabin, spremni potvrditi svoju povijesnu privrženost miru.
“Dame i gospodo, potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država Albert Gore mlađi, Njegova Ekscelencija Shimon Peres, ministar vanjskih poslova Izraela, gospodin Abbas, član Izvršnog odbora Palestinske oslobodilačke organizacije.”
Izašli smo iz Bijele kuće na prostranu južnu tratinu na kojoj su se okupile tisuće uzvanika, zajedno s televizijskim kamermanima i novinarima iz cijelog svijeta. Dok smo prilazili pozornici s koje će nas predsjednik Clinton uskoro pozdraviti na početku događaja “povijesti i nade”, razmišljao sam o prvoj odluci koja nas je usmjerila na taj dugi i nesigurni put prema miru. To nije bila odluka o pokretanju tajnih kontakata s Palestincima, ni naši prijašnji pokušaji pregovaranja s neprijateljima. U tom sam se trenutku prisjetio vremena gotovo četrdeset godina prije - vremena kad smo Ben-Gurion i ja bili okruženi morem kritičara. Dogodilo se to 24. listopada 1956. godine, u vili u Sèvresu, u kojoj su francuski i izraelski vođe finalizirali planove za operaciju Suez. Ben-Gurion i ja stajali smo u jednoj od veličanstvenih prostorija te vile: bila je to i plesna dvorana i umjetnička galerija i lijepo ukrašen salon. Na drugoj strani francuski ministar vanjskih poslova Christian Pineau i ministar obrane Maurice Bourgès-Maunoury bili su zaokupljeni razgovorom, no bili su bez suradnika. Osjetio sam prigodu, možda i savršen trenutak.

Okrenuo sam se Ben-Gurionu i rekao mu najtišim mogućim šapatom: “Mislim da to mogu sada učiniti.” Neprimjetno mi je kimnuo u znak slaganja. Duboko sam udahnuo kako bih se ohrabrio.
Pristupio sam dvojici gospode koja su mi u to vrijeme već bila dragim prijateljima te sam im rekao nešto što ih je obojicu iznenadilo. Želio sam s njima razgovarati o jednoj od najsmjelijih izraelskih ambicija: ulasku u nuklearno doba. Da bismo u tome uspjeli, trebalo nam je nešto što je Francuska imala - nešto što ni jedna država na svijetu još nikad nije dala nekoj drugoj državi.
Naše zanimanje za nuklearnu energiju nije bilo ništa novo. Bila je to tema koja je zainteresirala Ben-Guriona i mene još davno prije toga sudbonosnog trenutka u Sèvresu. Nismo bili stručnjaci za nuklearnu energiju, u najboljem smo slučaju bili entuzijasti. No obojica smo uviđala velike mogućnosti u njezinu miroljubivom razvoju. Ben-Gurion je vjerovao da samo znanošću možemo nadoknaditi ono što nam je priroda uskratila. Izrael nije imao naftu, nije imao čak ni dovoljne količine pitke vode, nuklearna tehnologija mogla nam je riješiti oba ta problema - za države poput Francuske ona nije bila samo pouzdan izvor energije, nego se njome koristila i za desalinizaciju slane vode. Smatrao je, baš kao i ja, da razvoj tehnologije donosi veliku intelektualnu i gospodarsku vrijednost. Smatrali smo da ulaganjima u najsuvremeniju znanost, razvojem znanja i stručnjaka na našim sveučilištima, možemo angažirati neiskorištene umove naše nacije.

Nema sumnje da je ta ideja bila iznimno moćna. No da budem potpuno iskren, moje su zanimanje više pobudili politički nego znanstveni motivi. Ako bismo uspjeli sagraditi reaktor, naši neprijatelji nikad ne bi povjerovali da su naše namjere miroljubive. Oni koji su se protivili našoj opstojnosti oduvijek su na Izrael gledali s tako izraženom sumnjičavošću da sam bio siguran kako ni izjave u javnosti ni uvjeravanja iza kulisa, pa čak ni konkretni dokazi, ne bi uvjerili skeptike da nemamo nuklearno oružje. Kako je to Thomas Hobbes napisao u Levijatanu:
...Repu­­tacija temeljena na moći jest moć. Moja je teorija proizlazila iz toga: naime, reputacija nuklearne tehnologije jest odvraćanje. A odvraćanje, vjerovao sam, prvi je korak na putu prema miru.
U to je vrijeme arapski svijet privrženost ideji o uništenju Izraela već bio uzdigao do razine preduvjeta za imenovanje na visoke dužnosti, i doista, svi bliskoistočni političari i generali koji su željeli napredovati morali su dokazati da nas žele uništiti gorljivije od svojih suparnika. Smatrao sam da je dovođenje u pitanje njihove sposobnosti da to i učine naš najviši sigurnosni imperativ.
S vremenom su se moji razgovori s Ben-Gurionom s teorijskih pitanja okrenuli praktičnima. Ako smo uopće željeli ozbiljnije razmišljati o tome, morali smo doznati koje bismo sve preduvjete trebali ispuniti. Ponajprije, bio bi to golem pothvat - i u smislu fizičkih razmjera i u smislu potrebnih znanstvenih kapaciteta. Potom, Izrael nije imao sirovina ni stručnoga iskustva potrebnog za izgradnju reaktora. No istodobno smo znali da ne možemo ići prečacem - kad je posrijedi nuklearna energija, kompromisi neizbježno dovode do katastrofe.
Zato nam je bila potrebna pomoć, a Francuska nam se kao država s kojom smo izgradili najbliže prijateljske odnose činila kao dobar odabir. Kao najnaprednija europska država na polju nuklearne energije, ujedno je bila naša najbolja mogućnost. Francuska industrija imala je ekipe inženjera i znanstvenika s konkretnim iskustvom. Francuska su sveučilišta bila najbolja na svijetu za proučavanje nuklearne fizike. Imali su na raspolaganju sve što nam je bilo potrebno za gradnju nuklearnog reaktora.

Ben-Gurion je zaključio da neće biti dovoljno da Francuzima samo spomenem tu temu. Morao sam iznijeti izričit zahtjev: prodajte Izraelu nuklearni reaktor za miroljubive svrhe. Bio je to zahtjev bez presedana te sam očekivao da će ga moji prijatelji odbiti. Već su bili preuzeli golem rizik time što su kršili zapadni embargo na trgovinu oružjem te su nam u tajnosti prodavali oružje. No ovako velika stvar, ako bi se otkrila, bila bi mnogo opasnija te bi mogla ugroziti francuske odnose i s arapskim partnerima i sa zapadnim saveznicima. A opet, smatrao sam da, ako je takav dogovor bio moguć između bilo koje dvije zemlje, onda je bio moguć upravo između Francuske i Izraela. I stoga sam odlučio pokušati.
Nakon početnoga šoka izazvanoga mojim pitanjem, Pineau i Bourgès-Maunoury povukli su se u drugi dio vile kako bi nasamo porazgovarali. Trenutak kad sam im uputio taj zahtjev nije bio slučajno odabran, a pretpostavljao sam da i oni to razumiju. Upravo je u to vrijeme Moshe Dayan u susjednoj prostoriji sa svojim francuskim i britanskim kolegama pripremao Protokol iz Sèvresa, koji će definirati operaciju na Sinaju, uključujući uvjet da mi prvi napadnemo. Svi smo znali da je Ben-Gurion na taj prijedlog pristao tek nakon nagovora Francuza. Želio sam da Bourgès-Maunoury i Pineau to ne zaborave i da to uzmu u obzir pri procjeni rizika koji im je donosio moj prijedlog.

Nekoliko trenutaka poslije njih su se dvojica vratila. Na moje veliko iznenađenje, potvrdili su svoj pristanak.
“Spreman sam odmah pripremiti prijedlog sporazuma”, rekao je Pineau.
•  •  •
Dok smo kod najvišeg francuskog vodstva naišli na jedinstvenu potporu, na povratku u Jeruzalem susreli smo se s gotovo nepodijeljenim protivljenjem. Golda Meir tvrdila je da bi takav projekt naštetio izraelskim odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama, a Isser Harel, šef Mossada, izrazio je bojazan zbog sovjetske reakcije. Neki su predviđali napad kopnenim snagama, dok su drugi očekivali napad iz zraka. Predsjednik odbora za vanjske poslove rekao je kako se boji da bi projekt mogao biti “toliko skup da bismo ostali bez kruha, pa čak i bez riže” – bilo je to priznanje da smo u tom vremenu oskudice još s teškoćom prehranjivali svoj narod. Levi Eshkol, u to vrijeme ministar financija, najavio je da nam neće dati ni novčića. Jedina nesuglasica među njima bilo je samo koji je od kobnih ishoda vjerojatniji.
Ni reakcije znanstvene zajednice nisu bile ništa manje negativne. Izraelski fizičari protivili su se miješanju znanstvenoga rada i državnih poslova te su strahovali da bi to moglo otežati njihova istraživanja i naštetiti njihovu međunarodnom ugledu. Uz to, tvrdili su i da bi takav projekt bio besmislen i nepraktičan. Kako su me samo naivnim smatrali jer sam vjerovao da bi se tako malena država mogla prihvatiti tako goleme zadaće! Za njih to nije bila vizija, nego deluzija, i nisu željeli imati nikakve veze s time. Kad sam se obratio Institutu Weizmann, najprestižnijem institutu u cijelom Izraelu, voditelj odjela za fiziku optužio me je da sam se upustio u neodgovorno sanjarenje i da bi takav projekt Izrael nesumnjivo odveo na mračnu i opasnu stranputicu. Vrlo mi je jasno rekao da njegov institut neće imati nikakvu ulogu u tome što sam zamislio.
Već sam naučio da nove ideje uvijek nailaze na otpor. No rijetko bi se kad tolike zapreke istodobno posložile pred neku od njih. Nismo imali ni novca ni inženjera, a ni potporu znanstvene zajednice, ministara, vojske i oporbe. “Što da radimo?”, upitao me Ben-Gurion kasno jedne večeri dok smo sami sjedili u njegovu uredu. Bilo je to ključno pitanje. Naime, imali smo na svojoj strani francusko obećanje - samo to - i jedan drugoga.
Često su me podsjećali koliko je neobičan postao moj odnos s Ben-Gurionom - da je rijetkost bila da premijer ima toliko povjerenja u niže pozicioniranoga dužnosnika, k tome mladića. Opetovano je prihvaćao rizik te mi je dodjeljivao važne i kontroverzne projekte. I zato sam, premda bi razuman odgovor na njegovo pitanje bio priznati poraz, zaključio da sam mu dužan pronaći drugi put. Otvoren i častan neuspjeh bilo je nešto što sam mogao prihvatiti - no tek pod uvjetom da znam kako su moji napori da uspijem bili dostojni povjerenja koje mi je dao. A u ovom je slučaju to povjerenje bilo toliko veliko da sam, umjesto predaje, predložio alternativni plan. Ta se ideja naslanjala na moje iskustvo s Alom Schwimmerom. Rekao sam da bismo manjak državnog novca mogli nadoknaditi privatnim sredstvima. Također, s pravim bismo pristupom mogli privući inženjere i stvoriti ekipu izraelskih stručnjaka koji bi mogli raditi rame uz rame sa svojim francuskim kolegama.
“Ako ne uspijemo pronaći sredstva i ekipu, možemo se pomiriti s porazom”, rekao sam. “Sve dok se to ne dogodi, mislim da bi bila ludost ne pokušati.”
Ben-Gurion se složio. “Pođi”, rekao mi je. “Složi tu priču.” Bacili smo se na telefone i uputili strastvene, osobne (i vrlo povjerljive) molbe nekim od najpouzdanijih izraelskih donatora iz cijeloga svijeta. Ubrzo smo prikupili dovoljno novca za pokrivanje polovice troškova reaktora - a bilo je to i više nego dovoljno da počnemo sastavljati ekipu.
Imali smo sreće što je jedan od njezinih prvih članova bio Yisrael Dostrovsky, nagrađivani izraelski znanstvenik koji je prije više godina otkrio proces za proizvodnju teške vode te ga prodao Francuzima. No čak se ni on, unatoč svojem briljantnom umu, nije mogao uspoređivati s Ernstom Davidom Bergmannom, kojega sam pozvao da nam se pridruži. Chaim Weizmann je navodno 1934. godine zamolio Alberta Einsteina da mu preporuči znanstvenika koji bi vodio njegov novo­osnovani institut u blizini Tel Aviva. Einstein mu je ponudio samo jedno ime - Ernsta Davida Bergmanna, koji je imao njegovo apsolutno povjerenje. A kao jedan od rijetkih izraelskih fizičara koji su podupirali naš projekt, ubrzo je stekao i moje potpuno povjerenje.

S Bergmannom i Dostrovskym dobili smo stručno znanje. No još nam je više trebao voditelj projekta kojemu bismo mogli povjeriti tako osjetljivu zadaću. Trebala nam je pedantna cjepidlaka, netko tko ne pristaje na kompromise - posebice zbog opasnosti koje uvijek prate rad s radioaktivnim materijalima. No istodobno je to morao biti netko okretan, spreman raditi na projektu za koji sigurno neće biti dovoljno stručan. Između svih tih uvjeta postojalo je određeno proturječje koje je moj popis kandidata vrlo brzo svelo na samo jedno ime.
Manes Pratt bio je nagrađivani znanstvenik s bogatim praktičnim iskustvom. Upoznali smo se tijekom Rata za neovisnost kad smo zajednički radili na užurbanoj izgradnji IDF-a. Bio je dosljedno i postojano precizan, ona vrsta ljudi za koju savršenstvo nije samo neki daleki cilj, nego preduvjet. Bio je spretan i snalažljiv, a od ljudi oko sebe zahtijevao je neumoran i predan rad, što je i sam prakticirao. Kad sam mu objasnio svoj prijedlog i dužnost koju sam želio da preuzme, izgledao je kao da bi me mogao udariti. Nije mogao skriti svoju nevjericu.
“Jesi li lud?” upitao me. “Nemam uopće pojma što je sve potrebno za gradnju reaktora. Ne znam ni kako izgleda, ne znam čak ni što je to zapravo! Kako možeš očekivati da ću se prihvatiti takvoga projekta?”
“Manese, slušaj: znam da sada ne znaš ništa. No ako u ovoj državi postoji netko tko može postati stručnjak nakon tri mjeseca učenja, onda nema nikakve sumnje da si to ti.” Njegova je uznemirenost počela kopnjeti. “A što bi to točno podrazumijevalo?”
Predložio sam mu da ga pošaljemo na tri mjeseca u Francusku gdje bi proučavao nuklearne reaktore sa stručnjacima koji će nam pomoći u gradnji našega reaktora. Obećao sam mu da se, ako se nakon završetka toga razdoblja vrati u Izrael i dalje nezadovoljan svojim znanjem o svemu tome, jednostavno može vratiti onome što je radio prije. Budući da nije morao odmah prihvatiti trajno imenovanje, Pratt je naposljetku pristao. Kao što smo i očekivali, kad se vratio iz Francuske, već je bio najbolji nuklearni stručnjak kojeg smo ikad imali. Nakon što sam pronašao vođe projekta, posvetio sam se okupljanju ostatka ekipe. Znao sam da se stariji naraštaj fizičara izrazito protivi našoj zamisli, no pretpostavljao sam da bismo mogli pronaći studente i tek diplomirane stručnjake spremne za sudjelovanje u tom ambicioznom projektu. Nakon što me je odbio Institut Weizmann, okrenuo sam se Izraelskom tehnološkom institutu iz Haife, poznatome pod nazivom Technion. Ondje sam naišao na skupinu znanstvenika i inženjera koji su bili spremni s nama iskoračiti u nepoznato. Kao i Pratta, namjeravao sam i sve predstavnike Techniona poslati u Francusku na obuku.
Sljedeći dio izazova nije se toliko ticao uvjeravanja mladih znanstvenika koliko njihovih obitelji. Reaktor smo namjeravali smjestiti u pustinju Negev, u blizini Beershebe, što se u to vrijeme činilo kao sam kraj svijeta. Mlade izraelske obitelji sasvim razumljivo nisu s oduševljenjem prihvaćale ideju o preseljenju iz modernih gradova poput Haife i Tel Aviva, koje su trebale zamijeniti negostoljubivom i dalekom pustinjom. A kako su tako razmišljali Izraelci, pretpostavljao sam da će naši francuski suradnici biti izvan sebe. Stoga sam im obećao da nećemo sagraditi samo industrijske pogone, nego i cijelu zajednicu - zapravo, cijelo predgrađe Beershebe sa svime što im je potrebno za ugodan život: dobrim školama, suvremenom bolnicom, trgovačkim centrom - čak i frizerskim salonom.
Nakon ponešto oklijevanja, obitelji su mi dale povjerenje pa su radovi mogli početi. Stručnjaci su otputovali u Francusku u kojoj su izučavali nuklearnu tehnologiju - a i ja sam im se priključio, ne kao voditelj projekta, nego kao ravnopravan sudionik. Kemija i nuklearna fizika vrlo su zahtjevna područja, a ja ih nikad prije nisam izučavao. No smatrao sam nužnim u određenoj mjeri ovladati materijom.
Materija se nalazila u temeljima cijeloga projekta. U prethodnim sam svojim inicijativama bio otkrio da, osim jasne vizije i strategije, pravo vodstvo zahtijeva i detaljno znanje - poznavanje i najsitnijih pojedinosti svakoga aspekta misije. Ako sam želio predvoditi skupinu znanstvenika i inženjera, moja je obveza bila poznavati posao koji sam želio da obave. I tako sam, u društvu tih mladih fizičara, provodio dane i noći izučavajući atomske čestice i nuklearnu energiju te proces njezine eksploatacije. Nakon što smo pronašli sredstva i znanstvenike, još je bilo preostalo formalizirati naše partnerstvo s Francuskom. Potpisali smo okvirni sporazum u kojemu su naši planovi bili općenito definirani, no još je bilo pojedinosti koje smo trebali raspraviti. 

U ljeto 1957. godine odletio sam u Pariz na početak razgovora. Kad sam stigao, Bourgès-Maunoury upravo je bio imenovan za predsjednika vlade. Vlada predvođena Guyem Molletom pala je u lipnju. Bio je to sretan splet okolnosti za Izrael. Premda je Mollet bio velikodušan i pouzdan partner, s Bourgès-Maunouryjem bio sam razvio osobito blisko prijateljstvo. Njegov smisao za humor znao je biti mračan i ciničan, no zapravo je bio jednako vedar optimist kao i ja te je uvijek na Izrael gledao s instinktivnim osjećajem obveze. Njegova potpora židovskoj državi imala je korijene duboko u njegovoj duši, pa sam osjećao kao da ne postoji ništa što ga ne bih mogao zamoliti. Zajednički smo radili na drugim sporazumima koji su definirali načine na koje su naše dvije države mogle surađivati. Bourgès-Maunoury nas je podupirao, no Pineau, koji je tad već postao ministar vanjskih poslova, protivio se predloženim formulacijama. Bio sam siguran da bismo, u normalnim okolnostima, Pineau i ja mogli pronaći zajednički jezik i sporazumjeti se - da su se njegove primjedbe mogle bez većih problema otkloniti kompromisom. No baš u vrijeme dok smo se bavili Pineauovim primjedbama, tek osnovana vlada Bourgès-Maunouryja ušla je u razdoblje nestabilnosti. Za Izrael je to bila istinska kriza. Morali smo dobiti potporu obojice prije nego što dođu u situaciju da nam je više ne mogu pružiti.
Nalazio sam se u Izraelu kad sam doznao da se francuski parlament priprema glasovati o uskraćivanju povjerenja Bourgès-Maunouryju, pa sam odmah krenuo u Pariz. Kad sam stigao onamo, već je bilo jasno da će vlada pasti sljedeće večeri. Imao sam na raspolaganju samo jedan dan - uvjeriti Pineaua da pristane na predloženi sporazum, dobiti dva potrebna potpisa, okončati krizu i spasiti cijeli program. Iznenada sam se našao u ulozi svjedoka i sudionika jedne od najvećih drama u svojemu životu.
Krenuo sam od Pineaua. Kad sam stigao u njegov ured, bilo je jasno da me je očekivao. Dočekao me srdačno, ali nije gubio ni trenutka te mi je odmah rekao da je njegova odluka konačna te da se čvrsto protivi predloženome tekstu sporazuma. Njegove primjedbe uglavnom su se odnosile na bojazan da će javnost doznati za sporazum. Molio sam ga da mi pruži još jednu prigodu da ga pokušam nagovoriti. Iz poštovanja prema našemu dugogodišnjem prijateljstvu je pristao.
Iznio sam mu svoje stajalište najjasnije što sam mogao. Govorio sam iz dubine svojega srca o istinskoj strepnji koju sam osjećao za svoju državu. Želio sam biti siguran da razumije moć koju drži u svojim rukama, kao i posljedice svoje odluke, ma kakva ona bila. To nije bio trenutak koji će otići u zaborav, bio je to trenutak o kojemu je ovisila povijest.
Naposljetku je preuzeo riječ.
“Prihvaćam tvoje argumente, Shimone”, priopćio mi je na moje iznenađenje. “Uvjerio si me.”
Bila je to neočekivana i važna pobjeda, no s obzirom na to da je vrijeme curilo, znao sam da Pineauov pristanak sam za sebe nije dovoljan. Rekao sam mu da se moramo požuriti.
“Kakva korist od tvojeg pristanka nakon što vlada padne? Možda bi mogao nazvati Bourgès-Maunouryja. Važno je da on to čuje od tebe.”
Pineau je pristao, ali nije uspio dobiti Bourgès-Maunouryja na telefon. Doznali smo da upravo predsjeda sjednicom vlade, posljednjom u ulozi premijera. Bourgès-Maunoury bio je nedostupan i činilo se da nema načina kako doći do njega prije pada vlade.
Odbio sam to prihvatiti. “Potpiši mi da pristaješ na sporazum, a ja ću taj dokument iz ovih stopa odnijeti Bourgès-Maunouryju!”
Pineau je pristao premda se činilo kako je uvjeren da moj pokušaj ne može uspjeti. Zahvalio sam mu za njegovu golemu pomoć i prijateljstvo te odjurio.
U parlament sam stigao zadihan i odlučan. Nisam znao kako doći do Bourgès-Maunouryja, ali nadao sam se da će mi se rješenje samo pokazati. I doista, dok sam se uspinjao stubama u zgradi francuskoga parlamenta, odgovor je upravo silazio: bio je to jedan od Bourgès-Maunouryjevih suradnika s kojim sam se tijekom godine bio zbližio. Prepoznao me i pozdravio na francuskome jeziku. Objasnio sam mu stanje sa svim stresnim pojedinostima, a zatim sam na brzinu na listu papira napisao poruku za Bourgès-Maunouryja.
“Molim te da ovo odneseš premijeru”, zamolio sam ga. “Riječ je o stvari od najveće moguće žurnosti.” Premijerov je suradnik pristao. Uzeo je poruku i otišao u dvoranu, a ja sam ostao nestrpljivo čekati odgovor.
Nekoliko minuta kasnije začuo sam glas kako me doziva niz hodnik. “Bonjour, Shimone!” Bio je to Bourgès-Maunoury, uzdrman, ali i dalje nepokolebljiv. Objasnio mi je da je, nakon što je pročitao moju poruku, učinio nešto bez presedana i privremeno prekinuo sjednicu.
“Samo za istinskog prijatelja”, šapnuo mi je. Pokazao sam mu Pineauovu izjavu i objasnio mu koliko su ulozi veliki. Želio sam da se vrati na sjednicu i uvjeri svoje ministre da podupru sporazum prije njezina završetka. I želio sam da potpiše odluku prije nego što vlada padne. Bourgès-Maunoury obećao mi je svoju pomoć. Vratit će se na sjednicu i odmah staviti odluku na glasovanje, a zatim je još jednom prekinuti - čime će si dati dovoljno vremena da stavi svoj potpis na konačni tekst sporazuma.
“Čekaj me u mojemu uredu”, predložio je. “Pronaći ću te.”
I tako sam čekao. I to satima. No Bourgès-Maunoury nije se pojavio. Nije uspio pronaći način da prekine sjednicu. Oporba je bila uložila zahtjev za izglasavanje nepovjerenja, a Bourgès-Maunoury nije nikako mogao odgoditi glasovanje. Kasno te noći vlada je pala. A dokument je ostao nepotpisan. Idućeg sam se jutra vratio u Bourgès-Maunouryjev ured, bezvoljan i iscrpljen jednako koliko i on. Sad je već bio bivši predsjednik vlade. Nisam znao što bih rekao.
“Koliko sam shvatio, moj socijalistički prijatelj pristao je na sporazum.”
Potvrdno sam kimnuo.
“Izvrsno”, rekao je. “Ovo bi onda trebalo biti dovoljno.”
Uzeo je memorandum sa stola koji više nije bio njegov i napisao pismo predsjedniku Francuskoga povjerenstva za atomsku energiju. Francuska je vlada bila odobrila sporazum, potvrdio je, a predsjednik treba pružiti punu potporu njegovoj primjeni. Pismo je potpisao kao francuski premijer. Na vrh lista napisao je datum prethodnoga dana.
Nisam postavljao nikakva pitanja. Ništa nisam rekao. Što sam uopće mogao reći? Bourgès-Maunoury je mogao vidjeti olakšanje u mojim očima. Mogao je osjetiti dubinu moje zahvalnosti. U tom trenutku, to što je učinio za Izrael - što je učinio za mene - bilo je najvelikodušniji iskaz prijateljstva koji sam vidio u svojemu životu. Idućeg je mjeseca Francuska odobrila Izraelu zajam u iznosu od 10 milijuna dolara. Napokon je stigao trenutak za početak radova.