Top News
1269 prikaza

Shimon Peres - Sanjar kojemu su snovi ostvarili

Shimon Peres
1/8
REUTERS
FELJTON 1. DIO U suradnji sa Školskom knjigom donosimo sjećanja nobelovca i državnika golema iskustva iz knjige ‘Nema mjesta za male snove: Hrabrost, imaginacija i stvaranje modernog Izraela’
U ovom jedinstvenom djelu, svojoj jedinoj autobiografiji, Shimon Peres (1923. - 2016.), dobitnik Nobelove nagrade za mir, političar i državnik golema iskustva, piše o najvažnijim odlukama koje je morao donijeti u životu te se prisjeća trenutaka koji su oblikovali njegov život i položili temelje Države Izrael. Shimon Peres piše o svojem doprinosu u izgradnji mlade države i svojoj ulozi u uspostavi izraelskog nuklearnog programa, ali i o naporima da spasi Izrael od gospodarske propasti te o njegovu pretvaranju u startup naciju. Dakako, piše i o svojoj neumornoj potrazi za mirom. Shimon Peres iskreno pripovijeda o događajima koji su obilježili desetljeća povijesti mlade izraelske države podjednako posvećujući pozornost onome što se dogodilo i onome zašto se to dogodilo. Razmatrajući središnje trenutke uspona Izraela, Shimon Peres istražuje što ljude čini velikim vođama, kako donositi teške odluke u okruženju nesigurnosti i pogibli, kako se suočiti s izazovom pronalaženja ravnoteže između načela i politike te kako iskoristiti čudesnu moć imaginacije i spontane inovativnosti. Pritom ne samo da pokazuje put u bolju budućnost za svoju voljenu zemlju, nego i nudi važna i univerzalna razmišljanja korisna mlađim naraštajima, onima koji žele preuzeti vodstvo u politici i poslovnom svijetu, a osobito onima koji žele biti u službi ostvarenja šireg cilja - da naš planet postane sigurnije, mirnije i pravednije mjesto. Knjiga je opremljena predgovorom prof. dr. sc. Dragana Primorca “Moje prijateljstvo sa Shimonom Peresom”, pogovorom prof. dr. sc. Mirjane Kasapović “Teško breme povijesti” te fotografijama iz privatnog i profesionalnog života Shimona Peresa. Knjiga je objavljena i može se kupiti u knjižarama Školske knjige i na webshop Školske knjige.

 | Author: Školska knjiga Školska knjiga

 “Sebe je smatrao filozofom. Ja sam ga smatrao mentorom i prijateljem”, reći će dr. Dragan Primorac. “Neki su ga smatrali liderom, a neki političarom. U mojim je očima bio i ostao sanjar, no jedan od malobrojnih sanjara kojemu su se gotovo svi snovi ostvarili.” Američki predsjednik Barack Obama napisao je kako je Shimon Peres bio “div naraštaja utemeljitelja Izraela, neumorni zagovornik mira i vječni optimist koji je živio svoj život prožet osjećajem nade i mogućnosti”.
Jednoga sam vedrog i prelijepog poslijepodneva u svibnju 1947. godine na obronku sjedio na stolcu pazeći na dvije koze. Gusta se magla skupljala ispod mene, na obalama Galilejskog jezera, stvarajući blagu izmaglicu.
“Shimone? Shimone!”, začuo sam iza sebe. Okrenuo sam se i ugledao bliskoga prijatelja kako mahnito trči prema meni.
Ustao sam, iznenađen i zabrinut. “Što se dogodilo?”, upitao sam.
“Opet je stigao Levi Eshkol”, rekao mi je jedva dišući. “Donio je Ben-Gurionovo pismo.”
“O čemu je riječ?”
Zastao je kako bi uhvatio dah.
“O tebi”, promucao je. “Riječ je o tebi.”
Eshkol je, ubrzo sam doznao, došao po mene. Svi su članovi kibuca pozvani na poseban sastanak na kojemu je pismo pročitano. U pismu je tražio da me se opet oslobodi mojih važnih dužnosti u kibucu kako bih se mogao posvetiti još važnijem poslu. Bila je to služba u tajnoj židovskoj vojsci poznatoj pod nazivom Haganah - koja će poslije prerasti u Izraelske obrambene snage (IDF). Premda je zahtjev uputio sam Ben-Gurion, pravila su nalagala da članovi Alumota moraju glasovanjem dopustiti moj otpust. Ben-Gurion stoga ništa nije nalagao, nego ih je pokušavao uvjeriti. Bio je siguran da nam se približava rat za neovisnost, što je značilo da će vojna spremnost i posvećenost sigurnosnim pitanjima postati naš sljedeći imperativ. Gledajte na to kao na još jednu od brojnih zadaća kibuca, novo područje djelovanja, napisao je u nadi da će članove kibuca uvjeriti kako je ta nova misija od ključne važnosti i za njih. Nakon kraće rasprave, radi ostvarenja zajedničkoga cilja, članovi su glasovanjem odlučili ispuniti Ben-Gurionovu želju. Trebao sam se javiti zapovjedništvu Hagane, smještenom u neuočljivoj crvenoj kući (koju se često, i sasvim nemaštovito, nazivalo Crvena kuća) u ulici HaYarkon u Tel Avivu.
Bio sam ponosan odazvati se tom pozivu, no nisam bio sasvim siguran kako bih mogao pomoći. Nisam prošao nikakvu obuku, osim što sam branio Ben-Shemen. Nisam znao ništa o ustrojavanju vojske i pripremama za rat.
Kad sam došao u Crvenu kuću, laknulo mi je ugledavši osobu koju sam poznavao, također pripadnika kibuca Alumot. “Znaš li gdje bih se trebao javiti?”, upitao sam.
“Ne”, rekao je. “Nitko mi nije rekao da stižeš. Znaš li što bi trebao raditi?”
“Ne, ne znam. Ben-Gurion je rekao da me dovedu.”
“Shvaćam. Yaakov Dori, načelnik stožera, dosta je bolestan, pa su njegov stol i stolac slobodni. Smjesti se zasad tamo.”
Nekoliko sati poslije u zapovjedništvo je došao Ben-Gurion, okružen vojnim savjetnicima. Dok je ulazio, primijetio me je krajičkom oka.
“Shimone, dobro, stigao si”, rekao je vadeći iz džepa nekoliko listova zgužvana papira koje mi je predao. Na njima se nalazio popis napisan u dva stupca, kraćem i dužem.
“Ovo je oružje koje imamo”, rekao je pokazujući na prvi stupac, “a ovo je oružje koje nam treba. Ako ostanemo samo na ovome što imamo sada, gotovi smo.”

 

 | Author: Arhiva Shimona Peresa Peres (14) u zemlji predaka, više od desetljeća prije rođenja Države Izrael Arhiva Shimona Peresa

Ben-Gurionova zabrinutost nije bila bez osnove. Razvoj zbivanja u Ujedinjenim narodima upućivao je na to da će Opća skupština vjerojatno glasovati o rezoluciji o uspostavi podijeljene Palestine, što bi dovelo do osnivanja židovske države. Samo za sebe, bio bi to povod za slavlje. No Ben-Gurion je bio duboko zabrinut. Očekivao je da će tek uspostavljenoj židovskoj državi biti objavljen rat, kako unutar njezinih novih granica, tako i izvana, iz susjednih arapskih država. Kakva korist od rođenja nove države, znao je govoriti, bude li ugušena u kolijevci? Ben-Gurion je upravo zbog toga odlučio preobraziti Haganu: želio je da novoosnovana država ima vojsku kojom bi se mogla braniti. “To više neće biti rat vodova”, rekao je. “Ključno je ustrojiti suvremenu vojsku.”
“Što mogu učiniti?”, upitao sam Ben-Guriona dok mi je predavao taj dugi popis oružja koje je trebalo nabaviti.
“Vrlo jednostavno”, odgovorio je. “Pronađi nam to oružje što brže možeš.”
Vratio sam se za svoj posuđeni stol kako bih podrobnije pregledao popis, no bilo je to kao da čitam popis za kupnju napisan na jeziku koji ne razumijem. Otvorio sam ladicu kako bih uzeo notes i olovku za pisanje bilježaka, i tad sam u ladici primijetio pismo poslano Ben-Gurionu koje je Dori očito sačuvao. Napisao ga je jedan od naših generala kojemu je bila ponuđena dužnost načelnika stožera, ali koji je tu ponudu, kako je to pismo pokazivalo, odlučio odbiti.
Ne želim biti načelnik stožera na šest dana, napisao je. To obrazloženje, mislio sam, nije imalo nikakva smisla pa sam zamolio kolegu da mi to objasni.
“Zašto je general odbio ponuđenu dužnost?”, pitao sam.
“Mnogo je razloga.”
“Na primjer?”
“Meci”, rekao je.
“Kako to misliš?”
“Pogledaj popis”, rekao je pokazujući na jedan od redaka na popisu oružja koje smo posjedovali. “Šest milijuna metaka.”
“To mi zvuči poprilično”, ocijenio sam. Sugovornik se nasmijao.
“Kad počne rat, trebat će nam milijun metaka dnevno.” Prije nego što je otišao, dodao je: “Nije ovo lak posao.”
Upravo je na to general mislio - nije bio spreman voditi obrambeni rat sa zalihama streljiva koje nisu dovoljne ni za tjedan dana. Bilo je to šokantno čuti zbog dvaju razloga: prvo, znao sam - svi smo to znali - da će se država suočiti s opasnošću rata. Čak s velikom opasnošću. No sa smrtonosnom opasnošću? To što smo bili toliko slabo opremljeni da bismo zalihu streljiva potrošili za manje od tjedan dana bilo je jezovito. No još je nevjerojatnije od same te spoznaje bilo otkriće da je netko tako stručan zamoljen da pomogne u tako važnoj stvari i da je to odbio smatrajući zadaću preteškom. Ben-Gurion nije tražio pomoć u vezi s nekim sporednim, ne pretjerano važnim poslom, tražio je od generala da mu pomogne u najvažnijem projektu od svih: u obrani države koja još nije bila ni rođena i u ostvarenju cionističkoga sna. Veličina izazova možda se činila silnom, no kakav je odgovor mogao biti dostojan naše povijesti - i naše budućnosti - osim jasnoga i optimističnog “da”?
U sebi sam mogao čuti riječi svojega djeda: “Uvijek budi Židov”. Biti Židov za mene je značilo toliko toga, no prije svega je značilo imati moralnu smionost učiniti ono što je potrebno u ime židovskoga naroda. U to vrijeme možda nisam imao dovoljno iskustva i stručnosti da bih znao nešto više o oružju s Ben-Gurionova popisa, no bilo je nužno donositi odluke o streljivu, savezništvima, oružju i ratu, radije nego da pobjegnem od tog izazova, ja sam ga objeručke prihvatio.

 

 | Author: Arhiva Shimona Peresa Peres (zdesna), brat Gershon (Gigi) i roditelji, Sara i Yitzhak Persky, u Wiszniewu 1928. godine Arhiva Shimona Peresa

•  •  •
Mnogi me smatraju osobom velikih proturječja. U proteklih četrdeset godina postao sam poznat kao jedan od najglasnijih izraelskih “golubova”, uvijek posvećen isključivo miru. Međutim, prva dva desetljeća svoje karijere nisam proveo u potrazi za mirom, nego u pripremama za rat. Jedno se vrijeme čak govorilo da sam jedan od najoštrijih izraelskih “jastrebova”. Zbog toga se pretpostavlja da sam se promijenio, da je moje postupke i pogled na svijet odredila neka duboka moralna preobrazba. Premda u toj teoriji postoji određena poetičnost, njome se izmišlja paradoks ondje gdje ga zapravo nema. Nisam ja bio onaj koji se promijenio, okolnosti su se zapravo izmijenile.
Mir je ideja - cilj vrijedan truda, a rat je funkcija - posljedica neželjene nužnosti. Nema racionalne osobe koja bi bila sklona ratu. Dok se mir činio mogućim, težio sam mu svim svojim snagama. Kad su arapski vođe bili spremni na pregovore, govorio sam da sam i ja skloniji pregovaranju. Vizija proroka govorila je o miru i pravdi, o moralnosti i snošljivosti. Mačeve će prekovati u plugove, a koplja u srpove, kaže Tora. 

Neće više narod dizati mača protiv naroda niti se više učiti ratovanju. Ta je vizija bila vodilja židovskoga naroda. No ne smijemo zaboraviti da je postojalo razdoblje kad su naše prilike bile posve drukčije, vrijeme kad naši arapski susjedi nisu željeli pregovarati, nego su nas željeli uništiti. Postojalo je razdoblje u kojemu se Izrael nalazio bespomoćan i okružen morem neprijatelja, bilo je to vrijeme iznimne i neprestane opasnosti. To su bile godine prije nego što je mir postao moguć – godine kad sam bio beskompromisan jastreb.
Zloćudne namjere naših neprijatelja nisu bile jedino zbog čega nam je prijetilo gotovo sigurno uništenje. Bliski istok bio je pod zapadnim embargom na prodaju oružja, a Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska objavile su da će ostati neutralne. U stvarnosti, Izrael je bio jedina istinska žrtva tog embarga, Sovjeti su spremno dostavljali oružje arapskim državama koje su prijetile našim uništenjem, a Zapad nas nije opskrbljivao. Stoga su naši neprijatelji nesmetano dobivali oružje kojim su opremali svoje ionako moćne vojske, dok smo mi imali streljiva za šest dana, miliciju sastavljenu uglavnom od zemljoradnika i preživjelih sudionika holokausta bez formalne obuke - a nismo imali ni jasan plan kako nabaviti oružje ako budemo napadnuti.
Jedini način da se zaštitimo bilo je kršenje embarga - odnosno ilegalna kupnja oružja i njegova doprema u domovinu u tajnosti.
Samo nekoliko dana prije muzao sam krave u kibucu, a sad sam se nalazio u jednom od najdramatičnijih razdoblja svojega života. Sprijateljio sam se s trgovcima oružja i surađivao s krijumčarima. Odlazio sam u tajne misije s lažnim putovnicama djelujući u ilegali kako bih kupio što više oružja. S vremenom sam stekao znanje i o najsitnijim pojedinostima vezanima za oružje koje nam je trebalo i o tome kako ga nabaviti. Naučio sam sve, o nedostacima pojedinih vrsta pušaka, koliko je goriva potrebno da ratni brod prijeđe Atlantski ocean... A postao sam i prilično vješt, posjedovao sam neobičan spoj popustljivosti i upornosti koji su bili potrebni da bi se najbolju opremu nabavilo na vrijeme. No isprva sam znao samo to da je moja zadaća od ključne važnosti i da stoga nemam vremena za gubljenje. Žarko sam želio naučiti sve što sam mogao o svim tim tehničkim pojedinostima, no uopće nisam razmišljao o tome zašto sam sve to morao činiti: to je bilo jasno i bez razmišljanja.
Postojala je samo jedna država koja je bila spremna izravno nam prodavati oružje, bila je to Čehoslovačka. Druge satelitske zemlje iza “željezne zavjese” pridružile su se embargu na prodaju oružja, no Staljin je u zapadnom embargu ipak uočavao i prigodu vjerujući da bi demonstracija potpore mogla našu mladu socijalističku državu približiti njegovu komunističkom carstvu. Stoga je dopustio Česima da nam prodaju oružje koje nam je očajnički trebalo. U opremi koju smo dobivali osjećala se i snažna simbolika, većina je oružja bila proizvedena u tvornicama koje su nacisti osnovali na okupiranom češkom teritoriju. Istim onim oružjem kojim su se prije koristili protiv nas, sad smo se koristili mi, ali da bismo se zaštitili.

 | Author: Arhiva Shimona Peresa Peres tek vjenčan sa Sonijom u Tel Avivu, svibanj 1945. godine Arhiva Shimona Peresa

U prvih šest mjeseci od dolaska u zapovjedništvo Hagane sudjelovao sam u nabavi cijeloga brda oružja - i to u pravi trenutak. Tijekom posljednjega tjedna studenoga 1947. godine, dvomjesečna rasprava u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda o Rezoluciji br. 181 došla je do samoga glasovanja. Prihvaćanje te rezolucije značilo bi završetak britanskoga mandata i podjelu Palestine na dvije države, arapsku i židovsku, što bi vodilo proglašenju naše neovisnosti, a vjerojatno i oružanom sukobu. No nitko od nas, ni u vlasti ni izvan nje, nije znao ima li ta rezolucija dovoljnu potporu da bude prihvaćena. Zahtijevalo je to dvotrećinsku većinu država članica, što je letvicu podignulo prilično visoko. Na radio­prijamnicima 26. studenoga slušali smo raspravu; predstavnici zemalja uzimali su riječ jedan za drugim, držeći našu sudbinu u svojim rukama.
Arapske su države bile jednoglasne u protivljenju rezoluciji tvrdeći da Ujedinjeni narodi nemaju ovlasti uopće raspravljati o tome. Predstavnik Saudijske Arabije rezoluciju je nazvao “flagrantnom agresijom”, a sirijski je izaslanik rekao da je riječ o “najvećem političkom skandalu svih vremena”. SSSR, koji se prije protivio planu o podjeli, bio je prva zemlja koja je poduprla rezoluciju tvrdeći da je rješenje s jednom državom “neprovedivo i nepraktično”. U istom je govoru izaslanik odbacio stajališta arapskih država inzistirajući na tome da UN nije samo imao pravo umiješati se u ime međunarodnog mira, nego da ga je njegova Povelja na to i obvezivala.
Nakon što je rasprava završila, još nije bilo jasno imamo li dovoljnu potporu. I na sam dan glasovanja - 29. studenoga 1947. godine - sedam zemalja još nije objavilo kako namjeravaju glasovati. Premda smo dobili obećanja brojnih država o potpori, nismo bili sigurni hoće li se sve držati dane nam riječi.
Dok se sumrak spuštao nad Tel Avivom, mnoštvo se okupilo na Trgu Davidove zvijezde, gdje su postavljeni zvučnici preko kojih se moglo pratiti glasovanje. Kad je veza napokon uspostavljena, začuli smo glas Osvalda Aranhe, predsjednika Opće skupštine, kako daje rezoluciju na glasovanje. Pozorno smo slušali, zajedno sa židovskim zajednicama iz cijelog svijeta.
“Afganistan - protiv. Argentina - suzdržana. Australija - za.”
Imena svih prozvanih država i njihovi odgovori odzvanjali su u našim ušima, sve dok nam se nije činilo da smo potpuno prestali disati. Ben-Gurion i ja nervozno smo koračali slušajući prijenos, kao da naši koraci mogu ubrzati vrijeme.
“Salvador - suzdržan. Etiopija - suzdržana. Francuska - za.” U tom se trenutku iz dvorane začulo iznenadno komešanje, a zatim i bijesno lupanje čekićem.
“Upozoravam predstavnike javnosti i nadam se da neće biti ometanja glasovanja u ovoj raspravi”, upozorio je predsjednik Opće skupštine obraćajući se očito okupljenima na galeriji. “Uvjeren sam da ćete se ponašati kako dolikuje ovoj ozbiljnoj odluci koju donosi Skupština”, nastavio je oštro, “jer sam odlučio da neću nikome dopustiti da se miješa u našu odluku!”
Minute su prolazile. Ljudi na trgu stisnuli su se jedni uz druge slušajući izaslanike preostalih država te se nadajući, iako još nisu vjerovali, da će se ubrzo dogoditi nešto uistinu izvanredno.
“Urugvaj - za. Venezuela - za. Jemen - protiv. Jugoslavija - suzdržana.” Opet smo začuli udaranje čekića, koje je ovaj put označilo završetak glasovanja. A zatim, jednostavne riječi koje su izmijenile tijek židovske povijesti: “Rezolucija je... prihvaćena s trideset tri glasa za, trinaest protiv, deset suzdržanih.”
Publika je eksplodirala u neobuzdanom veselju. Srdačni zagrljaji, smijeh prožet nevjericom, suze nade i radosti, trenuci razmišljanja. Kako se vijest širila Tel Avivom, Židovi su izlazili na ulice u spontanom izljevu veselja. Ben-Gurion i ja stajali smo i zajedno gledali tisuće Židova koji su se primali za ruke i unedogled plesali horu. Tijekom više od dvije tisuće godina provedenih u izgnanstvu, naš narod nije imao odvažniji san od onoga o povratku u domovinu. Prošlo je tek nešto više od pedeset godina otkad je Theodor Herzl osnovao pokret “za polaganje kamena temeljca za dom koji će štititi židovsku naciju”. Prema mjerilima svjetske povijesti, u tome smo uspjeli nevjerojatnom brzinom. No prema mjerilima naše nedavne prošlosti, a osobito s obzirom na stradanje šest milijuna nedužnih te zamalo istrjebljenje Židova u Europi, nismo nikako mogli zaboraviti to da smo gotovo zakasnili.
Bilo je lako predati se čudesnosti toga trenutka, no Ben-Gurion i ja znali smo da je slavlje preuranjeno. Jedna rezolucija Ujedinjenih naroda nije nam mogla jamčiti vlastitu državu.
Danas plešu na ulicama, zapisao je u svoj dnevnik, a sutra će na ulicama morati proliti krv. Imao je pravo. U danima nakon donošenja rezolucije počeli smo primati izvješća o napadima arapskih milicija na Židove u naseljima. Pristizale su strašne vijesti s cijeloga Bliskog istoka o napadima na Židove u znak odmazde zbog glasovanja. Bila su tu i iscrpna izvješća o uništenjima - o sinagogama i domovima pretvorenima u pepeo u Siriji, o rulji koja progoni Židove od Egipta do Libanona. Arapska liga objavila je svoje namjere - spriječiti provedbu Rezolucije br. 181 i prisiliti Židove na odlazak - za uništenje Države Izrael i prije nego što je ucrtana na kartu. Počeo je proces ispunjavanja toga zlokobnog obećanja. 

Shimon Peres | Author: REUTERS REUTERS

Upravo je u takvom okruženju Ben-Gurion pokrenuo pripreme za formalno proglašenje neovisnosti. Premda su Britanci izgubili mandat u regiji činom prihvaćanja rezolucije Ujedinjenih naroda u studenom, nije bio određen točan datum do kojega se moraju povući. A sad je izgledalo kao da će svoje posljednje vojnike iz Izraela povući u petak navečer 14. svibnja 1948. godine, točno u ponoć. Ben-Gurion je neovisnost planirao objaviti uoči njihova odlaska kako bi se izbjegla praznina između kraja britanskoga mandata i početka naše neovisnosti. Tijekom rijetkih mirnih trenutaka u tim burnim danima misli mi nije zaokupljao samo posao, bila je tu i moja kći Tsvia, koja nije znala ništa o svijetu osim da je roditelji vole. Tsvia je upravo bila naučila dozivati oca. Abba, abba! mogao sam je čuti bezbroj puta u svojim mislima - bila je predivan, ali i dirljiv podsjetnik o ulozima u bitki koja nas je očekivala.
Poslijepodne 14. svibnja 1948. godine, posljednjih sati prije šabata, sjedio sam za stolom pripremajući nas za rat, a Ben-Gurion je stajao na sredini podija u Muzeju umjetnosti u Tel Avivu, spreman izgovoriti riječi kojima će proglasiti našu državu. Zbog golemih sigurnosnih rizika, pobrinuli smo se da uzvanici i novinari za skup i mjesto njegova održavanja saznaju samo nekoliko minuta prije početka. Dok su ministri prolazili pokraj počasne straže Hagane praćeni bljeskalicama fotoaparata, cijelo je to komešanje privuklo razdragano mnoštvo na ulice. Uzvanici su u jednu od muzejskih galerija ulazili praćeni glazbom budućega Izraelskoga filharmonijskog orkestra. Zidovi su bili prekriveni djelima iz osobne zbirke gradonačelnika Tel Aviva Meira Dizengoffa - slikama židovskih umjetnika koje su prikazivale život Židova tijekom dva tisućljeća izgnanstva. Trinaest privremenih ministara zauzelo je svoje mjesto na podiju, slijeva i zdesna Ben-Gurionu.

Iza čovjeka koji je doveo židovski narod do tog trenutka nalazio se portret osobe koja je počela naše putovanje: Herzl je promatrao ostvarenje sna koji je sanjao u ime svih nas.
Ben-Gurion je označio početak skupa, a okupljeni su kao u transu spontano počeli pjevati pjesmu Hatikvah, cionističku himnu koju su Britanci bili zabranili. A zatim je Ben-Gurion izgovorio riječi koje su svi okupljeni čekali cijeli život: “Ovim proglašavamo uspostavu židovske države u Palestini koja će nositi naziv Izrael.” Prostorijom se prolomio frenetičan pobjednički aplauz praćen suzama. Bio je to istodobno podsjetnik i na to koliko smo daleko stigli i na to koliko smo izgubili.
Na završetku svečanosti orkestar je odsvirao Hatikvu, a publika je stajala u svečanoj tišini. Ono što se prije pjevalo bio je poziv na djelovanje u ime nacije, raspršene, ali sa zajedničkim snom. No sad je to bilo nešto mnogo više - ne više samo poziv na okupljanje u nadi, nego i melodija povijesne pobjede, ne više samo himna pokreta, nego i himna suverene države.
Izraelski javni radio izravno je prenosio svečanost. Vijest o objavi ne­ovisnosti strelovito se proširila zemljom i cijelim svijetom. U svojim skromnim domovima, u okruženju velike neizvjesnosti, narod Izraela čuo je Ben-Gurionove riječi. Slušali su ga u ime milijuna onih koji su stradali od nacističke ruke i milijuna onih koji su još bili u trajnoj opasnosti diljem svijeta. Slušali su ga u ime prošlosti - u ime pionira koji su prvi krenuli na putovanje u domovinu, koji su u nuždi pronašli imaginaciju i upotrijebili je da probiju put. A slušali su ga i u ime budućnosti, u ime naraštaja još nerođene židovske djece i unuka, iz kojih je naša višestoljetna borba crpila svoj smisao.
Kao što smo i očekivali, čim smo stekli neovisnost, odmah smo se suočili s ratom sa svih strana. Sirija, Egipat, Jordan i Irak napali su nas 15. svibnja. Sirija je na sjeveru poslala brigadu opremljenu tenkovima i oklopnim vozilima te topnički bataljun da napadnu židovska naselja na drugoj strani Galilejskoga jezera. Egipatska je vojska napala s juga udarivši na tamošnje gradove, naselja i kibuce. Bombama iz zraka napadali su izraelska uzletišta i naselja na jugu, a poslije i glavni autobusni kolodvor u Tel Avivu, koji su i uništili. Istodobno, Jordan je svojom Arapskom legijom prodirao prema Jeruzalemu, u kojemu su se vodile možda i najžešće borbe cijelog tog rata, što je prekinulo dopremu namirnica te izazvalo opasnu nestašicu hrane i vode, ne samo za vojnike nego i za stanovništvo grada.

Shimon Peres | Author: REUTERS REUTERS

Premda malobrojniji i slabije naoružani, nismo se predavali, a naše su se snage koristile svime što su imale na raspolaganju kako bi obranile svoje položaje. U kibucu Deganiji izraelske snage otpora uspjele su Molotovljevim koktelima i ručnim bombama zaustaviti sirijske postrojbe. Slične su se borbe vodile i u nizu drugih naselja u kojima su Izraelci uzvraćali na udarce i odbijali napade arapskih snaga. Nakon dolaska velike pošiljke oružja iz Čehoslovačke, izraelsko ratno zrakoplovstvo počelo je djelovati i odgovorilo je snažnim napadima, što je izazvalo kaos među Egipćanima i praktički okončalo iračke upade.
Budući da Britanci više nisu nadzirali granice, bujica židovskih useljenika krenula je prema Izraelu. Neki su iz nacističkih koncentracijskih logora izravno bili otišli u izbjegličke logore u kojima su morali čekati na dopusnicu da krenu u Izrael. Na Cipru, na primjer, otprilike dvadeset dvije tisuće Židova čekalo je pune dvije godine. Drugi su pak bili protjerani iz susjednih arapskih zemalja. Ostavši bez domova, pristizali su nakon opasnog putovanja te se odmah priključivali borbi za svoju novu državu. Rat smo u svibnju 1948. godine počeli s manje od 35.000 vojnika. Uoči završetka borbi 1949. godine više od stotinu tisuća ljudi uzelo je oružje u ruke kako bi ostvarili cionistički cilj.
Izraelske obrambene snage borile su se na bojišnici s izvanrednom hrabrošću slijedeći zapovijedi Ben-Guriona koji je u svojem stožeru donosio strateške odluke. Tamo su se pripremali i donosili vojni planovi, a tamo su se obrađivale i analizirale obavještajne informacije. Junaci na bojišnicama bili su kucajuće srce našega pokreta, a sjedište je preuzelo ulogu mozga. Nemajući vremena za dublja promišljanja i strpljive analize, poduzimali smo sve što smo mogli kako bismo razvili suvremenu vojnu infrastrukturu koju je naša mlada država, napadnuta neprijateljskim oružjem, pokušavala izgraditi. Povremeno se čak i odmor doimao podjednako dalekim snom kao i pobjeda.
Razlika između Ben-Gurionove i moje odgovornosti bila je golema. No udaljenost između naših ureda bila je, barem jedno vrijeme, tek širine tankog zida od iverice. To je Ben-Gurionu i meni omogućilo da tijekom tih dramatičnih mjeseci izgradimo prijateljstvo koje me, s vremenom, od jednog od njegovih najvećih štovatelja pretvorilo u jednog od njegovih najbližih suradnika.
Samo nekoliko mjeseci prije takav neočekivani razvoj događaja nisam mogao ni zamisliti. No veze koje nastaju u kriznim trenucima neobično su čvrste. Naše se partnerstvo isprva razvijalo sasvim neformalno. Ben-Gurionu se vjerojatno sviđalo koliko sam naporno mogao raditi i koliko mi je malo sna trebalo. (Na stolu sam držao jednu njegovu rukom napisanu poruku: Shimone, ne zaboravi ugasiti svjetlo!) S vremenom mi je počeo vjerovati i oslanjati se na mene, i to na takav način da je to bilo iznenađenje za one iskusnije i više pozicionirane od mene.
“Zašto vjeruješ tom dečku?”, znao sam ih čuti kako ga pitaju. Njegov je odgovor uvijek bio isti.
“Tri su razloga”, odgovarao bi. “Ne laže. Ne govori loše o drugim ljudima. A kad pokuca na moja vrata, obično ima neku novu ideju.” Bio je to previše jednostavan odgovor da bi razuvjerio moje kritičare, no za mene je to bio savršen odgovor na pitanje koje sam i sâm sebi tako često postavljao: zašto baš ja? S vremenom se moj odnos s Ben-Gurionom dodatno razvio, u smislu i osobnog povjerenja i formalnih odgovornosti dok sam se uspinjao u državnoj hijerarhiji. No sve do kraja Ben-Gurionova života, moj službeni položaj nikad nije odražavao moj stvarni utjecaj ni snagu naše povezanosti.
Početkom 1949. godine arapske su države već bile u podčinjenom položaju - s gubicima, u povlačenju i iscrpljene od ratovanja. Ono što je Izraelu nedostajalo u resursima, nadomještali smo domišljatošću i organiziranošću. A ono što su naši neprijatelji imali u izobilju, nasreću, gubili su u kaosu. Egipćani su u veljači popustili, potpisali primirje i odustali od novih borbi. Mjesec dana poslije svoj je potpis stavio i Libanon, a Jordan je to učinio u travnju. Posljednji protivnik - Sirija - dignula je ruke 20. srpnja 1949. godine. Dotad smo već istrošili svoje zalihe oružja, zbog čega smo bili ranjivi, na izloženom položaju. Međutim, rat je barem na jedno vrijeme završio, zamijenilo ga je primirje za koje smo znali da će biti krhko i nesigurno. Unatoč svemu onome bez čega smo ostali - svim životima koji su bili izgubljeni - nije bilo sumnje u ono što smo dobili: nadzor nad vlastitim teritorijem te, doista, i nad vlastitom sudbinom.

  • BESTpartizan 11:51 19.Kolovoz 2021.

    izrael i palestina to nekome paše nered tamo.nema vise druga tita i zemlji 3 svijeta da dovede u red