Kineski pjesnik, esejist,aktivist za ljudska prava i dobitnik Nobelove nagrade, Liu Xiaobo, preminuo je 13. srpnja tijekom izdržavanja kazne zatvora od jedanaest godina. Posljednjih dana nakon što mu je u lipnju dijagnosticiran rak jetre u terminalnoj fazi, proveo je u bolnici u Shenyangu, u provinciji Liaoning na sjeveroistoku Kine, pod strogim nadzorom i skriven od javnosti. Strani novinari primijetili su kako ni osoblje bolnice u koju je upućen 26. lipnja nije znalo tko je i gdje je smješten.

Iako je znao da umire, Liu Xiaobo tražio je bezuspješno od vlasti da ga puste sa suprugom otputovati u bolnicu u Njemačku ili SAD, vjerojatno kako bi izvukao suprugu iz kućnog pritvora. Kineske vlasti, u strahu da bi njegov grob postao mjesto gdje bi se mogli okupljati poštovatelji, organiziraju hitno kremiranje tijela u rano jutro u subotu 15. srpnja i rasipanje pepela u more. Njegov stariji brat Liu Xiaoguang navodno je na tiskovnoj konferenciji zahvalio vlastima na humanom tretmanu i pomoći pri organizaciji sprovoda.

Novine bliske vlastima pišu kako Zapad "deificira paranoidnog, naivnog i arogantnog kriminalca" Liu Xiaoboa. Službeno priopćenje glasi da je ispraćen privatno u krugu prijatelja, dok prijatelji tvrde da osim supruge i članova obitelji nitko od njegovih pravih prijatelja nije bio tamo, nego da se radi o agentima tajne policijekoji nadziru njegovu suprugu. "Ovaj režim već dugo nastupa bez trunke humanosti," izjavio je dugogodišnji Xiaobov prijatelj, disidentski pisac Mo Zhixu, koji tvrdi da se radi o pomno režiranoj predstavi:

"Nisu mu dopustili ni jednu minutu slobode sve do smrti." Supruzi nisu dali govoriti jer je narušenog zdravlja. Za Liu Xiu već danima nitko ne zna gdje je odvode dok mnoštvo glasova iz svijeta zahtijeva od kineskih vlasti da je puste otputovati. "Čak i ako me smrve u prah", napisao je Liu Xiaobo, obraćajući se Liu Xia, "iskoristit ću i moj pepeo da te zagrlim."

Liu Xiaobo bio je predsjednik Neovisnog kineskog centra PEN-a od 2003. do 2007. i član Međunarodnog PEN-a. U mladosti studirao je književnost u Pekingu, pisao poeziju, eseje i književne kritike. Nije se bavio politikom sve dok nije postao jedna od zapaženih figura demonstracija na trgu Tiananmen koje su završile masakrom studenata.

"Tijekom mog života, već više od pola stoljeća, 4. lipanj 1989. stoji kao točka sudbonosnih promjena," pisao je Liu Xiaobo u eseju "Nemam neprijatelja" kojim se 2009. želio braniti na sudu, a što mu na kraju nije dozvoljeno: "Prije tog datuma bio sam pripadnik prve klase koja je upisivala sveučilišta nakon Kulturne revolucije i moja akademska karijera tekla je glatko sve do doktorata. Predavao sam na sveučilištu u Pekingu i bio dobro prihvaćen od studenata.

Kao javna osoba, pišući članke i knjige koje su privukle mnoge tijekom osamdesetih, bio sam pozivan na sveučilišta u Kini i putovao na književna čitanja u svijetu. Nakon što sam se vratio iz SAD-a i sudjelovao u pokretu 1989. bačen sam u zatvor zbog 'zločina anti-revolucionarne propagande i poticanja na podrivanje vlasti.' Za mene je tragedija da zbog iznošenja različitih političkih stajališta i sudjelovanja u mirnom demokratskom pokretu profesor gubi pravo na učionicu, a pisac pravo na objavljivanje i javno istupanje.

Moje dvije prilike da se obratim javnosti bile su tijekom suđenja u Pekingu 1991. i danas ovdje. Iako su zločini za koje sam optužen različito interpretirani, oni su u osnovi isti – oba su zločini govora. Dvadeset godina je prošlo od Tiananmena, ali duhovi četvrtog lipnja nemaju počinka.

Nakon što sam 1991. pušten iz zatvora Qincheng, ja, koji sam odveden na stazu političkog neposluha zbog psiholoških okova 4. lipnja, izgubio sam pravo javnog izražavanja u mojoj zemlji i mogao sam govoriti samo putem inozemnih medija, zbog čega sam bio podvrgnut praćenju i konstantnom nadzoru i poslan na reedukaciju radom.

Sada se opet nalazim na udaru neprijateljskog mentaliteta sistema koji me lišio slobode, ali vam želim reći da ostajem pri uvjerenjima koje sam izrazio u lipanjskoj objavi štrajka glađu prije dvadeset godina. Ja nemam neprijatelja niti mržnje. Nitko od policajaca koji me pratio, uhićivao i ispitivao, nitko od tužitelja koji su me optužili niti itko od sudaca koji su me osudili, nisu moji neprijatelji. Ljudska inteligencija i savjest u mržnji trunu.

Neprijateljski mentalitet će otrovati duh nacije, proizvesti okrutne bitke sa smrtnim ishodom, uništiti toleranciju i humanost društva, ispriječiti se na putu prema slobodi i demokraciji. Zato se nadam otvorenog srca obraniti od neprijateljstva sistema i odagnati mržnju putem ljubavi... Ne osjećam se krivim što sam slijedio moje ustavno pravo za slobodu izražavanja, ispunjavajući tako moju društvenu dužnost kao građanin Kine. I ako sam zbog toga optužen, neću se žaliti."

Liu Xiaobo volio je svoju zemlju iako je u njoj četiri puta bio zatvaran. Vjerovao je u demokratsku budućnost Kine. Bio je svjestan rizika zatvaranja kada je sudjelovao u sastavljanu povelje koja traži otvorene izbore javnih službenika, vjerske slobode i slobodu izražavanja, ukinuće zakona o subverzivnom djelovanju i prestanak tretiranja riječi kao zločina. Zbog sedam rečenica koje je 2008. upisao u kinesku povelju '08 (nadahnutu poveljom'77 čehoslovačkih intelektualaca iz 1977. koja je označila početak takozvane baršunaste revolucije 1989 godine) Kina je 2009. kaznila Liu Xiaoboa s jedanaest godina zatvora u sudskom procesu koji je trajao tri sata.

Zadnjih osam godina svog života proveo je u zatvoru Jinzhou. Njegova supruga, pjesnikinja i fotografkinja Liu Xia, smjela je u posjet samo jednom mjesečno i to pod nadzorom zatvorskih čuvara koji su ih smjesta prekidali ako bi pričali o nečemu što se moglo smatrati prijetnjom državi.

2010 godine dobio je Nobelovu nagradu za "dugu i nenasilnu borbu za osnovna ljudska prava u Kini." Na dodjeli u Norveškoj predstavljao ga je prazan stolac. Iz zatvora je posvetio nagradu izgubljenim dušama 4. lipnja, žrtvama masakra na trgu Tiananmen. Od listopada te godine njegova supruga, pjesnikinja, slikarica i fotografkinja Liu Xia stavljena je u izolaciju, u kućni pritvor, gdje je pretrpjela teške traume i razboljela se od depresije.

Bila je gotovo potpuno odsječena od svijeta, bez telefona i interneta, pod danonoćnom stražom i samo rijetko i to uvijek praćena policijom izlazila u dućan, u posjet roditeljima ili mužu koji je rekao da je puno teže članovima obitelji političkih zatvorenika nego njima u zatvoru. "Xiaobo je izabrao svoj rad. Liu Xia je izabrala Xiaoboa. Ali oni su se osvetili njoj, što je čudovišno,"  rekao je akademik Jean-Philippe Béja, njihov prijatelj četvrt stoljeća.

Liu Xiaoboa je mučilo što je Liu Xia bila prisiljena trpjeti njegovu sudbinu. "Moja ljubav za tebe," napisao je u eseju "Nemam neprijatelja", "puna je kajanja i žaljenja da ponekad posrćem pod težinom." 2012. dvoje stranih reportera uspjeli su se nakratko uvući u njen stan i primijetili kako je u teškom psihofizičkom stanju: "Više ne brojim dane," rekla im je plačući, "Vjerujem da ni Kafka ne bi mogao napisati nešto apsurdnije i nevjerojatnije od ovoga što nam se događa."

Liu Xiaobo pisao je pjesme u zatvoru: "Za moju ženu koja čeka svaki dan/ i kojoj ništa ne preostaje, ništa/ nego da me čeka, zajedno s prašinom našeg doma..." ili "Miša u zatvoru", objavljenog 2010. i u "Urezima", izboru iz svjetske poezije o ratu represiji i ropstvu: "Mali se miš provukao kroz rešetke/ evo ga kroči od ruba do ruba prozorskog okna/ oguljeni ga zidovi gledaju/ a tako i komarci otežali od krvi/ njegovo kretanje privuklo je i mjesec na nebu/ srebrna ga projekcija uzdiže u zrak/ kakva rijetka ljepota/ ove je večeri miš donekle i gospodin/ ne jede, ne pije, ne škrguće zubima/ odupire se mraku očima bistrim poput lopova/ u dostojanstvenoj je šetnji mjesečinom."

Bez obzira na okrutnost režima prema njemu, Liu Xiaobova kontinuirana poruka vanjskom svijetu bila je uvijek ona mira, nade i ljubavi. Njegova poezija iz zatvora većinom govori o ljubavi za svoju suprugu i njegovoj nadi u Kinu slobodnu od diskriminacije i povreda ljudskih prava.

"Ljubav intenzivna poput leda, ljubav daleka poput crnila," pisao je Liu Xiaobo voljenoj supruzi na papirić nekoliko dana prije smrti u bolnici u Shenyangu. Mnogi njihovi prijatelji reći će da je njihova jedna od velikih ljubavnih priča. Ubrzo nakon što je Liu Xiaobo osuđen na jedanaest godina zatvora otkrili su kako su pisma koja su se našla na udaru cenzora i koja su nestala iz korespondencije bila ona gdje su pisali o ljubavi između njih dvoje.

Liu Xia se uvijek držala podalje od politike, ali je bez obzira na pritisak stajala uz svog muža inzistirajući da nije učinio ništa krivo. "Kada živiš s takvom osobom, čak i ako te ne zanima politika, politika će se zanimati za tebe," rekla je. Našao sam svu ljepotu svijetu u ovoj jednoj ženi, jednom je izjavio za Liu Xia i pred prijateljima stalno hvalio njenu poeziju i umjetnost. Vjenčali su se dok je bio na izdržavanju kazne prisilnog rada, jer drugačije mu nije mogla dolaziti u posjet. Rekla je: "Želim se udati za tog neprijatelja države!"

4. lipnja 1989. po podacima Kineske vlade 124 studenta i civilna aktivista koji su se okupili na trgu Tiananmen u Pekingu tražeći demokratske promjene ubijeno je od Kineske vojske, a 7000 ih je ranjeno. Neke udruge za ljudska prava tvrde da je broj ubijenih bio nekoliko tisuća. Kineski novinar i pjesnik Shi Tao, isto član Neovisnog kineskog centra PEN-a (ICPC), odslužio je kaznu zatvora od osam godina zato što je na adresu prijatelja u inozemstvu proslijedio službeno elektroničko pismo državnog odjela za propagandu u kojem traže od novinara da se ne osvrću na tada aktualnu petnaestu godišnjicu masakra na trgu Tiananmen.

Uhapsili su i Taovog odvjetnika i ukinuli mu pravo na advokaturu, a servis Yahoo koji je bezrezervno potpomogao Kineskoj vladi pri uhićenju, našao se na udaru međunarodnih udruga za ljudska prava. Povijest okrutnog suzbijanja slobode izražavanja seže daleko iza lipnja 1989. Samo nekoliko primjera: pjesnik Wang Juntao uhićen je 1976 godine tijekom travanjskog incidenta na trgu Tiananmen. Zatvoren je na 224 dana, točno koliko je riječi bilo u njegovoj pjesmi zbog koje je osuđen.

Jedna riječ, jedan dan zatvora. Književnica Zhang Zhixin (1930–1975) bila je osuđena na šest godina zatvora i onda pogubljena tako da su joj prvo odrezali jezik. Pjesnikinja Lin Zhao (1932–1968), uhićena je zbog disidentskih pjesama i eseja. U zatvoru pisala je svojom krvlju pjesme protiv Maoa. Pogubljena je 1968. Trenutno je u zatvoru u Kini četrdesetak pisaca. Nepravedno zatočeni nisu samo pisci, nego i stotine, možda i tisuće ljudi koji se nalaze u kineskim zatvorima zbog sumnji da podrivaju državu.

Shi Tao je pjesmu "Lipanj" posvetio studentskim demonstracijama 1989. koje su, isto kao i u slučaju Liu Xiaoboa, promijenile zauvijek njegovu sudbinu. "Nijedna godina ne može preskočiti lipanj.../ lipanj, u kojem Zemlja je izobličena/ i rijeke teku sve tiše/ a hrpe pisama uzalud čekaju/ jer upućena su mrtvima."

Poezija je jedino osiguranje koje imamo protiv vulgarnosti ljudskog srca, govorio je Josif Brodski, a britanska pjesnikinja laureatkinja Carol Ann Duffy piše Liuu Xiaobou: "U jednoj svojoj pjesmi pisao si o 'hladnom i ravnodušnom mjesecu'. To isto nebo s tim mjesecom prostire se iznad svih nas, iznad tebe i mene, iznad moje slobode i iznad represije kojoj si izložen.

Ono što imamo zajedničko, istovremeno je i različito, ali ono što sigurno dijelimo je naše vjerovanje u snagu pisanja koje se suprotstavlja onome što ograničava, tlači, uništava i uskraćuje. Žao mi je što si tako izravno proživio odbijanje i tu represiju, ali željela bih da znaš – dok je cilj tvoje kazne bila da te unize i učine ništavnim – u mojim očima ti si narastao kroz svoj rad, snagu, hrabrost, i tvoju ljubav. Hvala ti na svemu što si učinio boreći se za bolji svijet."

Salil Tripathi, predsjednik Odbora za pisce u zatvoru međunarodnog PEN-a naznačio je da "surovi tretman Kine prema političkim zatvorenicima smrću Lui Xiaoboa dostiže svoje najdublje dno, i da Liu, pisac, pjesnik i zagovornik demokracije nije počinio nikakvog zla – želio je da Kineska vlada poštuje dostojanstvo čovjeka što je zvučalo prijeteći autoritarnom režimu koji ga je želio ušutkati, no njegove riječi će odzvanjati i dalje inspirirati milijune ljudi u Kini i izvan nje, i ostat će zapamćen dugo nakon što i posljednji moćnik trenutne vlasti bude zaboravljen".

Carles Torner, izvršni direktor Međunarodnog PEN-a kaže: "Jan Patocka (uz Vaclava Havela, jedan od ključnih potpisnika čehoslovačke povelje '77) napisao je kako 'pravi test za čovjeka nije koliko dobro igra ulogu koju je za sebe osmislio, nego kako dobro igra ulogu koju mu je odredila sudbina.' Patocka, koji je umro kao žrtva maratonskog policijskog ispitivanja, ostaje simbol slobode za Čehe, kao što će Liu Xiaobo koji je umro zbog postupanja kineskih vlasti nakon što je potpisao Povelju 2008. biti simbol odanosti slobodi za njegove prijatelje iz PEN-a širom svijeta."

Jennifer Clement, predsjednica Međunarodnog PEN-a, povodom smrti Liua Xiaoboa napisala je: "Ovog tužnog dana sjećam se slike predsjedavajućeg norveškog odbora Nobelove nagrade, Thorbjoerna Jaglanda, kako sjedi pored Liuove Xiaobove medalje i diplome na praznom stolcu – PEN-ovog simbola za zatvorene pisce. Toga dana svijet je poštivao i slavio hrabrost Liua Xiaoboa kao što to i danas čini."

Stolac za Liua Xiaoboa u Oslu će sada ostati prazna. Ili će je dijeliti s Vaclavom Havelom, Mahatmom Gandijem, Nelsonom Mandelom, Desmondom Tutuom, Martinom Luterom Kingom ili pjesnikom Osipom Mandeljštamom. Hu Ping, njegov prijatelj puna tri desetljeća koji uređuje demokratsku novinu zvanu Pekinško proljeće, kaže: "Bez obzira bio živ ili mrtav, Liu Xiaobo je besmrtan, on je veliki čovjek, svetac."

Kada je Liu Xiaobo od 1996. do 1999. služio trogodišnju kaznu prisilnog rada u radnom logoru, njegova supruga Liu Xia napisala je pjesmu "Prazni stolci", što je i naslov zbirke objavljene na engleskom 2015. godine: "Prazno, prazno, prazno/ toliki prazni stolci/ svugdje. Oni izgledaju/ šarmantno na Van Goghovim platnima./ Sjedim tiho na njima/ i pokušavam se zanjihati/ ali oni se ne miču/ zaleđeni su/ onime što iznutra diše./ Van Gogh maše svojim kistovima/ odlazite odlazite odlazite/ nema noćas sprovoda./ On gleda ravno kroz mene,/ i ja sjedam/ u plamenovima njegova suncokreta/ poput komada gline za vatru."

Iz Južne Amerike javila se Ming Di, kineska pjesnikinja i prevoditeljica Liu Xiae ovim riječima: "Neka ne bude zaboravljen on koji nije imao neprijatelja. Neka ona bude slobodna napustiti Kinu kako bi se mogla liječiti u miru. Neka sloboda bude slobodna riječ i istina jednog dana."

U eseju "Nemam neprijatelja" napisao je Liu Xiaobo da se "nada da će biti zadnja žrtva kineskih beskrajnih inkvizicija nad literatima, i da više nitko neće biti suđen zbog govora, jer sloboda izražavanja je osnovno pravo čovjeka, korijen ljudske prirode i majka istine. Ugušiti slobodu govora znači mrviti prava čovjeka, ugasiti ljudskost i suzbiti istinu."