Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan želi više od puke kontrole nad velikim dijelom Sirije uzduž granice s Turskom. On sad kaže da želi bombu, onu bombu, navodi New York Times. U tjednima uoči njegovog naređenja za napad preko granice kako bi odatle potjerao kurdsku vojsku, YPG, odnosno SDF, Erdogan nije krio da ima još i veće ambicije.

"Neke zemlje imaju projektile s nuklearnim bojevim glavama", rekao je na sastanku svoje vladajuće stranke AKP u rujnu. Ali Zapad inzistira na tome "da ih mi ne možemo imati", rekao je. "To, ne mogu prihvatiti."

Turska se sad već u otvorenom sukobu s članicama NATO-a u kojem je i sama, nakon što se kockala i osvojila okladu da bi mogla provesti vojni upad u Siriju i da zbog toga ne bi bila kažnjena. U tom svjetlu Erdoganove riječi imaju novo značenje.

Maske su pale Erdogan: Šaljem vam 12.000 ISIL-ovaca i 3,6 mil. izbjeglica

Ako SAD nije mogao spriječiti turskog vođu u napadu na svoje vlastite kurdske saveznike, kako bi ga mogao spriječiti u izgradnji nuklearnog oružja ili prikupljanju nuklearne vojne tehnologije kako je to činio Iran?

Ovo nije prvi put da je Erdogan govorio o nepoštivanju Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, pri čemu nitko nije sasvim siguran u njegove prave namjere.

"Turci su godinama govorili da će slijediti ono što čini Iran", rekao je John J. Hamre, bivši zamjenik ministra obrane SAD-a. "Ali ovaj je put drugačije. Erdogan se upravo izborio za američko povlačenje iz regije."

"Možda, poput Iranaca, želi pokazati da je na cesti s dva traka, da bi u svakom trenutku mogao nabaviti oružje", rekao je Hamre.

Ako je to istina, onda je on već na putu programa puno naprednijim čak i od onog Saudijske Arabije, ali još uvijek ne tako naprednim kao što je iranski. Poznavatelji, međutim, kažu da je pitanje bi li Erdogan možda bio kadar sastaviti oružje u tajnosti. Svaki njegov javni potez u tom smjeru izazvao bi novu krizu: Njegova bi zemlja postala prva članica NATO-a koja je istupila iz ugovora i na svoju se ruku nuklearno naoružala.

Turska već ima i ležišta urana i reaktore, čak i tajnovite veze s najpoznatijim trgovcem iz nuklearnog svijeta, Abdulom Qadeerom Khanom iz Pakistana. Uz rusku pomoć Erdogan gradi i svoj prvi veliki reaktor za proizvodnju električne energije. Erdogan pritom nije objasnio što će činiti s nuklearnim otpadom, koji uvijek ima potencijal primjene u izgradnji nuklearne bombe. Rusija je, isto tako, izgradila i iranski reaktor Bushehr.

Stručnjaci kažu da bi Turskoj do razvoja nuklearnog oružja trebale godine, osim ako Erdogan ne bi kupio jedno od njih. No, takav rizik po Erdogana bio bi zbilja veliki.

Opet izigrani Tko su zapravo Kurdi i zašto su važni za cijeli svijet?

"Erdogan se svojom nuklearnom retorikom predstavlja takvim svojoj protuameričkoj publici, ali vrlo je malo vjerojatno da će nastaviti nuklearno oružje", smatra Jessica C. Varnum, stručnjakinja za pitanja Turske. Nuklearni vojni program za Tursku bi značilo velike ekonomske izdatke i štetu po ugled, što bi Erdoganovim biračima direktno naštetilo.

Samo, u cijeloj toj situaciji postoji još nešto. U Turskoj se nalazi oko 50 američkih nuklearnih projektila. SAD to nikada nije otvoreno priznao, sve do srijede, kad je to učinio Trump. Upitali su ga o sigurnosti tog oružja u bunkerima pod američkom kontrolom u zračnoj bazi Incirlik, da bi Trump odgovorio: "Sigurni smo. Tamo imamo sjajnu zračnu bazu, vrlo moćnu zračnu bazu."

Samo što nisu svi baš tako sigurni, jer zračna baza pripada turskoj vladi. Ako bi se odnosi s Turskom pogoršali, američki pristup toj bazi više ne bi bio garantiran. SAD u Turskoj nuklearno oružje drži već šest desetljeća, izvorno još s namjerom odvraćanja prijetnje SSSR-a. To je bio i argument za pregovore o zaustavljanju kubanske raketne krize iz 1962., kada je predsjednik John F. Kennedy potajno pristao ukloniti rakete iz Turske u zamjenu za to da Moskva učini isto na Kubi.

Ali, ostalo je taktičko oružje. Tijekom godina, američki dužnosnici često su izražavali nervozu zbog oružja koje danas ima predstavlja praktično nikakvu stratešku korist u odnosu na Rusiju. Godinama je to bio dio NATO-ove strategije za kontrolu regionalnih igrača, kao i za sprečavanje Turske da osjeća potrebu za vlastitim nuklearnim naoružanjem.

Kad je Erdogan spriječio pokušaj vojnog udara u srpnju 2016., Obamina administracija tiho je izradila opsežni plan za izvanredne slučajeve uklanjanja oružja iz Incirlika. Plan nikada nije proveden, dijelom zbog straha da bi uklanjanje američkog oružja u najboljem slučaju uništilo savezništvo, a možda Erdoganu dao izgovor za izgradnju vlastitog arsenala.

Turska je od 1979. pokrenula nekoliko malih istraživačkih reaktora, za koje od 1986. proizvodi gorivo u pilot-postrojenju u Istanbulu, u kojem se usto obrađuje potrošeno gorivo, odnosno visokoradioaktivni otpad.

"Oni razvijaju svoju vlastitu tehnologiju", rekao je Olli Heinonen, bivši glavni inspektor Međunarodne agencije za atomsku energiju. "Riječ je o stvarima visoke kvalitete."

Divlji diktator Erdogan: Živio u siromaštvu, a svog je sina stalno tukao

Dodao je da bi Ankara mogla "doći do praga" razvoja bombe za četiri ili pet godina, možda i prije uz značajnu inozemnu pomoć. Heinonen je napomenuo da Moskva igra sve važniju ulogu u turskim nuklearnim projektima i dugoročnom planiranju. Turski program, poput iranskog, službeno se vodi kao civilni.

Rusija je pristala izgraditi četiri nuklearna reaktora u Turskoj, ali seu tome znatno kasni. Prvi reaktor planiran je za početak rada ove godine, no to se sada planira tek za 2023. Nuklearni stručnjaci slažu se da najteži dio gradnje bombe nije konstrukcija, već nabavljanje goriva. Civilni program nuklearne energije često predstavlja opasnost prema vojnom programu.

Turska ima ležišta urana, tijekom desetljeća pokazala je zanimanje za proučavanje potrebnih znanja za pročišćavanje urana, kao i za plutonij. Izvještaj organizacije Carnegie Endowment for International Peace, nazvan "Turska i bomba", iz 2012. navodi da je Ankara "ostavila svoje nuklearne opcije otvorenima".

Hans Rühle koji je od 1982. do 1988. bio u njemačkom ministarstvu obrane u izvještaju za 2015. rekao je čak i to da se "zapadna obavještajna zajednica u velikoj mjeri smatra da Turska radi i na razvoju nuklearnog oružja i na nosačima nuklearnih glava".

Institut za znanost i međunarodnu sigurnost zaključio je 2017. da Erdoganovo učvršćenje vlasti i ojačavanje turskog statusa regionalne sile povećavaju rizik da će Turska tražila načine da se nuklearno naoruža. Turska je u više navrata negirala takve tvrdnje, a njeno je ministarstvo vanjskih poslova isticalo da je Turska "dio NATO-ovog kolektivnog sustava obrane". Sada su stvari drugačije, Erdogan više ne spominje NATO i tuži se što je Turskoj zabranjeno imati vlastito nuklearno oružje.

Turska čvrsto ustraje u svom pravu na obogaćivanje urana i preradu potrošenog goriva, na iste one korake u razvoju bombe zbog kojih Trumpova administracija pritišće Iran. Sposobnosti Turske oko obrade urana na vidjelo su izašle poslije 2000.. nakon što je međunarodna zajednica otkrila međunarodnu mrežu koja je bila prikriveno industrijsko čvorište za crno tržište nuklearne opreme Khana, čovjeka koji je izgradio pakistanski nuklearni arsenal.

Otkrilo se da je prodavao opremu i tehnologiju Iranu, Libiji i Sjevernoj Koreji. Najvažnije su bile centrifuge, strojevi koji se vrte nadzvučnim brzinama kako bi pročistile uran. Ovisno o razini pročišćavanja, one mogu proizvoditi novo gorivo za nuklearne elektrane ili pak za nuklearno oružje. Njihova snaga, ovisno o razini obogaćivanja, može dovoditi reaktore ili atomske bombe.

Put bez povratka Masovno ih osuđuju na smrt i vješaju u cik zore

Tvrtke u Turskoj, u onoj aferi, navodno su sudjelovale u uvozu potrebne opreme iz Europe, u izradi dijelova centrifuga, te u dostavi gotovih proizvoda kupcima. Iz te afere ostalo je otvoreno je li Khanova mreža imala i četvrtog kupca. Rühle, bivši njemački vojni dužnosnik, rekao je da obavještajne službe vjeruju da bi Turska mogla posjedovati "značajan broj centrifuga nepoznatog porijekla." Činjenica je to da je Turska u razvoju nuklearnog programa, službeno civilnog, pronašla partnera u Vladimiru Putinu.

U travnju 2018. Putin je otputovao u Tursku kako bi obilježio službeni početak gradnje nuklearne elektrane vrijedne 20 milijardi dolara. Dio motiva Rusije su financijske prirode, toj zemlji je gradnja nuklearnih elektrana jedna od najvećih ekonomskih izvoznih grana. Drugi motiv je to da, kao što je Rusija Turskoj prodala svoj sustav protuzračne obrane S-400, uz veliko protivljenje SAD-a, gradnjom nuklearnih elektrana Rusija čini Tursku ovisnom o svojoj tehnologiji.