Možda i glavni argument koji se koristi kad god se na Zapadu kritički govori o socijalističkim zemljama, prazne su police u trgovinama. Pa bila riječ o Mađarskoj onda ili Venezueli danas. Isto, ako ne i izraženije, vrijedi i za Hrvatsku. Uz dozu primjedbe o nazadnom gospodarskom modelu koji je proizvodio gubitaše i promašene investicije poput tvornice u Obrovcu, o zemlji koju su, osim što je bila "tamnica naroda", vodili ljudi o kojima se danas govori kao onima koji su neodgovorno i lakomisleno radili isključivo za svoj džep...

A onda u Hrvatskoj 2017. na red dođe financijski sudnji dan Ivice Todorića i odjednom svjedočimo... čemu sve ono? Prvo praznim policama po sve većem broju trgovina. Drugo, odjednom medijski više nije zazorno pisati o čovjeku koji je neodgovorno i lakomisleno gomilao u svom koncernu jednu na drugu tvrtku, kupujući sve nove i nove suludim kreditima s kamatom i do 10 posto.

Da ne govorimo da je, pored Agrokora, od nekog vremena u Hrvatskoj i ekonomska i politička tema to što su proizvodi u našoj zemlji sve češće nekvalitetni, jer nam tvrtke iz inozemstva često izvoze lošije varijante onoga što po više manje istoj cijeni prodaju drugdje po EU.

Reakcije 'Gazda' je zapošljavao!? Zapošljavao je i Tahy!

Ako se ode još malo dalje u osvrtanje na ona prokleta nenarodna vremena socijalizma, koji doduše nije bio državni nego društveni, samoupravni, može se primijetiti i to da i sad imamo situaciju da sve upućuje na to da će država biti ta koja će morati intervenirati, kao što je država morala intervenirati i u doba SR Hrvatske kad bi stvari otišle u vražju mater. Ali ovaj put s nekoliko krupnih razlika. Zapravo uopće nije problem u tome da država spašava veliku tvrtku ako njena propast znači udar na cijelu ekonomiju, radna mjesta tolikih građana i slično.

Jedan SAD ima urednu praksu da ulijeće u tvrtku i preuzima je kad se dogodi takvo što. U samostalnoj Hrvatskoj problem je u tome što je korumpirani sustav pseudodemokracije i šatro-tržišne ekonomije proizveo čovjeka, jednog od umjetno uzgojenih "200 obitelji", koji je postao toliko raširen da je do jučer samim svojim postojanjem ucjenjivao i državu i dobavljače, nebrojene tvrtke i posljedično i radnike koji su živjeli jako optimističnim stilom života – nadali su se iz dana u dan da će im ovaj nekad nešto platiti.

Ivica Todorić je barem dijelom svog poslovnog postojanja funkcionirao tako da je mogao računati na beskonačni besplatni ručak, kao, "pa ne možete mene srušiti, ta ja zapošljavam tolike radnike". Međutim, kao što je nedavno rekao Dario Jurčan koji je istraživao kosture koji su ostali iza uspona Todorićevog Agrokora, "Ako ćemo pravo, zapošljavao je i Franjo Tahy".

U ovakvim vremenima, nakon ovoliko izrabljivanja i radnika i građana i države i poslovnih partnera, apeliranje na solidarnost kako bismo spasili Agrokor uvreda je snage toliko megatona kakve su naši preci u manje prosvijećenim vremenima naplaćivali vrlo skupo; glavom na ramenima i u krvi. Ispada da bi sad solidarni trebali biti oni koji su cijelo vrijeme oplaćali Todorićev "besplatni ručak". U zemlji čije se elite četvrt stoljeća zaklinju da je dosta socijalističkog načina ponašanja, koji podrazumijeva solidarnost, te da je krajnje vrijeme da svi preuzmu odgovornost za sebe.

Na kraju se ispostavilo da "besplatni ručak" ipak ima svoj rok trajanja, da je Todorić u Agrokoru požderao samog sebe, da je na rubu da poždere i poveći komad hrvatske ekonomije koji je ucijenio. Pritom bi bilo logično ili da država uleti i preuzme stvar u svoje ruke i spasi se od recesije, kao što je običaj u velikim svjetskim ekonomijama, ili da postupi fundamentalistički tržišno i pusti da se i banke i tvrtke i svi ostali sami snalaze.

Od prvog milijuna Todorić: Od Titovog gardista do Tuđmanovog tajkuna

Ovo drugo ne bi bilo racionalno već samim time što je Ivica Todorić do svog statusa i svog problema, koji prijeti postati nacionalna katastrofa, došao kao "državni prijatelj broj 1", kao personifikacija duboko nepravedne i jezivo nedemokratske prakse na pragu uzgajanja još jednog tranzicijskog oligarha. A to nas onda dovodi do sljedeće stvari; u socijalizmu do 1990. kakvi god da su bili dotični direktori, ravno psovanju majke bilo je skandiranje: "Imaš kuću, vrati stan."

Kao grijesi su se navodile pokradene vikendice, koji auto, gliser, takve stvari. Todorić, međutim, nije jedini koji je do sada isplivao kao onaj koji je napravio spektakularno sranje naciji, igrajući se milijardera, vlasnika dvorca, kapitalističkog polubožanstva u sićušnoj balkanskoj bari s vrlo mutnim zakonom propisanim pravilima igre.

Ako već ne sve ostalo, doveli smo se nakon više od četvrt stoljeća samostalnosti da smo one koji su povremeno nasadili naciju igrajući se sitnih bogataša dok su vodili ekonomiju cijelog društva, zamijenili onima koji nasađuju naciju igrajući se milijardera i graditelja poslovnih carstava i pritom se u nekom trenutku pokažu ili kao zaprepašćujuće neobrazovani, nesposobni ili kao kokošari koji prvom prilikom skupe koliko je ostalo od blaga i kidaju u porezni raj.

U potonjem slučaju govorimo o dobu u kojem učimo lekciju o striženju ovaca kroz praksu da jedan čovjek, gledajući svoje dupe i svoj biznis prikuplja profit dok traje, a kad prestane trajati onda radnici, ostatak društva uopće nadoknađuje gubitke i štetu. Onako kako to ide s primjerice javno-privatnim partnerstvima.

Ako ništa drugo, ona država koju smo zamijenili za ovu, nadajući se punom nacionalnom suverenitetu, barem je doista bila suverena i nije bilo te umišljene menadžerske ili tajkunske veličine koja bi se usudila makar i pomisliti nacionalni suverenitet ugroziti trgovanjem duga.

Prvo obraćanje Krizni šef: 'Nema jamstva da ću uspjeti spasiti Agrokor!'

Za hrvatskog radnika, međutim, u ovoj zemlji nacionalni suverenitet prestaje već na onom mjestu da mu na ovako brutalan način prijeti otkaz, da ne zna hoće li dobiti plaću, da ne zna hoće li mu propasti inače odlična tvrtka u kojoj radi samo zato što se tamo nekakva umišljena veličina u dvorcu podno Sljemena nadao da će dugom trgovati i kad kupuje Mercator i kad kupuje robu plaćajući mjenicom, odnosno opet dugom. Slično vrijedi i za sve ostale. Na kraju priče o Todorićima koja počinje još u 1970-ima, ispada da su trula jabuka i prije i poslije 1990. jedne te iste elite, s tom razlikom što sad imaju neusporedivo veće slobode.

A ako ispadne da će bilo tko na kraju spašavati Todorića ili Agrokor, bilo što od to dvoje, a da se neće spasiti radnike, kao i one tvrtke koje su pokušale poslovati pošteno sve dok ih Todorić nije uhvatio u svoj reket, to će značiti samo jedno – da je oko četiri milijuna građana ove zemlje dobilo još jednu lekciju iz toga tko mu je u ovakvom svijetu neprijatelj, tko je sve prijatelj "državnom prijatelju broj 1". Uključujući tu i banke i financijske mešetare koji su opsluživali Todorića dok je išlo.

To bi trebala biti i lekcija tko bi svima njima trebao biti prijatelj, makar iz interesa, odnosno logično pretpostavljene solidarnosti kako bi svi skupa preživjeli. Koliko nas uči iskustvo postojanja u Republici Hrvatskoj, ovdašnji milijuni građana nemaju toliko problema s učenjem, koliko imaju problema s učenjem s razumijevanjem kako da zaštite svoje gole živote.