Mađarski slikar Tivadar Kosztka Csontvary, rođen 1853. godine, slovi za jednu od najosebujnijih pojava u svijetu slikarstva, i to u jednom svijetu koji vrvi sličnim primjerima, što njegovoj neobičnoj pojavi daje dodatnu notu grotesknosti. Riječ je o prvome mađarskom slikaru koji je postao poznat širom Europe i kojega su u Mađarskoj, dok ga je ostatak Europe slavio, nazivali “ludim slikarom”. (Srpski pisac Dragan Velikić otkrio mi je svojevremeno da je Pablo Picaso iznimno cijenio Csontvaryja smatrajući ga jednim od najvećih slikara s početka 20. stoljeća.) Više od pola stoljeća nakon smrti ovaj slikar ostao je zaboravljen, da bi se danas, kao u nekoj ciničnoj, crnohumornoj bajci, njegova djela prodavala za iznose veće od milijun eura. U listopadu 1880. godine Csontvary je imao prvu zvučnu halucinaciju, koju je smatrao mističnom vizijom, dok većina njegovih biografa to povezuje sa shizofrenijom. Čuo je “glas” koji mu je rekao kako će postati najveći slikar u povijesti, “veći od Rafaela”. Nakon tog događaja započinju njegova putovanja po Europi i svijetu, gdje je slikao najveće znamenitosti zemalja u kojima je boravio. Svoja glavna djela naslikao je između 1903. i 1909. godine. Prateći taj svoj “unutrašnji glas”, Csontvary je 1903. godine stigao u Bosnu i Hercegovinu. Od svega što je vidio u toj zemlji, u Lovrenovićevoj “terri interior”, koju su u tom periodu otkrivali europski pustolovi tog vremena, na Csontvaryjevim platnima završila su tek dva motiva: Plivski vodopad u Jajcu i mostarski Stari most.

Ove dvije slike spadaju među važnija Csontvaryjeva djela i čuvaju se u njegovu muzeju u Pečuhu. Ono što je zajedničko za ova dva motiva je to što na prvi pogled naprosto oduzimaju dah i što su u svojoj punoj ljepoti vidljivi s jednoga mjesta, upravo s onoga odakle je ih je Csontvary slikao. Gledan s toga mjesta, Stari most se na Csontvaryjevu platnu pruža nebom poput okamenjene i posivjele duge, prkoseći gravitaciji svojom prividnom “lakoćom”. U jednoj svojoj kratkoj esejističkoj crtici, koja govori o mostovima, Ivo Andrić piše: “Svi su oni u suštini jedno i podjednako vredni naše pažnje, jer pokazuju mesto na kome je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvatanju, ukusu, i prilikama kojima je bio okružen”. Stari most izgrađen je u dubokom i stjenovitom kanjonu vječito zelene Neretve i upisan je na UNESCO-vu listu svjetske baštine. U vrijeme kad je izgrađen bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu. Dao ga je sagraditi sultan Sulejman Veličanstveni 1566. godine, a njegov graditelj bio je Mimar Hajrudin, učenik Kodža Mimara Sinana, najvažnijeg otomanskoga graditelja, koji je, među ostalima, gradio i čuveni višegradski most preko rijeke Drine i veličanstvenu istanbulsku džamiju Sulejmaniju. Stari most ima izražen luk koji je širok četiri i dug oko trideset metara. Luk je na najvišoj točki visok oko 24 metra. S oba kraja završava s jednom obrambenom kulom, s Helebijom na sjeveroistoku i Tarom na jugozapadu. Ove dvije kule nazivaju se “mostarima”, u kojima su boravili carinici, “mostari”, po kojima je grad i dobio ime. Prilikom gradnje mosta u njega je ugrađeno 456 teških kamenih blokova od tenelije, kamena koji se vadio u kamenolomu koji se nalazio pet kilometara južno od Mostara. Ni danas do kraja nije jasno na koji je način most izgrađen. Nejasno je, također, način na koji su kameni blokovi, koje su oblikovali tesari iz okolice Dubrovnika i Popova polja, dopremani na gradilište. Pogotovo je nejasno na koji su način graditelji postavili pomoćnu drvenu konstrukciju zbog konfiguracije riječnog toka Neretve na mjestu na kojem je most izgrađen. Također, ta konstrukcija morala je biti poprilično masivna da bi bila u stanju nositi teške kamene elemente. Sama tehnologija gradnje mosta iz tog vremena manje je više poznata. Kameni blokovi su se vezali preko utora u kamenu u koje je sipano rastopljeno olovo uz dodatno fiksiranje kovanim željeznim elementima. Most leži na upornjacima od vapnenca na koje se s obje strane nastavljaju zidine kula. Profil mosta, uzevši u obzir masivnost cijelog kompleksa, koji je jedinstvena graditeljska cjelina sa svojim kulama, iznimno je tanak. Upravo ta nevjerojatna elegancija i neobičan oblik čine ovo remek-djelo otomanskoga graditeljstva jedinstvenim arhitektonskim biserom, ne samo na području Bosne i Hercegovine, nego i mnogo šire, iako je bio izgrađen isključivo zbog toga da spoji dvije obale, bez ikakve ukrasne namjere, koja je danas postala primarna.

Prije same izgradnje Starog mosta, dio Neretve na kojem je izgrađen već je bio premošten. Taj prvi most spominje se u pismu jednog Dubrovčanina, koje je uputio dubrovačkom Gradskom vijeću, u kojem piše kako se Vladislav Hercegović odmetnuo od oca hercega Stjepana te da je zauzeo Blagaj i dvije kule i most na Neretvi. Ne zna se točno kad je umjesto tog prvobitnog mosta izgrađen novi, i to u vrijeme vladavine sultana Mehmeda II. Osvajača u 15. stoljeću. Evlija Čelebija, poznati turski putopisac iz 17. stoljeća, zapisao je da je taj “novi” most bio izrađen od drveta koje je bilo postavljeno na lance. Navodi kako se prilikom prelaska tresao i da je on osobno premirao od straha kad je prelazio preko njega. Sudeći po ovom Čelebijinu zapisu, taj most se nije nalazio na istome mjestu kao Stari most, jer u vrijeme kad je Čelebija posjetio Mostar, Stari most je već više od pola stoljeća bio u funkciji. O sudbini ovoga mosta više se ništa ne zna. Može se samo nagađati da je možda bio prepušten propadanju, sve dok se u jednom trenutku nije urušio. Upravo su iz tog razloga, zbog nestabilnosti postojećeg mosta, stanovnici Mostara zamolili Sulejmana Veličanstvenog da izgradi kameni most preko rijeke. Izgradnja je započela 1557. godine, a dovršena je desetak godina kasnije. Za dovršetak izgradnje vezana je jedna zanimljiva legenda, koja na svoj način govori i o tome kako legende nastaju. Navodno je Mimar Hajrudin pobjegao iz Mostara prije skidanja pomoćne konstrukcije i skela jer mu je sultan navodno zaprijetio smrtnom kaznom ako se luk mosta uruši. Da se radi o pučkoj predaji govori i podatak da Mimar Hajrudin, po svemu sudeći, nikad nije uživo vidio “svoj” most. Umjesto njega gradnjom je rukovodio lokalni vakif Mehmed-beg Karađoz. Sve da je Mimar Hajrudin sâm rukovodio izgradnjom mosta, otišao bi mnogo prije skidanja skela, jer skele na sličnim prednapregnutim konstrukcijama moraju ostati dugo nakon ugradnje posljednjeg kamenog bloka, sve dok vezivni elementi, što se prije svega odnosi na malter, ne postignu punu nosivost. Legende, dakle, gotovo uvijek nastaju iz neznanja i ljudske potrebe da sebi na bilo kakav način objasne ono nedokučivo. Prije nekoliko mjeseci obilježena je trideseta obljetnica rušenja Staroga mosta, koji je srušen u proteklom ratu. Most, koji je već ranije, na početku rata, bio oštećen, kad je Mostar oslobođen od JNA, koja se u ratu stavila na srpsku stranu, srušili su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane 9. studenog 1993. godine. Bez obzira na to što je Haški tribunal u svojoj drugostupanjskoj presudi takozvanoj Haškoj šestorici Most okarakterizirao kao legitimni vojni cilj, čin njegova rušenja, čija je snimka svojevremeno obišla svijet, ostao je trajan simbol barbarstva i divljaštva u koji je bespovratno potonula ratna Bosna i Hercegovina. Opća je ocjena da je vojna važnost Mosta bila precijenjena i da je njegovo rušenje bio primjer namjernog uništavanja kulturnog dobra te čin simboličkog i stvarnog razdvajanja dva “nepomirljiva” svijeta. “Tanka je linija što spaja i razdvaja”, kaže stih iz jedne pjesme Bijelog dugmeta. Most, ta elegantna i bezvremenska linija koja je stoljećima spajala dvije obale, činom barbarskog rušenja pretvorio se u liniju koja razdvaja i danas, trideset godina nakon rušenja. Danas je Stari most tek virtualni most između dva svijeta koji žive svoje živote na dvije suprotstavljene obale Neretve. Za jedne je tek prvorazredna turistička destinacija u vlastitom gradu, što je svojevrsni paradoks, dok je drugima predmet svojatanja i prisvajanja, kao da je riječ o suvremenom sakralnom objektu, kakvi su niknuli širom Bosne i Hercegovine u poraću, a koji više nemaju nikakve veze s religijom, nego su isključivo izgrađeni u cilju označavanja vlastitog teritorija, što je najvidljivija i, kako stvari stoje u ovom trenutku, najtrajnija linija razdvajanja u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Aktualne nacionalne politike tu su isključivo da te linije podjele svakodnevno podcrtavaju i naglašavaju. Kad se netko sa strane zatekne u Bosni i Hercegovini, u bilo kojem njezinu djeliću, dovoljno je da pogleda oko sebe i ugledat će ili tornjeve crkvi ili minarete džamija, koji strše u nebo, kao pouzdan pokazatelj tko je “vlasnik” tog dijela zemlje. Obnova Starog mosta završena je jedanaest godina nakon rušenja, 23. srpnja 2004. godine, kad je ponovo otvoren za javnost. Slike otvorenja svojevremeno su, na isti način kao i njegovo rušenje, obišle svijet. Obnova Mosta bio je izniman graditeljski pothvat, čak i iz današnje perspektive. Miroslav Landeka, mostarski dopisnik Slobodne Dalmacije, koji je gotovo na dnevnoj bazi pratio obnovu, objavio je prije nekoliko godina knjigu “Stari most”, podnaslovljenu kao “s mjesta događaja”, u kojoj su sabrani svi njegovi novinski članci vezani uz obnovu Starog mosta, knjigu koja je svojevrsna mala enciklopedija ovog pothvata i svih poteškoća i kontroverzi koje su ga pratile. Ukupni trošak rekonstrukcije, koja je trajala tri godine, iznosio je 15,5 milijuna dolara.

Danas je Stari most, poput onog višegradskog, postao magnet za turiste. Mostar službeno, što je podatak od prije sedam-osam godina, posjeti oko 300.000 turista godišnje, s tim da je Stari most glavni razlog njihova dolaska. S tim je vezana i moja osobna percepcija Mosta, koja je, pretpostavljam, identična većini bosanskohercegovačkih osnovnoškolaca iz sedamdesetih i osamdesetih godina, kad sam prvi put stupio nogom na Most. Tadašnja fascinacija ovom građevinom trajno mi se urezala u sjećanje, i moj prvi doživljaj Dubrovnika, odnosno Straduna, usko je povezan sa Starim mostom, odnosno mojom fascinacijom glatkoćom kamena na hodnom dijelu. Osamdesetih, kad sam prvi put čitao Borgesa, za oko mi je zapeo opis jednog njegova bezvremenskog junaka čije je lice podsjećalo na kameni oblutak koji je vrijeme oblikovalo, koji me asocirao na Stari most. Sličan osjećaj dobije, vjerujem, svatko kad prvi put prijeđe preko Starog mosta. Koliko je ljudskih stopa trebalo prijeći preko svakog kamena ugrađenog u hodni dio da postane toliko gladak? Stoljeća, koja su prošla preko Mosta, ostavila su svoj vidljivi trag na njemu upravo na taj način. Za turistički potencijal Starog mosta vezani su i tradicionalni skokovi koji se održavaju svake godine, što je vezano uz višestoljetnu tradiciju skokova s Mosta, koja je, pretpostavljam, za Mostarce svih tih godina i stoljeća bila svojevrsna inicijacija u svijet odraslih. Posljednjih desetak godina u tom jedinstvenom natjecanju sudjeluju i brojni skakači koji dolaze u Mostar iz cijeloga svijeta. Kad lijevom obalom Neretve kroz Stari grad krenete prema Starom mostu, proći ćete uz dugi niz radnji u kojima se nude sve vrste kiča vezanog uz Stari most, što djeluje poprilično otužno. Da bismo barem donekle približili ono što je Stari most bio kroz stoljeća, u usporedbi s onim što je danas, turistička destinacija pretvorena u paradu kiča i adrenalina, može poslužiti jedan odlomak iz spomenute Andrićeve crtice “Mostovi”: “Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo”. Ovaj odlomak na svoj način govori i o današnjoj postranzicijskoj Bosni i Hercegovini, zapravo njegova inverzija, u kojoj su mostovi izgubili svoju primarnu funkciju, pretvorivši se trajno u linije razdvajanje, spajajući u konkretnom slučaju onaj makdizdarovski “tisućljeta” široki razmak između lijeve i desne obale Neretve.