Trenutno nije lako biti Ukrajinac. A nije lako biti ni Rus, osobito ako ste protivnik aktualnog ruskog režima, a za dobar dio svijeta, po etničkoj logici, snosite barem implicitnu odgovornost za brutalnu rusku invaziju na Ukrajinu. Otprilike u takvom položaju nalazi se Sergej Lebedev, jedan od najuglednijih suvremenih ruskih pisaca, koji se u svojim romanima, pišući kroz osobnu i obiteljsku optiku, bavi razotkrivanjem kulture zaborava, falsificiranja prošlosti i propagandnih obmana u suvremenom ruskom društvu - kulturom iracionalne mitologizacije povijesti Rusije i SSSR-a, koja je možda i pridonijela ležernosti s kojom danas Rusi prihvaćaju zločine koji se čine u ime njihovih navodnih nacionalnih interesa.

Pisac, pjesnik, esejist i novinar rođen 1981. u Moskvi, Lebedev je po struci zapravo geolog. Osam godina proveo je na geološkim ekspedicijama u Kazahstanu i Sibiru, gdje je naišao i na ostatke logora iz sustava Gulaga, što ga je, između ostalog, potaknulo na pisanje prvog romana.
Obiteljska saga “Granica zaborava”, objavljena 2010., postigla je velik uspjeh i kod kritike i kod publike, prevedena je na dvadesetak jezika, The Wall Street Journal proglasio ju je jednom od deset knjiga godine, a autoru je osigurala međunarodnu reputaciju i usporedbe sa Solženjicinom. Lebedev je nakon te knjige napisao još tri romana - “Godina kometa” objavljena je 2014., “Ljudi u kolovozu” 2016., a “Guska Fritz” 2018. godine - kojima je zaokružio svoju obiteljsku tetralogiju, u kojoj se bavio društvenim posljedicama totalitarnog sovjetskog ustroja. Premda u svojim romanima piše o mučnim temama, baveći se poput geologa istraživanjima slojeva zakopane ruske povijesti, Lebedev se koristi izrazito poetskim, atmosferičnim jezikom, evocirajući mjesta, ljude i događaje gotovo kao pjesničke slike. Njegov peti roman, špijunski triler “Debitant”, objavljen 2020., inspiriran je pokušajem trovanja nervnim otrovom novičokom bivšeg ruskog špijuna Sergeja Skripala u ožujku 2018. u engleskom Salisburyju, za koji su britanske vlasti optužile dvojicu pripadnika ruske obavještajne službe. Lebedev se u “Debitantu” ponovno pozabavio odnosom sovjetske totalitarne prošlosti i politike aktualnog ruskog režima, majstorski balansirajući između umjetnički samosvojne i žanrovske proze, uzimajući najbolje od obje strane, poput svog autorskog prethodnika i uzora Johna le Carrea. Ne treba posebno naglašavati da tim romanom Lebedev nije osobito povećao svoju popularnost u Kremlju, a također ne iznenađuje ni činjenica da trenutno ne živi u svojoj domovini. “Granicu zaborava” i “Debitanta” na hrvatskom je u prijevodu Ive Alebića objavila zaprešićka Fraktura. Sergej Lebedev u rujnu bi trebao gostovati u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti (FSK), a tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za Express.

Express: Ako sam dobro shvatio, trenutno živite u Berlinu. Koje su bile vaše prve reakcije kad ste čuli da su ruske snage pokrenule totalnu invaziju na Ukrajinu?

Tuga i ljutnja. Proteklih godina bio sam nekoliko puta u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine. U samom središtu grada nalazi se memorijalni zid, dugačak prolaz prekriven fotografijama ukrajinskih vojnika i vojnikinja poginulih u akciji od 2014. Tisuće fotografija. Zid od lica, uglavnom mladih. Kad staneš tu, kad klekneš pred taj zid, ostaneš bez riječi.

Express: Posjetili ste Zagreb u prosincu 2019. godine, a sada dolazite ponovno, ovaj put na Festival svjetske književnosti. Međutim, dolazite u potpuno drugi svijet, usred globalne krize nakon dvije i pol godine pandemije i šest mjeseci nakon početka ruske invazije na Ukrajinu. Jeste li prije dvije i pol godine uopće mogli i zamisliti što će se sve u međuvremenu dogoditi?

Ne, nisam mogao zamisliti što će se dogoditi, kao što vjerujem da gotovo nitko nije mogao zamisliti ovakvo nešto. Ovo što se događa pokazuje veliku snagu zla - ono nam nameće nevjerojatno, potkopavajući nam sam osjećaj za stvarnost. Mogu samo reći da vjerujem da je i pandemija tu odigrala određenu ulogu. Granice su bile zatvorene, ljudi su bili izolirani i na distanci, posvuda je bila prisutna neka nevidljiva prijetnja - Covid-19 je na neki način pripremio teren za rat, oslabivši povezanost i solidarnost među ljudima. Rusija je već prije rata provela dvije godine izolirana od ostatka svijeta, Željezna zavjesa već je bila podignuta, i to djelomično objašnjava lakoću kojom je rat pokrenut.

Express: Pandemija ipak jenjava. Imamo li u tom smislu razloga za optimizam u bližoj budućnosti?

Nije na ruskom državljaninu da u ovom trenutku govori o optimizmu. Ovu riječ trebalo bi na neko vrijeme izbaciti iz ruskog rječnika.

Express: Nakon četiri vrlo uspješna romana koji se mogu opisati kao društveno-obiteljske kronike odlučili ste napisati žanrovski roman. Jeste li imali neke žanrovske uzore dok ste pisali “Debitanta”?

Tijekom pisanja “Debitanta” imao sam na umu dvije sjajne knjige, premda se nisam služio izravnim referencama. Riječ je o Goetheovu “Faustu” i o “Frankensteinu” Mary Shelley. Ovaj roman o sovjetsko-ruskom programu kemijskog oružja kombinacija je poezije i metafizike s jedne strane i, s druge, mojih istraživačkih uvida u život, psihologiju, intrige i strahove radnika nekadašnjih zatvorenih sovjetskih gradova, istraživačkih laboratorija, KGB-a i današnje ruske službe. Na jednoj razini to je triler, roman o ruskim tajnim operacijama trovanja. Ali istodobno je vjeran najboljim tradicijama žanra špijunskog romana, metafizička priča o duhovima i o reakcijama na njih, priča o sudbini i ambiciji. Kao što je to špijunski roman, “Debitant” je isto tako moderni roman o duhovima, gotička priča. Sovjetska potraga za otrovom kojemu se ne može ući u trag je Frankensteinovo čudovište 20. stoljeća. Od sovjetskih i nacističkih laboratorija, staljinističke represije i ratova u Čečeniji, pokušavam razotkriti povijesne putanje zla koje nas proganja još i danas.

KRITIKA Faustovska priča Sergeja Lebedeva od nacističkih laboratorija do današnje Rusije

Express: Rođeni ste 1981., dakle dovoljno ste stari da se sjećate SSSR-a. Kakve uspomene imate iz tog najranijeg djetinjstva? Kad ste postali svjesni činjenice da ste se rodili i odrasli u specifičnom društveno-političkom okruženju realnog socijalizma koje će teško ikad više postojati?

U mom djetinjstvu meni najvažnije i najdojmljivije osobe bile su moje dvije bake. Svi drugi, poput moje majke, oca, rodbine, bili su samo obični ljudi kao što sam i ja.
Ali bake su bile poput potpornih stupova sovjetskog svemira. Jedna je bila iz plemićke aristokratske obitelji, a druga iz obitelji siromašnog seljaka.
Tek im je revolucija 1917. omogućila da se uopće sretnu i da na kraju postanu i rodbina.

One su utjelovile teška vremena kroz koja su prošle; Crvenu moć i Bijelu moć koja je poražena. Crvenih ne bi bilo bez Bijelih. U njihovu slučaju, sve skrivene proturječnosti povijesti i društva odrazile su se na osobnoj razini. Osjećao sam dvije različite gravitacije, njih dvije bile su kao dvije suprotstavljene čarobnice, natječući se u šaputanju snažnih čarolija koje su oblikovale moju sudbinu, moju budućnost, moju savjest.

Express: Mnogo prije rata u Ukrajini režim predsjednika Vladimira Putina pokrenuo je reviziju povijesti 20. stoljeća, između ostalog rehabilitirajući Staljina i staljinizam. U svom prvom romanu, “Granica zaborava”, objavljenom 2010., pisali ste o lažima i tajnama o kojima se u Rusiji ne govori. Čini se da je u međuvremenu ta granica zaborava dodatno pomaknuta. Kako danas prosječan Rus gleda na Sovjetski Savez?

Uopće nije važno kakav je prosječan pogled Rusa na Sovjetski Savez. Ono što je važno je da Rusija danas živi kao da se Sovjetski Savez vratio. Možemo raspravljati o tome sviđa li se ljudima trenutno stanje stvari ili ne, ali evidentno je da je potencijal za otpor vrlo nizak. Kao i u SSSR-u, ljudi se radije prilagođavaju kako bi se mogli nositi s tim.

Express: Dugoročno gledano, hoće li se Rusija u potpunosti izolirati od Zapada, kao što je bila izolirana tijekom velikog dijela 20. stoljeća? Možemo li zamisliti Rusiju bez Europe? Rusiju koja živi svoju vlastitu “istinu”, svoj vlastiti povijesni narativ suprotstavljen vladajućem narativu na Zapadu?

SSSR je 70 godina živio bez Europe i ostatka svijeta. Ali SSSR je masovno uvozio tehnologije ključne za postojanje moderne države i planskoga gospodarstva. Iako su nas učili da je sve oko nas sovjetske proizvodnje, bila je to laž. Sovjetski Savez je tijekom Hladnog rata trgovao sa Zapadom, prodajući prirodne resurse u zamjenu za devize. Sad je čak i ovaj “kapital” trgovine i povjerenja nestao. Rusija će živjeti unutar vlastitog povijesnog i političkog balona još barem neko neodređeno vrijeme.

Express: U Rusiji su nakon početka invazije ugušeni i posljednji neovisni mediji. Teško je doći do pravih informacija o stanju u zemlji. Kakva je po vašim saznanjima popularnost ruskog rata u Ukrajini? Zna li ruska javnost što se događa? Podržava li i dalje većina Rusa Vladimira Putina?

Postoje brojne rasprave o pouzdanosti socioloških podataka i rezultata ispitivanja javnog mišljenja. Ali s moje točke gledišta nije toliko važno koliko ljudi iskreno podržavaju Putina, a koliko ih samo glumi podršku.

Ključno je da ne postoji opći otpor stanovništva i da ne postoje ni temelji za to. Možemo zbrajati glasove za i protiv, ali to je samo igra. Prvi čečenski rat bio je krajnje nepopularan među stanovništvom, a ekonomska situacija bila je još daleko gora devedesetih, ali je društvo već tad izgubilo sposobnost kontrole vlasti i gotovo ništa nije napravilo kako bi pokušalo spriječiti taj rat i njegovu eskalaciju.

Express: Koliko je za rat u Ukrajini osobno odgovoran Vladimir Putin, a koliko cijela vrhuška ruske politike u posljednjih dvadeset godina? Bi li Rusija s nekim drugim čelnikom na sličan način pokušala obnoviti hegemoniju nad područjem bivšeg Sovjetskog Saveza, kao što to pokušava Putinova Rusija?

Rusija se vratila imperijalnom - ili kolonijalnom - pristupu u unutarnjoj politici mnogo prije dolaska Vladimira Putina na vlast. Bio je to izbor Borisa Jeljcina u prosincu 1994., kad je zapovjedio vojnu kampanju protiv Čečenije, republike na sjevernom Kavkazu koja je de facto proglasila neovisnost od Rusije 1991. Jeljcin je imao priliku pregovarati, ali se odlučio za brutalnost sile, za sredstvo podjarmljivanja.

Čečene je pokorila Rusija u 19. stoljeću - krvavo osvajanje trajalo je desetljećima. Pod Staljinovom vladavinom cijeli je čečenski narod bio bez pravne osnove optužen za izdaju i deportiran u Aziju uz velike ljudske gubitke, da bi tek šezdesetih godina Čečeni dobili pravo na povratak. Bio je to čin nevjerojatne okrutnosti, voditi rat protiv nacije koja je već toliko pretrpjela od Rusije. I taj Jeljcinov čin otvorio je vrata za obnovu ruske autoritarne državnosti. Iako mnogi ruski liberali još smatraju Borisa Jeljcina demokratom, mogu ga usporediti samo sa srpskim liderom Slobodanom Miloševićem. Obojica su uzrokovala ogromna razaranja i ostavila otrovne političke posljedice budućim generacijama. Ali da se vratimo na Vladimira Putina – naravno da je on osobno odgovoran. On nikad nije bio talac nacionalnih aspiracija.

Naprotiv, on je te aspiracije i poticao, raspirujući mržnju i rušeći civilno društvo, koristeći sve snage propagandnog stroja kako bi uvjerio ljude da Ukrajina ne može sama voditi vlastitu politiku i upravljati vlastitom sudbinom.

Sergej Lebedev Rusija je bomba koja otkucava, a jednom će i eksplodirati!

Express: Postoji li unutar Kremlja opozicija Vladimiru Putinu?

Mislim da ne postoji. Putin je desetljećima sam birao svoj krug ljudi, svoju skupinu pristaša. Možda neki oligarsi koji nisu zadovoljni sankcijama sanjaju o svrgavanju Putina. Ali oligarsi nisu Kremlj.

Express: Izvana se stječe dojam da ruski narod traži “snažnog” vođu kojeg će podupirati. Prema nekim ispitivanjima javnog mišljenja, Rusima je važnija moć zemlje od životnog standarda. Postoji li mogućnost da Rusija u doglednoj budućnosti uvede liberalnu demokraciju? Jesu li mlađe generacije spremnije na to?

Sam koncept “dogledne budućnosti” danas nije primjenjiv na Rusiju. Kurs koji je zauzeo Putin uopće nema budućnost, to je slobodan pad u mračnu prošlost, ponavljanje zla koja je činilo carstvo. Prije nego što bismo uopće mogli početi govoriti o budućnosti, bilo bi neophodno promisliti same temelje ruskog identiteta, kulture, politike i povijesti.

Budućnost se može ostvariti samo ako se preuzme odgovornost prema Ukrajini, a Rusi pobliže razmotre što Rusija zapravo jest – konglomerat desetaka naroda okupljenih imperijalnim osvajanjem, kolonizacijom i rusifikacijom, pod političkim diktatom iz Moskve. Nitko nije spreman na takav izazov, na takvu promjenu svjetonazora, ali to je jedini način da se Rusija pretvori u miroljubivog susjeda.

Express: Pitanje za kraj: dokle je spreman ići Putin? Trebamo li se bojati nuklearnog rata?

Ne smijemo se previše bojati - ono čega se trebamo bojati jest sam strah. Vladimir Putin školovan je za operativca tajne policije, osobu s prilično specifičnim načinom razmišljanja. Mislim da on ne zna ništa o povjerenju i suradnji, o pozitivnim emocijama.

Njegovo glavno oružje, njegov glavni instrument je strah, odnosno nesigurnost. I to vrlo dobro prodaje unutar i izvan zemlje, jako je dobar u manipuliranju našim strepnjama. Lako su razumljivi strahovi od nuklearnih bombi, strahovi od porasta cijena, strahovi od globalne gladi. Ali ne treba zaboraviti da su takvi strahovi upravo ono što Kremlj želi da osjećamo.